11.8 C
Dubrovnik
Četvrtak, 25 travnja, 2024
NaslovnicaLifestyleCovid dnevnik Vlaha Bogoja: "zbrisao" je iz Kanade u zadnji tren, preletio...

Covid dnevnik Vlaha Bogoja: “zbrisao” je iz Kanade u zadnji tren, preletio pola Europe i zamalo zapeo na župskoj “granici”, na pragu kuće

Početak je ožujka. Moj kanadski zimski san bližio se svom prirodnom kraju. Kako spadam u onu skupinu nesretnika koja rutinski gubi i zaboravlja stvari kao da im je to posao, desetak dana prije polaska, odlučio sam otvoriti kofer nasred sobe i lagano ga puniti stvarima koje često zaboravljam. Trajalo je to valjda dva, tri dana, a onda… Počeo sam gledati vijesti. Zatvaranje aerodroma, ograničavanje protoka putnika i svašta još nešto što ne želiš kad se s drugog kraja svijeta vraćaš u središte galaksije, Župu dubrovačku! A samo desetak dana ranije iščuđavao sam se čovjeku vizionaru koji mi je “pružio lakat” umjesto klasičnog rukovanja. Neće ovo nikad doći do njega, jebiga, ali eto, moje duboke isprike. Nekoliko dana nakon toga zvoni mi telefon.. Zove me agencija koja mi je bukirala let. Vijest je dakako da je taj isti let otkazan jer je Danska bila jedna od prvih europskih država koja je fasovala i shvatila situaciju ozbiljno. Ok, rekoh sebi, ne mogu letjeti za Kopenhagen, ali sigurno postoji neka zračna luka iz koje se mogu prebaciti do Hrvatske!

Ništa, raspakiraj ove stvari koje ću zaboravit jednom kad se zapravo uputim doma, nazovi putničku agenciju, subscribe i CNN i FOX (uvijek neutralno) i čekaj! Nekoliko dana iza, opet razgovaram s agencijom i slažemo se da ćemo tražiti let za nekih mjesec dana. Onda se to doimalo mogućom opcijom. Malo je reć da smo se zajebali. Situacija je postajala gora svakim danom i teško je bilo pronaći valjane informacije jer nisu sve zemlje članice EU bile jednako pogođene virusom, a samim time nisu imale ni usuglašene politike. Let je na kraju bukiran za Amsterdam 16.4, ali i već tada mi je bilo jasno kako to nije apsolutno nikakva garancija da ću zaista otputovati doma. Dani su prolazili sporije nego ikad. A kako i neće kad sam cijele dane visio na laptopu sve ne bi li našao neku vrijednu informaciju koja me ne mora ni približiti povratku doma, ali eto bar da mi razjasni situaciju pa da znam na čemu sam. Tad sam nekad prvi put (u međuvremenu smo skoro prešli na „ti“) kontaktirao s Generalnim konzulatom RH u Kanadi. A moram ih pohvaliti, lijep je osjećaj znati kako se moja država brine o meni u tuđemu svijetu u ova bizarna vremena!

Da se razumijemo, meni je gore bilo k’o bubregu u loju, ali nekome tko je recimo zapeo u hostelu sa zadnjih 100 dolara u džepu… Uglavnom, nedugo iza otkazan je i taj let jer su i amsterdamski aerodrom i Amsterdam i Nizozemska kao takva pošli u tri lijepe…! I što sad da radim? Probudim se ujutro, 100 novih slučajeva u XY zemlji, do popodne je već barem duplo… Sve upućuje na zaključak da će situacija ostati ovakva ili lošija sljedećih 4-5 tjedana. Hmm, a da ostanem u Kanadi dok se sve ovo ne završi? Taman da doživim to Kanadsko ljeto koje sam si uskratio 2015-e. Možda bih mogao naći i neki posao. Utopijska misao. Google upozorava kako je već tada oko pola milijuna Kanađana ostalo bez posla… Ok, od tog ništa. Izgleda da ću se morati zadovoljiti Netflixom, Amazonom, Disneyjem, knjigama, stolom za stolni tenis, kućnom teretanom, i svakodnevnim šetnjama do jezera. Bio sam zatvoren s pet ljudi koje doživljavam kao svoju drugu obitelj u kući koja kao da je rađena za ovakve apokaliptične situacije.

Oružja nema, ali sveg’ ostalog u izobilju! Jadan ja, je l’ da? Da ne patim od bolesti odumiranja životnih stanica u nedostatku interakcije s drugim ljudima, takoreći se ne bih ni poželio vratit doma. Ovako sam vrijeme provodio baveći se jednom od poviše navedenih aktivnosti uz neizostavno ometanje svih ukućana koje su negdje od sredine ožujka počeli raditi od doma. Kad smo toga, samo da spomenem da su kanadski poslodavci velikom broju svojih zaposlenika odredili da rade iz svojih „kućnih ureda“ do kraja 2020.! Pogodila je Kolinda koncept, falila državu.

U neka doba, nekad početkom ovog mjeseca, tijekom uobičajene jutarnje provjere globalne situacije, naletio sam na članak na Reutersu, Bloombergu ili ovako nekom bjelosvjetskom mainstream mediju. Nisam ga uspio ni trebao pročitati do kraja jer je autor već na samom početku istaknuo grafove sa krivuljama novooboljelih, umrlih i izliječenih u dvadesetak najvećih zemalja svijeta. Na grafu se jasno vidjelo, čak i meni matematičko-statistički nepismenom, kako se krivulja u Europi polako izravnava, a u sjevernoj Americi ubrzano raste! Trivije radi, Kanada nije ni izbliza bila ni onda ni sad u lošoj situaciji poput one u kojoj se našao SAD. O razlozima zašto je tome tako bi se zasigurno dalo pričati i pisati satima, pa ću samo natuknuti kako su najvažnije varijable gustoća naseljenosti, prilagođeniji zdravstveni sustav te pravovremena reakcija kanadskih političkih lidera kako na nacionalnoj, tako i na provincijalnoj razini. No da se vratim na misao… Dakle, u Europi ide na bolje, a u Kanadi se spremaju za vrhunac epidemije! Što to znači za mene? Da trebam uzet telefon i zvati redom generalni konzulat, putničku agenciju i svoje doma… Složili smo se svi kako je period od sljedećih desetak, petnaest dana vremenski prozor u kojem trebam letjeti u Europu jer nakon toga riskiram da ostanem u Kanadi do pitajboga kad! 2015. sam propustio kanadsko ljeto, ali nema šanse da 2020. propustim dubrovačko ljeto bez turista. Da me se krivo ne shvati, volim ja moje drage turiste, ali oduvijek sam zamišljao kako bi bilo proživjeti ljeto u Dubrovniku sa dovoljno, da ne rečem puno, slobodnog vremena. Bez gungule i ludila 24 sata dnevno. Eto, be careful what you wish for!

Opcije letova bile su London i Frankfurt. U Konzulatu su napomenuli kako se neke Europske države ne pridržavaju uvijek pravila o propuštanju putnika koji se vraćaju u svoje matične zemlje pa nisam dvojio da trebam letjeti za Frankfurt. Pa neće me valjda Nijemci zajebat! Karta bukirana, logistika sređena, a koferi spremni za pakiranje, pokušaj broj dva. Zadnji sam dan izveo psa da me posljednji put prošeta, a nakon toga nervozno ali spremno čekao 2 popodne pa da krenem više put doma! Što se tiče oružja, opskrbio sam se rukavicama, maskama (nabavljene preko veze, nismo samo mi „mi“), papirom i cloroxom. Clorox vam je ono što je Trump sugerirao injektirat ljudima u venu.

Nakon oproštaja od kanadskih Bogouđija, zatekao sam se na praznom aerodromu! Dobro ajd, nije sad baš skroz prazan ali se uistinu takvim doima s obzirom na veličinu i prostranost. Stavim rukavice i masku i krenem prema šalteru za check in. Dam teti putovnicu, a ona na to kolegi da što će sa mnom Srbinom?! Trebalo mi je valjda desetak sekundi dok isprocesuiram i prekinem ih oboje u dogovaranju pa onako kroz masku joj dobacim da sam Hrvat s hrvatskom putovnicom i da imam pravo letjeti za zemlje EU bez ikakvih dodatnih papira koji očigledno trebaju građanima država van EU. Ok, to smo apsolvirali relativno brzo. Nadao sam kako će mi se smilovati i zažmiriti na ekstra kofer, ali nula empatije… Samo profesionalizam u doba korone! U gateu se ljudi drže pravila o razmaku i većina ih je s maskama, a kako je krenuo boarding, tako se pojavio i jedan djelatnik koji je pazio da se ljudi pridržavaju pravila. Putovnicu sam samo pokazao, a boarding pass sam skenirao. Sve bez ikakvog dodira.

Avion, Boeing 787, velik, moderan i luksuzan. Unutra točno 51 putnik. U prijevodu je to značilo da gotovo svaki putnik ima tri sjedala za sebe. Neke kompanije su odustale od hrane, ali u Air Canadi su odlučili kako će ipak dijeliti i hranu i vodu. Stjuardese i stjuardi obučeni ko Walter White i Jesse Pinkman na poslu. Čudan ali relativno ugodan let s obzirom na mali broj putnika i komfor 787-ice. Osam sati leta, 5-6 advila kasnije i napokon sam u Europi. Psihički je sada već lakše, jer velika je barijera taj ocean. Frankfurtski aerodrom valjda nikad mirniji. Sve je zatvoreno osim nekoliko butižica koje prodaju vodu i osnovne potrepštine. Potrošivši sve vlažne maramice, shvatio sam da sam i dalje „ja“ jer sam naravno zaboravio dezinfekcijsko sredstvo. U butižicu se ulazi dva po dva, a dezinfekcijska sredstva zauzimaju gotovo sav prostor kraj blagajne, i koštaju 15 eura za 50 ml, na što me prodavač uredno upozorio. Drag neki čovjek. Sad je vrijeme da se vratim na advile spomenute poviše. Imao sam informaciju kako na europskim aerodromima provjeravaju simptome i mjere temperaturu. Ja sam ili prošao lišo ili oni ne rade ništa od toga. Ili izgledam prezdravo, možda je i to…

Uglavnom, prošao sam kroz metal detektor i sve što sam trebao napraviti je pokazati unutrašnjost maske. Da neb’ slučajno što prošverco u njoj. Frankfurtski aerodrom neću nikada zaboraviti jer sam 12 sati čekao na let. Nekoliko sati prije polaska već je popriličan broj Hrvata bio na aerodromu i već tada se dalo naslutiti kako let neće biti komodan poput onog iz Toronta. Bio sam među posljednjima koji su ušli u avion i čim sam zakoračio unutra malo sam se iznenadio, da ne upotrijebim neku jaču riječ. Zadnjih pet redova je ostavljeno praznima, a ostatak… PUNO! Društveno-fizičkom distanciranju ni traga! Ljudi sjede natisnuti jedni do drugih, više od polovice bez maski i rukavica… Svi pričaju uglas, okrenuti jedni prema drugima. Kao da smo na ekskurziji, a ne u avionu usred globalne pandemije. Dobrodošao nazad u realnost. Čovjek koji sjedi do mene mi hvali masku i nudi mi svoju novu, koja je inače jedina koju ima. Hvala ti, moja maska se može i prati pa mi ne treba druga, ali ne bi možda bilo loše da je ti staviš. I bogami je stavio! Cijelim letom sam razmišljao o onome tko je dozvolio ovakav način letenja kući, valjda vođen logikom „što nas briga ako je netko i zaražen i ako se svi zaraze, ionako idu u izolaciju 14 dana“.

Bitno da smo mi popunili obrasce i upisali broj sjedala pa da nadležni mogu vratiti film unazad i provjerit ko je koga.. zarazio. Na zagrebačkom aerodromu čeka se sat, dva, ovisno o tome koliko je ljudi ispred tebe u redu. 6-7 minuta po čovjeku. A u redu… Jedan koji će njima objasnit da on mora samo sedam dana u izolaciju jer je njemačkoj bio već sedam dana, pa jedan kojeg mi je fakat bilo žao. Dobio otkaz u Njemačkoj, a u Hrvatskoj nema uvjete za biti samoizoliran zbog stambenog pitanja… Tuga! Sve u svemu, SVEGA je bilo! Sletjevši u Zagreb, čuo sam se s prijateljicom koja mi je našla stan u kojemu mogu prespavati i u kojem nitko već dugo vremena nije boravio, niti će boraviti nakon što ja odem za Dubrovnik. Teta policajka me odmah pitala na kojoj adresi ću biti samoizoliran, a na moje protupitanje smijem li prespavati ili bar odmoriti malo u Zagrebu jer nisam spavao već dobrano preko 30 sati, odgovorila je negativno. Ali umoran sam i spava mi se, je l’ važnije da nikoga eventualno ne zarazim ili da ne poginem na autoputu prema doma? Žao joj je, takva su pravila. Dobio sam dakle, suosjećanje i tri papira. Upute o samoizolaciji, propusnicu te putne informacije na kojima stoji kako sam dužan koristiti autocestu i kako zaustavljanje nije dozvoljeno osim na za to naznačenim mjestima. Pokupio sam auto u rentacaru i krenuo.

Autocesta sablasno prazna. Samo ja i red bullovi na njoj. Od spavanja sam odustao jer imam super prijatelje koji su do Dubrovnika pričali sa mnom pazeći da ostanem budan tijekom vožnje. U Neumu na granici, dvije policajke. Jednoj dajem papire, a druga iznutra nešto promumlja. Onako umoran, nisam registrirao dok nije glasnije ponovila „A KAKO SI MI TI“… i zabrinuti pogled. Ma ok sam, samo malo umoran, hvala vam… „ajde polako, još malo i doma si“! Ma toplo mi je bilo oko srca! E, bio je i jedan Kosovar u Mercedesu kojeg su od neumske granice pratili vjerujem do Crne Gore. Baš luda vremena, kad strani državljani imaju policijski eskort od granice do granice… Vozio sam se ja tako iza njih sve do Dupca… A na Dupcu, opet granica! Ova nova, općinska.
-Dobro jutro.
-Dobro jutro.
-Izvolite propusnicu.

Nakon nekoliko minuta vraća se čovjek i kaže mi da mi propusnica ne vrijedi. Nešto s QR kodom. Nije isprintan ili nije ispravan. Ne znam ni sam, skoro je 6 ujutro i samo hoću doma! Kažem mu da putujem već dva dana, da sam na izmaku i mogu li samo proći molim vas! Došao sam preko oceana i sad na 4 km od kuće ne mogu dalje. Koliko god sam bio frustriran i lud, toliko mi je i bilo drago što su profesionalni i ne drljave…! Zvali su Zagreb, zračnu luku, koga već i nakon dvadesetak minuta me konačno pustili da prođem. Dva dana, tri aerodroma, i sedam i po tisuća kilometara kasnije, napokon sam stigao kući. Je l’ od adrenalina, red bullova ili kombinacije svih faktora, zaspao sam tek u podne, a probudio se u ponoć. Sljedeća dva-tri dana prošla su u nekom jet lag stanju i tvorili su jednu vremensku cjelinu. Samo sam spavao i jeo. Kad, što i koliko, ne znam i niti me briga. Bitno je da sam se riješio bar četvrtine perioda izolacije. Onda me je jedan dan probudio poziv s privatnog broja. Odmah sam znao da su oni.
-Dobro jutrom, gospodin Vlaho?
-Dobro jutro, ja sam! Zovemo iz policije, da provjerimo kako..
-(prekinem ih) Eee fala vam na pitanju, ja odličan, nemam nikakvih simptoma, samo jedem i spavam ne znam ni koji je d..
-(prekinu oni mene) Mi smo tu ispred, možete li nam se samo javiti, došli smo provjeriti pridržavate li se pravila o samoizolaciji?
-(izađem na balkon i mašem k’o papa) Pooooozdraaaav! Ostatak vremena u karanteni prošao je vjerujem manje-više jednako kao i svima i zaista nema smisla da drobim o serijama koje sam pogledao i knjigama koje nisam pročitao. Reći ću samo da bi skroz popizdio da sam još tjedan dana ostao samoizoliran. E da, i najmanji broj koraka koji sam učinio u danu je 255. Stojte mi (doma) dobro i do neke druge prilike!


Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA