Siječanj. Dan u znak juga. Spuštam se u Grad. Još jedan u nizu terena. Uobičajeni dan u životu jednog novinara. Samo što je razgovor koji me očekuje jedan od posebnijih u godini. Razgovor s festanjulom.
Preko Straduna gotovo nikoga, Prijeko još pustije. Kucam na vrata. Otvaraju mi Maro Čoić i njegova kći Laura, vidno uzbuđena jer doma dolaze novinari, poseban trenutak u životu osnovnoškolke.
Penjemo se na kat kuće, u dnevni boravak, a pogled mi odvlači kamin u kutu i kamena statua svetog Vlaha, djelo Župljanina Nika Radića, kojeg su, kako sam doznala kasnije, supružnici Čoić dobili na poklon od prijatelja kad mi se rodio sin Orsat. Detalj koji govori.
Obitelj Čoić svoje je obiteljsko gnijezdo svila na Prijekom. Grad je njihovo doma. I ne vide razloga za odlazak iz povijesne jezgre. Djeca tu idu u školu, na izvannastavne aktivnosti, u Portu im je i barka, Lokrum uvijek nadohvat ruke. Drugačiji život teško mogu zamisliti.
Nakon fotografiranja i razbijanja početne treme, odlazimo na gornji kat kuće, u kuhinju – u srce njihova doma. A na stolu čeka domaći štrudel kojeg je Tanja to jutro spravila. Mala, ali nikako beznačajna gesta dobrih domaćina. A uz nešto slatko razgovor lakše teče.
Jeste li se iznenadili da je odabir pao upravo na vas, pitam kapetana Čoića.
– Jesam, iznenadio sam se. Oduvijek sam to priželjkivao. Kad ste pomorac, kapetan, vazda vam je to negdje u podsvijesti. Tako sam i ja razmišljao: “E, da mi je jednog dana biti festanjul”. Sjećam se kad sam kao mali gledao, pratio, išao na procesije, tad nisam ni mogao sanjati da ću jednog dana biti festanjul. Nisam očekivao da će baš mene predložiti, ali eto na to se odlučio kapetan Zdravko Prohaska.
Iako je već početkom prosinca saznao da će biti imenovan Čoić je tu informaciju morao držati tajnom sve do imenovanja i uručenja dekreta na svečanosti pred sam Božić. Sretnu vijesti nisu podijelili ni s djecom.
– Kad sam izabran, doma su nam došli priopćiti tu sretnu vijest, a onda smo Orsatu rekli da su ti stariji ljudi, moja ekipa s broda. Nismo htjeli da znaju. Sve do zadnje, do dana, dva prije javne objave nismo nikome rekli. Onda smo prvo rekli Orsatu, mojoj majci Gordani, i to je to. Mati je bila sretna.
Ne sumnje da je festanjulstvo velika čast, no ujedno je i obaveza koja dolazi s velikom odgovornošću. No, dvojbe nije bilo.
– Velika je to čast. Bio sam jako sretan. Kao što je Niko Prokurica, ovogodišnji festanjuo iz reda obrtnika, rekao ova se čast ne može ni s čim mjeriti. Nas dvojice se nismo otprije poznavala, ali smo na prvu kliknuli. Odličan je čovjek i drago mi je da tu čast dijelim s njim.
Svoje oduševljenje suprugovim imenovanje ne krije ni supruga Tanja.
– Kad smo saznali bila sam baš iznenađena. Znala sam da mu je to želja. Lijep je to osjećaj, čini mi se da sam u tom trenutku ja bila više uzbuđena. Imala sam veću tremu nego Maro. Ali sad je proteklo neko vrijeme i kad je sve to leglo, sad sam mirna i uvjerena da će to sve dobro proći.
Čvrsto je kapetan Čoić vezan uz našeg Parca. Njegov zagovor je tražio pri svakom odlasku na brod, a isto bi tako svetom Vlahu, iskazao zahvalnost pri svakom povratku doma.
– Nisam nikad otišao na brod, a da nisam prije toga pošao zapaliti svijeću u Parčevu crkvu i pomoliti se svetom Vlahu da mi da dobro more. Mi pomorci ne zazivamo mirno more, da je mirno onda bi svatko živ navegavao. Pomolim mu se da mi da mirno more, da čuva mene, posadu, brod i da sve dobro prođe. Isto i po povratku, uvijek otiđem zahvaliti svetom sv. Vlahu što je sve dobro prošlo. Kako nam je crkva svetog Vlaha, tu, ispred kuće, nema skoro dana, a da ne pođem, uđem u crkvu na minutu, dvije, pomolim se ispred kipa ili ako sam baš u preši da ne dotaknem skale crkve, prekrstim se i idem dalje svojim putem.
Pomorstvo kao svoj životni poziv kapetan Čoić odabrao je već kao dijete.
– Ne postoji duga pomorska tradicija u obitelji. Mi smo prva generacija. Moj pokojni brat je navegavao, otac je također navegavao kao električar. Prije nas nitko u obitelji nije navegavao. Pokojni đed je radio na Lokrumu i kao dijete sam skoro svakog dana bio na Lokrumu i tada se rodila moja ljubav prema brodovima i pomorstvu. Tamo sam upoznao ljude sa Zrinskog i sa Skale. Brat i ja smo kao djeca upravljali tim brodovima, akoštavali sa Skalom. Već sam tad znao da ću upisati pomorsku školu.
Srednju pomorsku školu Maro Čoić završio je 1995. godine. Potom je odradio godinu dana kadeture nakon koje je upisao Višu pomorsku školu koju je završio 2000. godine. Karijeru je započeo 2001. na firmi Topić. Nakon par ugovora, prebacio se na tankere na kojima je plovio više od 20 godina. Uz to prvih je deset godina karijere osim na tankerima, radio i kao skiper na jahtama. Većinu svoje karijere plovio je na danskim firmama, od 2012. u svojstvu kapetana.
– Nakon 25 godina navegavnja došlo je do zasićenja i umora. Pomorstvo je otišlo u nekom drugom smjeru, to nije više ono što je nekad bilo. Kadet sam bio prije 30 godina, imao sam čast da iskusim taj stari segment pomorstva o kojem svi pričaju. Taj šarm pomorstva je otišao u povijest. Tad je na brodu bilo petero kadeta, uz tri asistenta makine. Mislim da danas nitko više ne stoji na brodu godinu dana, mi smo to odradili bez ikakvih problema…Vratio sam se doma i od 1. studenog sam zaposlen na Tankerskoj plovidbi, zapovjednik sam na katamaranu TP Linea, na relaciji Dubrovnik – Lastovo. Ekipa je zasad dobra, Bogu hvala, nadam se da će tako biti i dalje i da ću ostati doma.
Razumljivo, odluka je najviše razveselila suprugu Tanju i njihovo dvoje djece.
– Zadovoljna sam i sretna. Godinama ja već njega pritišćem da proba pronaći nešto drugo. Predugo traje ta naša odvojenost. Nije to danas više toliko teško kao što je bilo prije, to su dva i pol, tri mjeseca, ali je veliki stres i veliki umor kad dođe doma. Djeca rastu. Prioritet nam je bio da provodimo više vremena skupa, kao obitelj.
– Dva tjedna radim, dva tjedna sam na brodu. Ali i ovako sam svaki dan doma. Spavamo na Lastovu, od tamo krećemo u 6 ujutro, u Gradu smo oko 10:30. Zimi je partenca iz Grada za Lastovo na uru. Dođem doma, obavim spenzu i sve što trebam obaviti, vidim suprugu, vidim djecu, objedujem i idem nase. Sad imamo puno više vremena za neke druge stvari. Orsat i ja idemo stalno na ribanje, parangalima s barke, ljeti s puškama za podvodni ribolov. Znamo se probuditi u 3, 4 ujutro i otići na ribanje. Supruga je u šali par puta rekla da ako se zbog ičega budemo rastali, da će to biti zbog barke i ribanja.
Zadovoljstvo tatinom odlukom o povratku doma ne krije ni Orsat.
– Bolje je sad ovako. Onako ga nisam vidio po tri mjeseca, a ovako ga vidim svakih petnaest dana. Još mogu ići s tatom na Lastovo, bio sam već tri puta i tamo smo ribali. Draže mi je ovako.
A kako si ti reagirala kad si saznala da će ti tata bit festanjuo?
– Pa…nisam znala što to znači! A kad su mi objasnili, onda sam bila sretna. Učiteljica mi je čestitala, odgovorila mi je Laura iskreno, onako kako samo djeca to znaju i mogu, nakon čega se kuhinjom razlio smijeh.
Koliko mu Festa znači, govori i činjenica, da je kroz više od dva desetljeća plovidbe Čoić propustio sam dvije.
– Uvijek sam namještao da za te dane budem doma. Htio sam biti u to vrijeme doma. Ona dva puta što sam bio na brodu uvijek mi je Festa bila u mislima. E sad je misa, e sad je procesija, sad puštaju golubice. Ti dani su mi uvijek bili teški na brodu, želio sam ih prespavati, a ne može se. Ali hvala Bogu dogodilo se to samo dva puta. Kad bi me netko zazvao na videopoziv da mogu i ja pogledati procesiju, to bi mi bilo još i teže. Pogotovo jer je i Orsat zadnjih par godina u procesiji, jer je ministrant u katedrali. Kad bi njega vidio baš bi mi bilo teško.
Kako se u vašoj familiji obilježava Festa, pitam dalje.
– Kad sam bio dijete, kad sam živio na Kapelici, baba je vazda činila posebne objede. Dolazili bi prijatelji, rodbina i baš se to gajilo. Išli bi na procesiju, a posebno se kao dijete sjećam sajma u Lazaretima. Festa se vazda pratila, išlo se na misu i gledala procesija, a popodne se išlo na tombolu, gađalo jajima i narančama onoga koji otkriva brojeve. I naravno, uvijek su se išli gledati trombunjeri. Tako to činimo i danas.
One dvije godine kad se zatekao na brodu, obilježavanja Feste nije ni bilo.
– Ta dva puta sam mislio poslati čestitku, no nije bilo vremena ni zato. Ako vas potrefe blagdani na brodu, bolje je da ste po moru, nego u portu, jer se po moru bar možete malo posvetiti sebi i proslaviti ih na malo bolji način. Posada je većinom bila strana, rijetko bi na brodu bilo Hrvata, pa onda nisam imao niti s kim proslaviti feste, a pogotovo Festu sv. Vlaha. Ako na brodu nema nikoga iz Grada, onda to nemate niti s kim podijelit. Teško je stranicama dočarati što nama znači Festa.
A što bi savjetovali mladim, onima koji se namjeravaju baviti pomorstvom, pitam ga potom.
-Trgovačka flota i putnički brodovi, to su dva različita svijeta. Oni koji su na putničkim brodovima, njima je psihički puno lakše. Oni su u doticaju s ljudima i s nekom stvarnošću. Na trgovačkoj floti vi nemate doticaja sa svijetom, pogotovo kad ste po moru po mjesec, mjesec i pol dana. Zna se dogoditi da drugi brod ne vidite danima. I onda se nađete u nekom svom svijetu, koji nije baš lijep. Mladima savjetujem da idu, da probaju, ali uspjet će samo ako rade. Rad, rad, rad i samo rad. U ovom poslu se traži samo rad. Moraju težiti da u tome da budu što bolji. Morate od drugih odstupati u nečemu, da bi vas netko primijetio. Ja sam stvarno volio raditi i tako su me primijetili. Kao chiefu mi je alat uvijek bio u ruci, u podne i ponoć i uvijek sam bio dostupan. Mnogi su mi govorili da malo i primirim. Znači, moraju se u nečemu isticati da bi bili dobri, jer je strašno velika konkurencija. U Kini se na dnevnoj bazi otvaraju pomorske škole. Ako mi ne nastavimo kako smo i do sada radili, oni će nas pojesti. Rad i školovanje su ključni, a nažalost naše školovanje ne prati zahtjeve današnjeg pomorstva. Mi smo još na onim starim granama. Obim posla je svakim danom sve veći, firme zahtijevaju da budete superman i da sve znate i da sve štima i da imaju najbolju posadu na svijetu, ali to s današnjim stavom prema mladima neće postići. Moraju se dogoditi korjenite promjene, pomorci i njihov posao se mora više poštovati. Za vrijeme pandemije sve je stalo, samo su pomorci još radili, a da je i pomorska industrija stala, ja mislim da bi cijeli svijet stao. Današnja generacija neće ići na brod na način na koji smo mi išli, oni neće dopustiti da ih itko zafrkava na način na koji se nas zafrkavalo. Mi smo, nažalost, to trpjeli, ali naša mladost neće. Ako ne budu zadovoljni, ići će dalje.
Pokazuje li Orsat interes i želju da slijedi vaš put i zaplovi svjetskim morima?
– Bi on, možda je to grubo reći, ali ja ga savjetujem da to ne napravi. Nažalost, moram to tako reći, jer vidim gdje je to pošlo. Ja želim da ima sretan život, da bude sa svojom obitelji, a ako se opredijeli za pomorstvo ne znam koliko će biti sretan jer je pomorstvo svakim danom sve gore Danas vam na brodu više nema tko pokazati posao. Ja sam imao čast i učio od starih kapetana i chiefova, koji su nam imali volje pokazati posao, mi smo za njima išli kao mali kučići i upijali znanje. Ja kao zapovjednik ću svakome sve pokazati, jer meni je lakše ako mi chief sve zna, ako mi kapo sve zna, ako mi sekondo sve zna – meni je život lakši. Na brodu mora postojati tim. Ja bih svakog dana bar uru vremena šetao po brodu i u tom bi điru stao i popričao i s mornarom i s timunjerom, kako bi im dao na važnosti i kako bi se i oni osjećali kao dio tima. Svaki dan su se na brodu održavali sastanci i ja bih dao svima da iznesu svoje mišljenje, a to prije nije bilo tako. Prije što je kapetan rekao to bi bio zapis. Ali danas kako dolaze nove generacije, mora im se dati na važnosti i kako bi se osjećali da se i njih poštuje.
Pripreme za Festu teku po planu, odgovara na moje iduće pitanje, Čoić.
Montura je nabavljena i spremna, proglas je napisan, a sljedećeg petka kreće njegova podjela, od Konavla do Pelješca, i pozivanje puka na Festu. Ovoga vikenda obitelj Čoić ugostit će na večeri rektor crkve sv. Vlaha, don Ivicu Pervana, predsjednika Bratovštine festanjula, gospar Ivica Grbića, kapetan Zdravka Prohasku i župnik Župe Velike Gospe, don Marin Lučić.
Za jelovnik je zadužena Tanja.
– Poslužit ćemo našu tradicionalnu večeru. Uvijek se gleda da to bude skromno, najvažnije je da se okupi familija, ljudi iz bratovštine i oni koji upravljaju Festom. Najvažnije je naše zajedništvo i vjera, naglašava supruga Tanja, a koliko obitelj živi u vjeri svjedoče i sljedeće riječi.
– Imao sam tri puta čast, u procesiji za Veliku Gospu, nositi Gospu od Porata. Orsat je zadnjih četiri, pet godina ministrant, nedjeljna se misa ne propušta. Laura pjeva u dječjem crkvenom zboru. Supruga je u molitvenoj zajednici Effatha. Aktivni smo i vezani uz crkvu i našu župu. U tom duhu odgajamo i djecu, dodaje kapetan Čoić.
Lani smo za Festu gledali u nebo, nadali se da će sveti Vlaho ponovno učiniti čudo od čudesa i da će nas kiša, koja je obilježila Kandeloru ipak zaobići. A tako je i bilo. Vrijeme je dopustilo da sve prođe kako treba. A kako se nada da će proteći nadolazeća nam, 1054. Festa sv. Festa, pitam na kraju kapetana Čoića.
– Uzdam se u dragoga Boga, Gospu i našeg Parca, svetog Vlaha, da će nas voditi kroz ovo vrijeme Feste da nam prođe sve u najboljem redu, poručio Čoić.
