Sveti Ilija starozavjetni je prorok i pustinjak koji je živio u 9. st. pr. Kr. u Izraelu. Poznat je po svojoj beskompromisnoj borbi protiv idolopoklonstva, a prema Svetom pismu ne umire prirodnom smrću nego je uznesen na nebo u ognjenim kolima, zapregnutim plamenim konjima. Taj snažan i slikovit opis njegove smrti utkao se u kolektivnu svijest mnogih europskih tradicija u kojima je stvorena predodžba da sveti Ilija i nakon smrti vozi kola po oblacima i lovi munjama Zmaja odnosno Vraga te na taj način uzrokuje bučno nevrijeme: munje, gromove i kišu. Sveti Ilija Prorok smatra se zaštitnikom od oluje, groma i vatre, a vjernici mu se obraćaju za zaštitu te štuju njegov spomendan 20. srpnja odlaskom na misu i suzdržavanjem od psovanja, galamljenja i sličnih grijeha. Pučka tradicija o Iliji Gromovniku bogata je predajama i običajima u kojima se sveca doživljava kao opasnog i ljutitog zbog čega među ljudima izaziva strahopoštovanje.
Svečeva vatrena narav prisutna je i u usmenoj predaji Konavala koja donosi zanimljivu legendu o preletu crkve sv. Ilije preko Konavoskog polja. Postoji nekoliko varijanti legende u kojoj je crkva preletila s jednog brda na drugo, a razlikuju se po uzroku koji je izazvao svečevu ljutnju, odnosno simbolički prelet. Tako je u nekim varijantama razlog ljutnje glasno pjevanje pastirica koje su se sakrile u crkvicu od kiše, zatim pastiri koji su zatvarali stado u crkvu te ju na taj način obečastili, dok je u posljednjoj varijanti zbog velikog nevremena koje je razrušilo crkvu samo slika svetog Ilije preletila na drugo brdo. Mjesto gdje se, prema predaji, crkva nalazila brdo je pored Pičeta, Vataja i Dubravke, a preletila je na najviši vrh brda iznad Poljica, na kojem se danas nalazi crkva sv. Ilije iz 15. stoljeća.
Sveti Ilija je, poput svog praslavenskog prethodnika gromovnika boga Peruna, štovan na vrhovima brda i planina. Stoga ne čudi postojanje brojnih oronima i crkvica posvećenih svetom Iliji, uz koje su povezani obredi i običaji od kojih se u Konavlima ističe pohođenje spomenutog brda s kojeg je crkvica preletila. Prema običaju, večer uoči Ilijinog dana nosila bi se hrastova grana s krošnjom koja bi bila okićena trakama te bi ju stavili na mjesto gdje se crkva nalazila. Uz oganj koji bi zapalili, zabavljali bi se i pjevali do jutra te se na taj način spominjali značajnog događaja iz usmene tradicije, ali i odali poštovanje ljutitom svecu ne bi li stekli njegovu naklonost. Iz istog razloga, u nekim konavoskim selima običavalo se preskakati preko ognja večer uoči Ilijinog dana. Svetom Iliji pripao je i najviši vrh Konavala, velebne Sniježnice gdje se nalazi mala kapela ugrađena u brdo posvećena svetom Iliji.
Isprepletenost religijskih i pučkih vjerovanja donosi bogatu paletu predodžbi o ovome svecu koji se prema svojim značajkama bitno razlikuje od ostalih svetaca zaštitnika. Na kraju krajeva, on je bio taj koji upravlja munjama i gromovima te je s razlogom izazivao bojazan i promjenu ponašanja kod vjernika u vidu pridržavanja određenih zabrana kao što su psovanje, deranje i galamljenje.
Koliko je ovaj svetac moćnog imena utkan u pučki svjetonazor govori i činjenica da se nekoć vrući mjesec srpanj nazivao Ilinštak koji potječe upravo od njegovog blagdana 20. srpnja kad su tolike vrućine da puca kam na kamu o svetome Iliji.
Na taj dan tarace konavoskih kuća bile su prepune zimske robe, modrina, raše, torba i torbica što su ih Konavoke, da ne bi roba izgrinjala, iznosile na najjače ljetno sunce, onda kad sveti Ilija žari i žeže.
Fotografije preuzete s Facebook-grupe Zavazda Konavle
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
