U mjesecu studenom se provodi javnozdravstvena akcija kojom se skreće pozornost na muško zdravlje – preventivne preglede, te rano otkrivanje i uspješno liječenje raka prostate od kojega obolijevaju sve mlađe muške osobe. U iskrenoj i hrabroj “ispovjedi” to potvrđuje i naš sugrađanin Đani Banovac koji je kao četrdesetogodišnjak bio najstariji na onkološkom odjelu gdje se liječio od rijetkog i opasnog raka testisa. Đani je odlično reagirao na terapije kojima je bio podvrgnut, njegovo se tijelo veoma brzo uspješno oporavilo, iako je bolest još prisutna i mora je kontrolirati više puta godišnje. No, ono što najviše dojmljuje kod Đanija Banovca je psihička snaga i staloženost dok priča o svemu što je prošao, bez ikakvog straha da će ga se stigmatizirati i podrugljivo gledati u javnosti kada iznese svoje iskustvo. Motiv zbog kojega je pristao na to još je jedan razlog da mu se čvrsto stisne ruka, a to je ohrabrenje i poticaj svim muškarcima na preventivne preglede. Jer, rak prostate je u visokom postotku izlječiv. Ali, kad se otkrije na vrijeme.
Đani će sa smijehom reći kako je sigurno jedan od rijetkih u ovoj državi kojemu je banka, kada je zatražio kredit, doslovno spasila život… pa čujmo njegovu priču.
-Nakon desetak godina zajedničkog života žena i ja smo se zabrinuli što prirodnim putem nismo mogli postati roditelji. Na Lokrumu sam onda upoznao profesora Šimunića i otišli smo u njegovu kliniku gdje je moja žena napravila sve moguće testove, dok sam ja imao jednu kratku pretragu vezanu uz mobilnost mojih spermija. Nakon toga me nazvao profesor Šimunić i tražio da dođem do njega kako bi mi rekao da su pretrage pokazale da su moji spermiji potpuno nepokretni i da ne može doći do oplodnje jajne stanice. Pošao sam gledati i druge kanale što i kako bi se moglo. To je bilo na zimu prije nego što sam utvrdio da imam rak testisa. Vrlo sam pragmatičan i tražio sam načine kojima bi se moj problem mogao riješiti. Dok smo sve to pratili, bio sam u fazi kupnje obiteljske kuće, a taj proces je trajao cijelo ljeto i u rujnu sam taj proces završavao. I banka me poslala na kontrolu u Polikliniku Glavić koji je uključivao i ultrazvuk abdomena. Doktorica me počela pregledavati i u trenutku je “pozelenila”. Rekla mi je da vidi veliku masu na mjestu gdje ne bi trebala biti, te da je ta tvorba nepravilnog oblika što je indikacija da bi mogla biti zloćudna. Magnet je potvrdio tvorbu u blizini stomačne arterije i rečeno mi je to vjerojatno limfom. Ženu tada nisam opterećivao s dijagnozama, rekao sam da me stomak nešto boli i prešli smo preko te teme.
Koliko su ti pregledi “na zahtjev” zbog kreditnog zaduženja odigrali važnu ulogu u “borbi” s vremenom, potvrđuju sljedeće Đanijeve riječi:
– Petnaest dana prije toga sam bio u Splitu, skupljao sam papire za liječenje neplodnosti, tad mi je napravljen ultrazvuk abdomena i cijelog tog dijela tijela i ništa se nije utvrdilo. Nalaz je bio potpuno čist. U 15 dana utvrđena mi je 8x6x4 nepravilna tvorba u trbuhu. Zaprimili su se u dubrovačkoj bolnici i napravljena mi je biopsija kroz pupak. Kad je nalaz bio gotov nazvao me moj prijatelj Bibo (dr. Puzović,op.a.) i pitao me je imam li problema s neplodnošću i kazao mi je da mi je utvrđen ogroman tumor u stomku koji je u biti rak testisa. Kod muškaraca se tijekom embrionalnog razvoja testisi spuštaju u mošnju, a kod mene su se začahurili u stomku. Jedan od 10 milijuna slučajeva ima rak testisa u stomku, i ja sam bio jedan od njih. Odmah sam nazvao profesora Hauptmana jer sam se liječio od neplodnosti i rekao mu da imam problem i da imam seminom. Odmah mi je rekao da sjednem na avion i dođem u Zagreb gdje ću se liječiti na Rebru kod dr. Gamulin koja je svjetska stručnjakinja za ovo područje.
Kako je takvu dijagnozu prihvatila supruga i cijela Vaša obitelj?
– Postoji laž, ali postoji i prešućivanje radi zaštite svojih najbližih. Ja sam rekao da imam nekakvu tvorbu u stomku, da je to vrlo rješivo i da to ne bi trebao biti veliki problem. Na kraju je ispalo da nisam lagao, ali ja sam to sve tako upakirao da nikoga ne zabrinem. Ona se prvi put ozbiljno “stresla” tog dana kad smo došli u Zagreb, a i ja sam imao potpuno drugu sliku kako će to izgledati. Na trećem katu Rebra nalazi se urološka onkologija na kojoj se brinu za osobe s dijagnozama poput moje. Oko mene su bili 90 posto mladići od 20 do 35 godina, ja sam tad imao četrdesetak i bio sam daleko najstariji. Oni su svi napipali svoj tumor i došli su u bolnicu gdje im se obično odstrani dio testisa, a ovisno o stupnju raka se dodatno liječe zračenje i u velikom broju slučajeva budu uspješno izliječeni. Kod mene je bila grozna situacija. Meni je utvrđen 3. stadij karcinoma, a 4. stadij znači da nas nema više. Kad sam došao tamo rekli su mi da se pozdravim sa suprugom i da u 12 sati počinje kemoterapija. Ja sam imao predstavu da će mi Hauptman, pošto smo se načelno dogovarali, uzeti sve što se iz testisa može uzeti, da nastavimo proces liječenja neplodnosti, kako bih jednog dana eventualno mogao biti roditelj. U 12 sati sam započeo s kemoterapijom i tada je započela moja borba i upoznavanje s rakom. Kako sam supruzi uljepšavao priču, nisam ni sebe time dodatno opterećivao, da bude iskren. Takav sam tip, ono što ne znaš ne može te ni opterećivati i možeš zadržati i ići naprijed pozitivno. Ali, kako su momci oko mene bili puni informacija, onda sam i ja ušao u sve to. Meni su s 99-postotnom sigurnošću utvrdili da je primarno sijelo na testisima, a onda se zna pojaviti i u stomku. A u mene je bilo obrnuto, meni se nikad nije pojavilo na testisima. Oni još uvijek imaju veliku bojazan da će se meni rak vratiti jer ovaj za ovaj tip raka, seminoma, najvjerojatnije da se vrati. Ja sam svakih šest mjeseci u Zagrebu, prije i nakon sezone. Prvo na pregled, pa na PET CT i onda sam kod mojih profesora. Ja živim godinu za godinu, pratim svoje tijelo, svoju bolest i danas samu recidivu. Ali na svakom PET CT kojeg radim jedanput godišnje se vidi kako mi je uz aortu još uvijek naslonjen rak koji praktički tamo i živi.
Zašto je bitno ići na preventivne preglede i kad ništa ne boli?
– Ja se šalim kako sam vjerojatno jedini čovjek kojem je banka spasila život. Mene ništa nije bilo boljelo, 15 dana prije nego što sam otkrio da imam rak, ja sam imao potpuno uredan nalaz. Zvao sam svoju doktoricu u Splitu koja mi je tvrdila da se apsolutno ništa nije vidjelo. To je naraslo u tako kratkom vremenu. Da me banka nije poslala na pregled, u idućih 10 dana rak bi toliko narastao da bi pritisnuo trbušnu aortu koja bi pukla i ja bih umro. U tom slučaju bi vjerojatno rekli da sam umro od stila života, da sam previše radio, nitko me ne bi otvorio, nitko ne bi napravio obdukciju. Takav je stadij mog raka bio. Pluća su mi bila puna metastaza, a ništa me nije boljelo. Kasnije smo žena i ja utvrdili, a ja baš volim zaroniti na Lokrumu da je kašljucanje nakon toga bilo povezano uz moju bolest. Odlično sam reagirao na kemoterapiju, primao sam jednu od najtežih i najotrovnijih terapija i to pet dana u tjednu na Rebru, a onda bih ili ostao u Zgrebu ili bih se vraćao autom ovdje i ovdje sam primao idući četvrtak dodatni lijek. Prošao sam četiri takva turnusa i vratio sam se doma dan prije Božića bez ijedne dlake na sebe, podbuhao, s imunitetom na nuli. Bio sam u posebnoj sobi gdje me nitko nije posjećivao. Svaki drugi dan bi me žena vodila u bolnicu gdje bi mi se kapilarno izvadila krv i gdje su davali što mi je nedostajalo sve dok mi se tijelo nije resetiralo i počelo stvarati svoj imunitet. Niti jednom nisam povratio, iako sam osjećao strašnu mučninu. Tijekom trećeg turnusa sam bio u sobi s momkom od dva metra visine, jakog izgleda, bio je otac dvoje djece, imao je restoran, njega su hospitalizirali jer je iznimno loše reagirao na kemoterapiju. On nije imao seminom i trebao je pobijediti taj rak, no nažalost nije mu bilo spasa. Bilo mi je teže podnijeti njegova buncanja i stanje, nego svoju kemoterapiju i hoću li ja preživjeti. Inače jako dobro spavam, ali noć kad su njega odveli bila mi je jedina noć tijekom koje sam vrtio cijeli svoj život u glavi. To mi se nikad ni prije ni nakon toga nije dogodilo. To je bila refleksija na ono što se događalo kraj mene. To me ojačalo da se borim i da prihvatim što imam i da stvaram bolju sredinu kroz sebe. To sam i nakon bolnice nastavio raditi, zato smo išli i prema usvajanju djeteta. Najgore je kad sam sebe počneš preispitivati, lako je pričati o drugom, ali ako ćeš iskreno ući u sebe, to je najteže, za to je bilo potrebno nekako takvo iskustvo. Tad sam se pomirio da neću biti roditelj i da ne moram biti biološki otac da bi bio roditelj. Za svetog Vlaha sam prvi put izašao iz kuće, trebalo mi je mjesec dana da vratim povjerenje u vlastito tijelo. Kao sad se sjećam, tad sam se osjetio baš lijepo. Da skratim, 15. 4. sam radio na Lokrumu kao da mi nije ništa. Tijelo mi se skroz očistilo od svega i fantastično je reagiralo. Tad sam bio u punoj snazi. To sve postoji, to je sve realno, samo treba u to vjerovati i truditi se. Moj tumor se nije mogao operirati jer je nastao uz samu aortu. I danas mi liječnici govore da je najbolje to ne dirati.
Kako se sada nosite s osjećajima kada čekate nalaze kontrola? Je li Vas strah?
– Pa čega? Nema me čega biti strah. Dobro se nosim s kontrolama. Na završnoj onkološkoj kontroli trebam imati napravljene sve pretrage, od ultrazvuka testisa i abdomena, PET CT-a cijelog tijela, sve markere, to mi ništa nije teško. Ali onda trebam kod onkologinje, ali teško mi je to vrijeme dok čekam taj pregled u čekaonici sa svim drugim pacijenti. U čekaonici je uvijek tolika i takva tišina da te pritisne. I teško mi je promatrati strepnje i lica tih ljudi, njihove pokrete, mimiku i hod. Uvijek idem sam na kontrolu, nikad ne bih odveo ženu u takvu okolinu. Većina pacijenta dolazi s pratnjom, nije lako slušati te njihove kratke razgovore pune strepnje i onog neizgovorenog. O tome se roman može napisati. Teško mi je podnositi taj osjećaj beznađa, nema tamo sreće. U čekaonici možda budem jedini kojega nije strah, možda i najsretniji koji je svjestan da je dosad sve uspješno prebrodio. Ali, kad vidim tjeskobu ostalih bude mi izuzetno teško, nelagodno. Sve moje kontrole su za sada prošle odlično, jednom smo sumnjali da mi je nešto pronađeno na testisu, pa su me lani za sv. Vlaha operirali i napravili zahtjevni zahvat koji je otklonio sve sumnje. Operacija je bila 28. siječnja, a na sv. Vlaha sam bio doma. Zaista iz svog iskustva mogu potvrditi da imamo vrhunske liječnike. No, oni ne kriju istinu i mogućnost da mi se tumor vrati. Kao posljedicu kemoterapije ostao sam bez dijela osjeta u lijevoj nozi, rečeno mi je da se otrov od kemoterapije, upravo tamo taložio.
Koliko Vam je to problem predstavljalo u procesu posvajanja?
– Mi smo trebali dobiti bebicu iz Rusije. Požalio sam se Davoru Šternu, s kojim se znam s Lokruma, da ne možemo imati djece. Susreo sam se nakon toga s njim u hotelu Croatia. Sjedao je s nekim čovjek, tadašnjim ruskim veleposlanikom u Rusiji, kojem je Davor ispričao moj slučaj, i koji mi je rekao da moram ući u hrvatski sustav posvojitelja i da ćemo nakon toga moći posvojiti dijete iz Rusije. To nas je gurnuo u posvajanje. Godinu i pol nam je trebalo da skupimo svu potrebnu papirologiju, a jedan je uvjet bio da budem potpuno zdrav. Razgovarao sam s mojim liječnikom koji mi je kazao da se ja smatram zdravom osobom, jer sam prebolio rak i da su svi moji parametri dobri, ali da mi je potrebno praćenje. Mislio sam da će mi to biti problem, ali nije bio. U prvom mjesecu sam odnio svu dokumentaciju i rečeno nam je da možemo planirati putovanje u ožujku u Rusiju. Ali onda je započeo covid i Rusija je zaustavila sve aktivnosti posvojenja prema vanka. I od toga nije bilo ništa. Kad se ponovno moglo putovati unutar Hrvatske, otišli smo do prijatelja u Zagreb. Kad smo bili kod Karlovca javili smo im se i rekli su nam da su kod nekih prijatelja na roštilju i da im se i mi pridružimo, da će nam biti zanimljivo. Oni su nas odveli u svojih prijatelja koji su posvojili četvero djece, od kojih su troje djece bili Romi. Oni danas imaju jedanaestero djece. Kad smo mi vidjeli tu ljubav prema toj djeci, žena i ja smo se samo pogledali. Nakon toga smo u 11. mjesecu obilazili centre u Zagrebu, a 17. 2. iduće godine nazvali su nas iz manjeg centra, koji nismo bili obišli, da imaju curicu za posvajanje i jesmo li zainteresirani. A Nika je u svibnju došla u Dubrovniku. Znate što? Meni je sustav spasio život, sustav mi je dao dijete. Sustav uobičajeno ne daje sve ono što je dao meni i zato sam osjećao da mu nešto moram i vratiti. Uključio sam se u društveni život grada i pokušavam napraviti nešto dobro, imam potrebu za tim.
Kako se ostatak obitelji nosio s tim?
– Njima sam govorio još manje nego ženi. Imam jedan polu zaštitnički stav. Sve lijepe stvari dijelimo, ali ove ružne… ne bi im lagao, ali im ne bi ni govorio sve. Kad bi mi pitali kako sam, rekao bih da sam dobro. Govorio sam da imam određeni problem u stomku, oni su pretpostavljali, ali nisu me previše ispitivali. Ako ne možeš pomoći, ne odmaži, više bi odmogli jedni drugima da smo išli u neke dubioze. Tek sam mami i tati nakon svetog Vlaha rekao da sam dobro. Moje tijelo i psiha su se othrvale bolesti.
Đani, otkud hrabrost da tako otvoreno o svemu govorite? Ne bojite se stigme koja se veže uz osobe koje su ovako iskrene?
-Zašto pričam o ovome? Zato jer treba ljude potaknuti. Meni je banka spasila život. Drugim pacijentima s kojima sam bio u bolnici je mali pregled spasio život, spasio im očinstvo. Većina njih su danas roditelji. Treba se pričat, testirat, komunicirat, to nam nedostaje. Treba pričati o ovim stvarima kako bi se ljudi mogli educirati i kako bi pomogli sami sebi.
Nikad nisam osjećao stigmu zbog bolesti. Izašao sam iz toga puno jači, puno produhovljeniji. Meni je to dalo dodatnu volju i snagu da pomogne manjem ili veće krugu ljudi. Ja sam jako sretna osoba, a kad je tako, onda mogu biti i otvoren i iskren. Neke sam stvari nekad prešućivao, jer je tada bilo tako bolje, uvijek sam nastojao da budem bolji. Treba nastojati pronaći svoje dobro. Ovaj mjesec je posvećen oboljelima od raka testisa. To je najčešći oblik raka kod muškarca, ali rak koji je vrlo izliječit, a obično se javlja kod mlađih ljudi. Bio sam najstariji bolesnik, sa mnom su bilo mladići pred kojima je život. Znanost je na našoj strani, a naš referenti centar je na svjetskoj razini. Ja sam najbolji dokaz tome i da ne bude zablude i zabune, nikome nisam za to davao nikakve novce. Sve što sam ikad poklonio je jedna umjetnička slika koja visi na odjelu bolnice u kojoj sam se liječio, kao znak moje velike zahvalnosti.
