15.8 C
Dubrovnik
Četvrtak, 28 ožujka, 2024
NaslovnicaKulturaČITAJMO ZAJEDNO: poezija Stanka Krnjića

ČITAJMO ZAJEDNO: poezija Stanka Krnjića

dlaka na jeziku

Prije početka
prije prve riječi
roditeljske ruke pričestile su me dlakom,
zalijepili su je na dorzalnu stranu jezika,
na onu što dira nepce,
dodali još dvije za svaki slučaj,
divili se
vješto postavljenoj izolaciji između ova dva dijela glave.
Pustili su me
na vježbe puzanja,
na vježbe hodanja,
potom me takvog otpravili u svijet.
Tri dlake na jeziku –
jedna je uvijek bila budna;
jednog jutra
zaprepastio me moj nemar,
izgubio sam ih sve
u istoj noći
tako osakaćen
bez dlake na jeziku
putovao sam svijetom
moleći se
da pričesne ruke ne saznaju ovo.

danak u šutnji

Šutjeli smo pred ratove.
Bili su česti pa govore ni započinjali nismo.
Šutjeli smo pred kišu.
Gledali smo kako nebo tuče zemlju, a ona kao i mi.
Sjedali smo šutke za male, mršave stolove.
U šutnji smo molili za plodne godine.
Osluškivali smo što se priča.
Nismo govorili ništa, pokorno smo slušali druge.
Kad je sve bilo gotovo, pozvali su nas oni što govore.
Šutnjom smo otkupili svoje živote i zavrtjeli još jedan krug.

suze

Postojala je sumnja u Božje spoznaje o našim suzama;
vješto smo ih rađali u mraku još vještije
hvatali dlanovima i odnosili na tople pokrivače.
Bilo je to kao neki tihi noćni obrt
s krajem radnog vremena dva uzdaha prije pijetlova,
o početcima nismo postizali suglasje –
razvili smo dogmu da Bog također spava noću
ili ima pad koncentracije
stoga
dišemo ispod Njegovih radara
slobodniji smo tako ponekad glasnije rastužiti mrak oko sebe.
Uzeli smo još neka oružja u svoju obranu,
ionako smo odavno bili daleko od Boga;
nismo znali da ipak je uz nas.
Bezbrižno smo bacali suze,
ponekad glasno kidali mrak,
prije prvih zrna svjetla
ključali obrt bolnih rituala.

nokat

Naslonit ćemo kovanicu na nokat palca,
svejedno je što će gdje biti na početku;
ta polazna točka nije presudna
u ovom komadu vremena
izvući ćemo svoje jezike, izgovoriti okladu
gdje će glava završiti nakon pada.
Dok kovanica bude lomila zrak
poželjet ćemo da ovaj put budemo u vidicima sreće;
negdje prije samoga kraja
prostrujit će misao kako Bog ipak postoji,
procviljet ćemo instant pozivom u nebesa,
zemlja će otrpjeti konačno taj udarac,
dočekati ga kao oslabljeni geler na svom tkivu –
dok se još ne bude sve smirilo,
puni nadanja
prebrisat ćemo nokat jagodicom druge ruke
kao da smo izvršili neku nečasnu radnju;
zemlja će primiti nečiju glavu u svoje atome,
oborit ćemo poglede,
oni što rekoše drukčije
pljunut će dolje
i zemlja
i glava
nek dobiju svoje.

kosti

Godine su
brižljivo taložile godove u našim kostima;
bilo je to poput odlaganja jaja u gnijezda divljih ptica,
kao skupljanje meda duboko u košnicama;
tamo su se bojažljivo odnosili prema spužvastoj strukturi kalcija
na samim početcima
svako su se jutro klanjali pred koštanom rešetkom,
na podne i svaku drugu večer umanjivali su sami sebe
pred novonastalim tkivom;
dugo, dugo je vremena prošlo
dok se jednog jutra baš ništa nije dogodilo u prsnoj kosti
i to je potrajalo punih devet okretaja Zemlje oko Sunca.
Onda je svanuo dan,
godina je dodala još jedan god,
pomilovala sve nataložene prethodnice;
kosti su prvi put proizvele zvuk škripanja,
jedna je kaverna tiho popustila pod teretom vremena,
struktura je uzdrhtala;
bio je to preludij za nestanak moći koštana carstva,
nešto poput nestanka babilonske kule,
kao propast Rima, smrt Egipta
i veće čak i od pomora dinosaura.
Jednoga jutra
koštane niti skrile su se pred godinama utkanim u sebe same.
Jutarnji obred taloženja podijelio je nove uloge.
Ponekad kosti ne bi zaškripile.

Stanko Krnjić rođen je u Stocu (BiH) 5. travnja 1969. Osnovnu školu završio u Višićima (Čapljina, BiH), a srednju medicinsku u Dubrovniku. Stomatološki fakultet upisao u Sarajevu 1989. Zbog ratnih okolnosti studij nastavlja u Zagrebu gdje je diplomirao 1995. Živi u Župi dubrovačkoj gdje i radi u svojoj stomatološkoj ordinaciji. Piše poeziju, poeziju u prozi, kolumne i priče. Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika HB, Slavenske akademije za književnost i umjetnost (Varna, Bugarska) i Društva dubrovačkih pisaca.

Bibliografija:

  • Korijeni (pjesme), autorsko izdanje, Dubrovnik, 2001.
  • Zrak poprskan narančom (pjesme), Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2012.
  • Kroničar svega (pjesme), Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik, 2016.
  • Mrvice za Lazara (pjesme), Naklada Bošković, Split 2017.
  • Sto i jedna mala pjesma (pjesme), MH Podstrana, DHK HB, Mostar 2019.
  • Ratište riječi (pjesme), MH Podstrana, DHK HB, Mostar 2020.
  • Dnevnik tijela (pjesme), Društvo dubrovačkih pisaca, Dubrovnik 2021.

Nagrade:

  • Nagrada Rijek za poeziju za 2015. godine
  • Druga nagrada Fra Martin Nedić za knjigu Kroničar Svega za 2017. godinu
  • Druga nagrada Pasionske baštine za rukopis knjige Ratište riječi za 2019. godinu.
  • Nagrada Dragutin Tadijanović za knjigu Sto i jedna mala pjesma za 2019. godinu
  • Nagrada Bugojanska vaza za priču Otkupnina za 2019. godinu
  • Treća nagrada Fra Martin Nedić za knjigu Ratište riječi za 2020. godinu

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA