Mladi svećenik s Gorice sv. Vlaha, don Mario Tošić koji služi u Čari i Smokvici na otoku Korčuli, iznosi svoja razmišljanja o ulozi Crkve i crkvenih autoriteta u današnjem društvu otvoreno i iskreno.
U ovo božićno vrijeme kao da nam se sa svih strana nameće imperativ – budi sretan, budi veseo, sve ono što bi trebalo biti iznutra, nametne se izvana pa kod dijela ljudi stvori i potpuno suprotan učinak – depresiju, tugu, nepripadnost… kako bi čovjek trebao dočekivati dolazak Isusov među ljude?
-Čovjek se ne može natjerati da osjeća nešto što ne osjeća, i naravno da bilo kakvo nametanje, poglavito izvanjsko, izaziva samo suprotan efekt. Ipak, čovjek nije samo biće osjećaja, nego i razuma i volje. Čini mi se da premalo vrednujemo tu snagu volje koju čovjek ima. Ne radi se o negiranju i prisiljavanju bilo čega, ali se radi o konkretnim odlukama koje čovjek može donijeti kako bi njegov život imao više smisla, i samim time više radosti. Kod nas kršćana ta radost i ne počiva na tome da je sve uvijek dobro i da živimo živote bez problema, nego upravo na uvjerenju da je Bog došao među ljude – da bez obzira na sve, uvijek imam Boga, koji je išao toliko daleko da se za mene rađa kao čovjek i to u neredu štalice. Da Bogu nijedan moj nered nije stran i da On, surađujući sa mnom, od svake štale, pa i ovog našeg društva koje je stvarno štala, može napraviti nebo.
Dok Vi razmišljate o Božiću, u kojem smjeru idu Vaše misli i osjećaji, spoznaje i duhovne istine?
-Božić je dokaz koliko je daleko Bog spreman ići kako bi ponovno bio s čovjekom, i to ne samo nekim tamo prije dvije tisuće godina, nego sa mnom, danas. Božić je dokaz da Bog ne zadržava ništa za sebe što ne bi želio darovati i meni. I to me jako tješi i ohrabruje, poglavito u ovom vremenu sukoba i kaosa – Bog dolazi upravo tu, ne boji se moga nereda, ne boji se svjetskog nereda, nego ulazi usred njega da bi sa svakim i za svakoga bio su-čovjek, su-putnik, brat.
Primjećujete li veći interes za zornicama i kako to objašnjavate?
-Zornice su iznimno zanimljiv fenomen kod nas. Čak i onima, poput mene, koji se ne vole ustajati prerano, nekako imaju posebno mjesto u srcu. Ove smo godine prvi put pokušali sa zornicama u božićnoj devetnici, u jednoj od dvije župe kojima upravljam; u Čari. Odaziv je bio iznimno lijep. Osim same svete mise, koja više nego ijedna druga, doslovno dočarava onu budnost na koju nas došašće poziva, tu je i jako važan dio zajedničkog druženja nakon samih zornica. U toj pauzi između „svetoga“ i „svakodnevnoga“, koje slijedi odmah nakon, čovjek nekako još malo crpi snagu iz radosnih susreta i baš sam vidio kako naše zajedništvo raste kroz te susrete.
Što danas u ovom društvu podijeljenom na ideološkoj razini znači biti dobar kršćanin?
-Vrlo jednostavno, u čovjeku ne može postojati vakuum; ili se puni Bogom ili se puni samim sobom. Što je više pun Boga, to je manje pun sebe i obrnuto. A ta ispunjenost Bogom, kako nam pokazuje primjer blažene Djevice Marije, kao jednog od „glavnih likova“ ovih blagdana, ta ispunjenost nas mora usmjeriti prema drugim ljudima. Da uvidimo koje su to potrebe pa i onih koji razmišljaju drugačije od mene, da barem pokušam ući i u njihove razloge. Nije to lako, ali je jedini put.
Kako kod vjernika izbjeći zbunjenost brojnim događanjima i stavovima oko mnogih vrijednosti, kad se često vidi i posvemašnja različitost u pristupu veoma osjetljivim temama kod crkvenih autoriteta?
-Malo zbunjenosti možda i ne škodi. Ja se bojim onih ljudi kojima je uvijek sve kristalno jasno i onih koji ne razmišljaju svojom glavom. Kaže božićno evanđelje kako „u početku bijaše Riječ“ – nije dakle bio broj, nego Riječ. Hoću reći kako naš Bog, pa onda i naša vjera nije matematična, nije nešto u čemu je rezultat uvijek isti, nego je dijaloška. Zahtijeva razmjenu različitih mišljenja. Ali sviđa mi se u svemu tome jedna latinska koja kaže kako je „u nužnim stvarima potrebno jedinstvo, u dvojbenim sloboda, a u svemu ljubav“.
Što Vi kao mladi svećenik držite svojom najvećom kršćanskom “misijom” u radu s mladima, pa i odraslima?
-Svojom najvećom misijom smatram pomoći ljudima da shvate i srcem prihvate kako postoji Jedan koji me uvijek i bez iznimke tako silno ljubi, koji uvijek razumije, pa i onda kada me nitko drugi ne razumije i kada ne razumijem ni sam sebe, i koji me uvijek prihvaća i grli bez obzira na sve. Posljedica prihvaćanja toga bilo bi onda da i ja to isto činim svim drugim ljudima, bez iznimke, kao što i On meni čini.
Koliko je važno ispovijedi pristupiti iskreno i posve otvoreno i s povjerenjem u svećenika kojemu se ispovijedaš? Koliko ljudi to “obavlja” samo da obavi i koliki je grijeh pričestiti se, a da tome ne prethodi ispovijed?
-Ispovijed nije potrebna Bogu nego meni. I zato bi velika nepravda prema samome sebi bila tome susretu pristupati ofrlje i običajno. Ali ja bih i ovdje izbjegao matematički govor o grijesima, jer mislim da ni Isus, kako nam ga donose evanđelja, to nije činio. Isus nam je objavio Boga kao Oca i najbliže što možemo doći shvaćanju odnosa s Njime je onda upravo u slici tih obiteljskih odnosa. U odnosu prema voljenoj osobi, meni ne treba neki jasno precizirani skup pravila i normi ponašanja, niti nekakav kodeks koji mi je govorio kada je taj odnos povrijeđen. Ako je stvarno odnos, onda i sam znam kada je taj odnos na razini da mu je potreban „popravak“, isprika, promjena… E, ali nama se to baš ne da – ulagati i živjeti vjeru kao odnos s Bogom – pa se ipak radije vraćamo matematici, listama i jasnim, ali jeftinim odgovorima i poluodlukama.
Na kakav način djelovanja su pozvani danas kršćani obzirom na sve promjene koje se događaju gotovo svakodnevno u društvu i svijetu oko nas?
-Ponavljam se, ali temeljni način je upravo ovaj: odvojiti vrijeme za Boga, za molitvu, ne kao neko nabrajanje, nego kao na pravi susret s Bogom, na prebivanje u Njegovoj blizini. Kada bismo svi mi, koji se nazivamo kršćanima, svako jutro izdvojili samo deset minuta da vidimo i doživimo kako to Bog mene gleda, kakav je Njegov pogled, što to ima u Božjim očima kada gleda u mene; kada bismo to činili, onda bi se i naš pogled prema drugima, prema svijetu i prema samima sebi toliko pročistio da bismo sigurno živjeli u jednome boljem svijetu. Kad bismo…
Kako bi glasila Vaša poruka za ove božićne dane, na što bi ljudi trebali usmjeriti svoja razmišljanja, kakvim promjenama težiti?
-Naš Bog dolazi da bi susreo baš mene, jer me tako ludo voli. Čini sve moguće i nemoguće da bi se taj susret ostvario, na meni je samo da malo pružim ruku, otvorim srce, i pronađem Ga tu – u sebi, u Crkvi, u sakramentima, u drugima oko sebe. Sretan Božić!
