11.8 C
Dubrovnik
Petak, 2 prosinca, 2022
NaslovnicaKulturaKAZALIŠNA KRITIKA: premijera Čudesne šume osvježila je dramski program Igara

KAZALIŠNA KRITIKA: premijera Čudesne šume osvježila je dramski program Igara

Kao što su nas prve ovoljetne kiše osvježile nakon dugo vremena, tako je i premijera Čudesne šume osvježila dramski program Dubrovačkih ljetnih igara, također nakon dugo vremena.

Napisala: Petra Jelača

Kiša je odgodila i premijeru s petka na nedjelju, te učinila da glumci moraju igrati dvije predstave za redom, što nije nimalo lako, ali nije narušilo kvalitetu izvedbe. Jedino je podsjetilo na teško održivi produkcijski model festivala, koji već dugo vremena jedva opstaje, i ne dopušta više izvedbi predstava od predviđenih, čak i kada se radi o ovako izvanrednim uvjetima; zbog troškova smještaja i puta, što je zaista ne samo šteta nego je i produkcijski nonsens, pogotovo kada se radi o kvalitetnoj dječjoj produkciji za kakvima uvijek postoji velika potražnja.

A u slučaju Čudesne šume dogodilo se čudo, barem u kontekstu ograničenja dramskih produkcija Ljetnih igara.

Redateljica Lea Anastazija Fleger, i dramaturginja i autorica adaptacije romana Nikolina Rafaj ispisale su i na scenu premijerno postavile niz čudesnih situacija i zaokruženih dramskih lica, oslanjajući se u potpunosti na fantastično-realistični svijet Sunčane Škrinjarić, kroz vlastitu scensku interpretaciju.

Publiku dočekuje Slikar čiji se unutarnji svijet počinje tresti pod teretom neuspješnih izložbi te, želeći pobjeći od svojih optužujućih glasova, nalazi utočište u šumi. Iscrpljen, zaspi pod čudesnim hrastom i čim se probudi, bez ikakvih problema nastavlja komunicirati s likovima životinja, a vrlo mu se brzo vraća inspiracija i njegov kist postaje čaroban; počinje opet slikati, sam od sebe.

Način na koji su životinje personificirane, kako im je udahnut i razrađen karakter, kroz izvrsnu glumu i karakternu kostimografiju (Zdravka Ivandija Kirigin) koja je dio uloge, a nije samo ilustrativna,  rezultat je promišljene režije i dramaturgije, jasne strukture unutar koje je ansambl mogao slobodno i slojevito kreirati svoje uloge. Za ovu je predstavu naročito važna skladana glazba Frana Đurovića, jer sugestivno prati scensko zbivanje i čitavo se vrijeme izvodi uživo; glazbenici su Vanda Đanić, Đive Franetović-Kušelj, Karmen Pervitić, Denis Ajduković, Stijepo Medo, Matija Novaković, a dirigent Mateo Narančić.

Odličan je čitav glumački ansambl, što u ovome slučaju nije samo fraza. Ipak, prednjači Jelena Miholjević kao Dabar i Vodena carica, zatim Melody Martišković (Jež, Plamenka, Krtica, Kor žaba) i Vini Jurčić (Jež, Čarobnjak).

Svakako su bili pamtljivi i Romano Nikolić kao Kaktus car, glavno negativno lice, te Ružica Maurus kao Lisica, Korijenka i dio Kora žaba, sa samostalnim pjevanim brojevima; izazvali su nekoliko puta spontani pljesak publike za vrijeme predstave.

Matija Gašpari kao Slikar i Igor Jurinić kao Gavran, Medvjed i dio kora žaba nisu ni po čemu zaostajali pa je zaista ostvaren niz odličnih glumačkih kreacija kroz lica životinja, učeći djecu, da bez obzira što su prikazane kroz ljudske osobine, one nisu ni po čemu manje vrijedne od nas.

Za pohvaliti je u dramatizaciji istaknutu ekološku komponentu romana i kasnije televizijske adaptacije u crtani film, koja je naročito važna, ako ne i presudna za današnji naraštaj djece, kao i istaknutu zlovolju Kaktus cara zbog usamljenosti, iz koje dolazi želja za uništenjem šume, gradnjom parkirališta i naplatnih kućica, pojave kojoj današnja djeca sve više nažalost svjedoče.

Ovu predstavu karakterizira i iznimna koherentnost i konzistentnost svih elemenata kompzicije: ujednačenost pokreta (Matea Bilosnić), scenografije (Zdravka Ivandija Kirigin), režije, glume, glazbe i svjetla (oblikovatelj Marko Mijatović).

Scenografija Lovrijenca maštovito je riješena sveobuhvatnim korijenjem i krošnjama čarobnog hrasta, sa tri prostorna plana na tri terase, pa ga u ambijentalnom smislu pretvara u mjesto zasebnog kazališnog svijeta, čarobnog brijega na koji se djeca penju; Lovrijenac postaje Globe, obrazac univerzalne kazališne kutije na otvorenome pretvoren u čudesnu šumu. Ima taj ambijentalni odabir svoj edukativni karakter, čini da djeca posjete Lovrijenac jer možda i nije vjerojatno da će to učiniti inače, u današnje doba turističkog poniženja Dubrovnika, a nastavlja rekla bih i posljednju fazu dubrovačke ambijentalnosti kojoj svjedočimo posljednjih dvadeset godina: radi se o prostorima koji su odmaknuta utočišta, kazališne kutije na otvorenome, i podsjećaju, odnosno pokušavaju biti podsjetnik na doba kada se za kazalište u ambijentu nisu morala tražiti izolirana mjesta. Nazvala bih je eskapističkom, a u nekim slučajevima i mimetizirajućom fazom, jer na mjestima udaljenim od Grada pokušava oponašati obrasce nekadašnje dubrovačke ambijentalnosti.

Kada bi Dubrovačke ljetne igre u narednim sezonama producirale samo jednom godišnje ovako kvalitetnu produkciju i za odrasle, bio bi to početak kraja duge faze deklinacije, a s rastom umjetničke kvalitete, odnosno pojavom izvrsnosti kojoj bi trebale težiti, s vremenom bi se našlo načina da se poradi na boljem produkcijskom modelu koji ne bi dozvoljavao da ovakve predstave budu bez dovoljno izvedbi, odnosno, da se uloži golem trud i golema sredstva u samo tri izvedbe godišnje.

Šteta da ovu Čudesnu šumu ne vidi puno više publike, na Lovrijencu ili u nekom adaptiranom prostoru. Načina je mnogo, samo treba početi tražiti nove produkcijske mogućnosti u vremenima koja se rapidno mijenjaju.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

KOMENTAR TJEDNA