Treća i posljednja ovogodišnja premijera, Čehovljev Galeb, izvedena na otoku Lokrumu, na Dubrovačke ljetne igre konačno je vratila režiju u ambijentu. Već smo se svi bili navikli na koncepte prilagođene kazalištu na otvorenome, i kasnijim gostovanjima u kazališnim kutijama, no redatelj Janusz Kica zaista se, u zahtjevnim produkcijskim uvjetima, potrudio ambijentirati radnju Čehovljeva Galeba u vrt klaustra samostana na otoku Lokrumu u prvome, kraćem dijelu predstave, da bi u drugome publiku odveo u obližnji prostor starijeg dijela benediktinske lokrumske opatije, gdje se, na scenografski prilagođenom podiju, ali i uz korištenje okolnih građevina, odigrava komad koji se događa u interijeru, u intimnim sobama.
Napisala: Petra Jelača
Prvi dio, u vrtu klaustra, bavi se poznatom scenom teatra u teatru, kraći je i traje oko 15 minuta, dok se sukus drame zbiva u drugome dijelu, kojega je redatelj Janusz Kica uz suradnju dramaturginje i prevoditeljice Lade Kaštelan naročito pročistio i ogolio, što zna biti svojstveno njegovom redateljskom rukopisu. No, tu počinju i problemi predstave.
Kroz to se pročišćavanje dogodilo i gubljenje snažnijeg odnosa među likovima, što je rezultiralo gubitkom emocija i scenskog zbivanja karakterističnog za Čehova, koji upravo kroz glumačku suigru stvara dodatno, suptilno zbivanje i njime puni scenu.
No scena je ostala prazna, točnije, puna fascinantno dobrih glumaca kojima kao da nije dano do kraja pokazati svoje zaista ogromne mogućnosti. Čitava se drama prebacila u potpuno linearnu kompoziciju, u linearan tempo da bi na kraju jednostavno poništila zbivanje umjesto da kulminira. Redukcija na linearnost tempa do te je mjere prisutna da sam pomislila kako se možda radi o redateljskom konceptu, i da je drugi dio predstave u svakome smislu namjerni opozit prvome.
No ako je i tako, koncept nije opravdan, odnosno teško je objašnjiv. Stoga se može zaključiti da režija i dramaturgija u nečemu nisu uspjele, što im je bila nakana. Zaista začuđujuće, s obzirom da se radi o iznimno uspješnom redatelju i dramaturginji te komadu koji bi po svemu trebao biti dobar odabir za njih. Radi se o drami koja savršeno točno portretira svoja lica, naročito osobe iz svijeta umjetnosti i njihove okoline.
Zašto su ih Lada Kaštelan i Janusz Kica odlučili potpuno reducirati i pokidati veze među licima koja stvaraju karakterističnu čehovljansku atmosferu, ostaje nejasno. No do iduće se sezone na tome može poraditi i to tako da prvi dio ostane isti, a da se radi na drugome. Da su svi glumci više na sceni, više u interakciji, da ih se jednostavno pusti da budu potpuno tu, i igraju komad. Vjerujem da se takve intervencije do iduće sezone mogu napraviti jer radi se o zaista o izvrsnim glumcima i još boljoj literaturi prepunoj mogućnosti za njih pa je prava šteta da uz odličnu redateljsku ambijentiranost na dvije lokrumske lokacije nemamo i izvrsnu predstavu.
Čitava se predstava bazira na odličnim glumcima i njihovim kreacijama, počevši od Nine Violić i Bernarda Tomića u ulogama velike glumice Arkadine i njezinog sina Trepljeva, zatim naročito dobrog i zanimljivo kreiranog Filipa Šovagovića kao Pjotra Nikoljaveča Sorina, Arkadininog brata, Nikše Butijera kao Ilje Afanasjeviča Šamrajeva, Elvisa Bošnjaka kao liječnika, Jevgenija Sergejeviča Dorna; Janko Popović Volarić tu jekao poznati pisac Trigorin, Doris Šarić Kukuljica kao Polina Andrejevna, Tena Nemet Brankov kao Maša, Ružica Maurus kao Nina, Igor Kovač kao učitelj Semjon Semjonovič Medvedenko.
No, i svaki od navedenih glumaca mogao je, po svojim pokazanim i dokazanim gabaritima, dati još i više. Više u interakciji i sugiri da vidimo i osjetimo dramu zbivanja u međuljudskim odnosima, ne da ostane reducirana.
Sama Nina Violić u ulozi Arkadine, da je se pusti, mogla bi napuniti scenu na temu zahtjevnog lika velike glumice, čak i da je u formi monodrame, a da ne govorimo o interakciji s Bernardom Tomićem u ulozi Trepljeva i svima ostalima u ovako snažnoj i točnoj glumačkoj podjeli.
Za ovu je režiju iznimno važno oblikovanje svjetla Aleksandra Čavleka, kao i scenografija Marka Japelja, zatim skladana glazba sa zvučnim efektima Hrvoja Nikšića te kostimi Doris Kristić.
Svaki redatelj i dramaturg ima svoj ključ čitanja odnosno scenske interpretacije Čehovljeve dramatike koja se realizira kroz specifičnu atmosferu međuljudskih odnosa i tragičnih sudbina. Janusz Kica kao da je tu atmosferu pokušao pretočiti u izmjenu ambijenta igre, profinjeno osvijetlivši krošnje drveća, dok je samo zbivanje proizašlo iz lica i njihovih međuodnosa sveo na geometrijski precizne rezove, pojačane scenografskim elementima crne pozornice i stupova u drugome dijelu predstave, postavivši glumce u hladni, nemilosrdni ring života, što je uvjetovalo posvemašnju linearnost u tempu predstave.
Nadamo se da će se do dogodine odlučiti poraditi na tome konceptu i da ćemo ovaj sjajni ansambl glumačkih zvijezda moći vidjeti u njihovom doista punom sjaju.
