Jučer, 7. travnja je na mjesnom groblju Kliševo ispraćen na vječni počinak Teo Čupković, mladić od 24 godine, pred kojim je trebao biti život.
Obiteljska prijateljica Džemila Bukovica se u tom tužnom i pretužnom trenutku oprostila od tog mladog čovjeka, studenta prava, riječima koje nikoga nisu i ne mogu ostaviti ravnodušnim:
Sve ima svoj početak i kraj. Dolazimo da odemo. Nitko ne zna točno kad. Teo je došao u velikoj ljubavi. Tako i odlazi.
Osjećamo krik lijepih duša majke Sanje i bake Munevere. Duša koje neutješno jecaju. Plače i rodbina. Plaču prijatelji. Plačemo nad neumoljivom smrću. Zašto? Zašto umrijeti u proljeće mladog života? Proganja nas ta tajna. I onda dolazi odgovor da je ovozemaljski život prolazan. I da se mora umrijeti da bi se opet živjelo u neugasloj ljubavi.
Vjerujem da Bog ima svoje liste. Iako se nama čini da Teo odlazi preko reda, Bog zna zašto ga je poslao i zašto ga zove. Valjda su mu najbolji najpotrebniji.
Zgodan, posebne karizme, stare duše i pametnog pogleda kao da potpuno razumije zašto je dobio ovo vrijeme odlučan da će ga iskoristiti najbolje što može. Nije se bojao ni smrti, ni života.
Od rođenja je nalazio sigurnost, zaštićenost i ljudsku toplinu u svojoj obitelji. A i nešto blagoslovljeno pratilo ga je na njegovom putu.
Zaredale su mu se životne modrice. I u vrijeme dirljive krhkosti dobro ga je križ pritiskao. Božanske ljudske prirode, rastalasan u svojoj zdravoj ambiciji, nekom tajanstvenom ljekovitom snagom, otvoreno, znatiželjno i hrabro je koračao naprijed. Svladavao je bolest, a i sve se više bližio kraju odabranom studiju prava. I početku već osmišljenom zanimljivom budućem životu.
Ne dade se dalje. Ali, dosad je već proživio puno i za njim ostaje dubok i poseban, umilni trag.
Ime Teo (skraćeno od Teodorakis) grčkog je podrijetla i znači Božji dar. Majko i bako, imale ste dar od Boga koji vas je obogatio, donio puninu radosti a i cijeli njegov život stavljao u kušnje.
Vašom nadnaravnom snagom i dirljivo potpunoj posvećenosti tom predivnom biću, omogućile ste da je s vama njegovo poklonjeno vrijeme proživio s toliko ljubavi, brige i pažnje što rijetki dožive u svojim životima.
Budite ponosne na sebe kao što ste i na svoga Tea!
Preteško je, ali tugu i bol trebalo bi potisnuti, koliko se može, u slavu Teu za sve ono predivno što ste s njim imale. On bi baš to i želio.
I već vidim kako ga čekaju ponosno raširene ruke oca Igora i zagrljaj djeda Esa. Čuvajte radosne uspomene, jer Teo ostaje u vašim srcima! Ne napušta vas.
