O oslobađanju svjetla i cjelovitosti
Ovih dana s jednom svojom posebno mudrom i samoostvarenom prijateljicom, ko-kreatoricom nekoliko programa u Elixiru, planiram jednodnevnu radionicu u kojoj ćemo jednom zanimljivom tehnikom pogledati malo preciznije što sve još uvijek potiskujemo u svojoj „sjeni“.
Kad pričamo o sjeni, često svi na prvu pomislimo na one „mračne“ i neprihvatljive dijelove nas koje smo potisnuli da ne bismo bili odbačeni od društva. Bojimo je se s razlogom.
Koristimo stoga ogromne količine svoje životne energije potiskujući stalno van vidokruga sve te neprihvatljive aspekte kao što je bijes, pohlepa, sebičnost, zlobnost, ludilo, infantilne želje, seksualnost, lijenost, beskorisnost… (ovo su neke moje, vi nastavite listu svojim osudama što sve ne pripada dobrom odgoju i uzornoj personi koju svi vole i poštuju)…
Pa dobro, reći ćete, tko želi biti odbačen i proglašen groznim, sebičnim, ljigavim ili monstruoznim…?!
No, savršeni kozmički vic je u tome što je u toj istoj hrpi zakopana i većina našeg blaga.
To je škrinja dragulja, bisera i zlatnih pehara prepunih naših posebnih talenata, originalnosti, hrabrosti i ludosti potrebne za velika djela, te snage, mudrosti i intuicije koja može i rođena je da promijeni svijet.
Kako sad to?!
Pa, po dizajnu smo rođeni kao tabula rasa, čista ploča ili hard disc, koje popunjava i formatira odgoj. A to se događa kroz „mirroring“, tj. zrcaljenje od strane roditelja, odgajatelja i društva, koji nam „na svjetlo dana“ izvlače ono što nam zrcale, tj. hvale, nagrađuju i prihvaćaju.
Sve ono što nije zrcaljeno, kao i sve ono što je eksplicitno osuđivano i neprihvaćeno, ostaje naravno i dalje u nama, ali van svjesnog poimanja ili integracije u „sebe“, tj. u ono malo „ja“ koje sadrži samo ono čega smo više-manje svjesni.
I tako nastane taj naš fragmentirani hard disk koji sadrži jedan drive koji programski prezentiramo svijetu, jedan koji skrivamo jer „nije dobar“, i jedan koji je potpuno van našeg svjesnog poimanja. E, a da bismo ušli u taj treći, moramo integrirati taj drugi, tj. prevladati strah da ćemo ulaskom u tajne drajvove pustiti na površinu čudovišta iz podruma…
A ovdje, u kulturi koja iz nekog praznovjerja ili potrebe za kontrolom, zazire od veličanja i pohvala, puno se češće dijele kritike i ukazuje na loše nego na dobro u svima i svemu. Stoga ovdje ta naša sjena vrlo izgledno sadrži puno više našeg svjetla nego „tame“.
Povrh toga, otvoreni razgovor sa sjenom te integracija tog aspekta „tame“, također i nju često razotkriva kao nešto moćno što također sadrži našu posebnost, ljubav, snagu, znanje i moć.
Nedavno mi je jedna divna astrologinja iz natalne karte iščitala obiteljsku tajnu za koju sam ja u već odraslim godinama sasvim slučajno saznala ali koja je i tad ostala djelomično zakopana u kolektivnoj obiteljskoj sjeni jer nismo uspjeli navesti roditelje da nam ispričaju detalje.
Ono na što mi je njeno čitanje ukazalo je da je upravo u toj tajni sputan jedan veliki dio mog dara, to jest, da je on prizma kroz koju ja potpuno nesvjesno svoje postojanje vidim kao upitno i nedostatano, te ne uspijevam sebe i svoja ostvarenja poimati u njihovoj stvarnoj važnosti i veličini.
Na neki način, i to je bio dar, jer je poslužio kao propeler prema više i bolje, no vibracijski je ograničavao moj domet i samoostvarenje. Taj trenutak jasnoće oslobodio je u meni ogromnu količinu energije. Dao mi novu platformu za poimanje svog puta i svrhe, s malo manje osjećaja odvojenosti i srama od onih dijelova mene koji ne pristaju mojoj idealnoj viziji sebe.
Uistinu me iznenadilo da je neka obiteljska tajna, koja naizgled nema veze samnom, iz tako duboke sjene upravljala mojim životom i samim mojim poimanjem stvarnosti.
Upravo to je važan dio otkrivanja svojega „blaga“… Nitko od nas nije sam za sebe u svojoj priči, nismo „krivi“ ni „loši“, niti je naše „blago“ tu samo za nas… sve je to dio neke šire priče, u kojoj je na nama samo da budemo svoji i da živimo svoju istinu sve jasnije i potpunije.
Čini mi se također prevažno naučiti kako da umjesto da svoju sjenu nesvjesno projiciramo na vani, budemo u stalnom kontaktu s njom i integriramo je u svoj život s dubokim osjećajem svrhe.
Dolazi mi jedna baš luda misao za kraj… Kakav bi to svijet bio kad bismo sve narcisoidne političare, luzere, luđake, licemjere i kriminalce vidjeli kao neprihvaćene dijelove sebe i promijenili stav prema njima…?
Zvuči psihodelično i jezivo na prvu, ali po slavnom ocu psihologije, Carlu Jungu nam predstoji i ostaje još samo to.
Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta.