- –Moja najveća želja je da s ove izložbe posjetitelji izađu puni zanosa i ponosa! Da nakon teške i zamorne 2020. godine osjete svu moć kreativnosti i genijalnosti naših prethodnika i bar mrvicu onog zajedništva koja nas obuzme nakon velikih sportskih rezultata. Ljudi su umorni od kalkuliranja i strepnje. Hrvatska svijetu izložba je koja nudi zaokret svemirskih razmjera: od tjeskobne svakodnevice prema bespućima genijalnosti, kreativnosti i optimizma” kazala je o tek otvorenoj izložbi u Zagrebu “Hrvatska svijetu”, kustosica Anita Ruso, povjesničarka umjetnosti i prof. francuskog jezika i književnosti, porijeklom iz Konavala.
Povjesničarka umjetnosti Anito Ruso je studirala i francuski jezik i književnost i 2010. otišla u Pariz na Erasmus da bi 2016. doktorirala iz povijesti umjetnosti. Doktorirala je na temu iz povijesti dubrovačke poslijepotresne arhitekture i po povratku u Zagreb radila godinu dana kao poslijedoktorandica na projektu Hrvatske zaklade za znanost voditeljice Jasenke Gudelj. Zatim je započela surađivati s galerijama i kulturnim institucijama kao kustosica. Nekoliko je godina surađivala je Domom Marina Držića gdje je, zahvaljujući ravnatelju Nikši Matiću, izrađivala godišnji izložbeni program te bila kustosica izložbi. U Dubrovniku je surađivala i s Umjetničkom galerijom Dubrovnik, a suradnja će se nastaviti i u narednom periodu.
Izložba nosi zanimljiv naziv – „Hrvatska svijetu”, što se zapravo krije iza tog naziva?
– Na izložbi predstavljamo 38 osoba te četiri organizacije iz kojih su proizašle ideje i umjetnici koji su mijenjali svijet. Premda se Hrvatska ponosi brojnim velikanima, za ovu su izložbu odabrani samo oni koji su svojim djelovanjem utjecali na globalnu povijest. Hrvatska danas baštini materijalna i duhovna dobra koja su u prošlosti stvarali pripadnici hrvatskoga naroda i svi koji su živjeli na hrvatskom prostoru. Tako uostalom čine i drugi europski narodi. Mnogo je hrvatskih velikana bilo stranoga podrijetla, bilo da su se u Hrvatsku doselili, bilo da su u njoj rođeni, bilo da su se na koji drugi način osjećali Hrvatima bez obzira na vjeru ili nacionalnost. Tako je i danas. Hrvatska prema njima osjeća snažnu emotivnu povezanost dajući njihova imena svojim ulicama i trgovima, podižući im spomenike, nazivajući po njima institucije ili postavljajući izložbe.
Izložba je zapravo vrhunaca projekta Večernjeg lista “Hrvati koji su mijenjali svijet”. Kako je došlo do suradnje?
– Suradnja je ostvarena kada je autor projekta, glavni urednik Večernjeg lista, Dražen Klarić u suradnji s Realom grupom, našom poznatom tržišnom agencijom odgovornom za produkciju izložbe, započeo potragu za izložbenim prostorom. Meštrovićev paviljon, poznatiji kao „Džamija“ učinio im se kao savršen prostor zbog svoje kružne forme koja pruža mogućnost vrlo fluidnog postava u kojem je moguće lijepo prikazati ispreplitanje ideja i međusobne utjecaje među odabranim velikanima. Budući da sam već surađivala s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika koji koristi prostore Meštrovićevog paviljona, predsjednik HDLU-a, Tomislav Buntak predložio mi je suradnju koja je rezultirala ovom jedinstvenom izložbom. Dogodila se i još jedna hvalevrijedna suradnja – suradnja s Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu čiji su studenti i zaposlenici radili na scenografiji izložbe. Ističem jedinstvenu instalaciju Sunce, akademskog kipara Marina Marinića, instalaciju Padobran kiparice Ide Blažičko kao i oslik stropa jednog djela izložbenog postava koji potpisuje Tomislav Buntak. Usko sam surađivala s izvršnim producentom Damirom Kanaetom koji je ostvario sve moje zamisli, ali i puno više od onoga što sam i sam mogla zamisliti.
Koliko ste radili na postavljanju izložbe? S obzirom na to da se izložba bavi našim velikanima, pretpostavljam da ste o njima puno i naučili. Što bi izdvojili kao posebno zanimljvo, o kome ste najviše naučili, tko vas je iznenadio?
– U prostor Meštrovićevog paviljona ušli smo početkom siječnja kada je počela izrada scenografije ali na samoj izložbi počeli smo intenzivno raditi u kolovozu 2020.Poznato je da Hrvatska ima brojne velikane kojima se može dičiti, ali samo određeni su doprinijeli razvoju civilizacije na svjetskoj razini. Moj odabir je pao na: Benedikt Kotruljević, Ivan Česmički, Andrija Medulić Schiavone, Nikola Šubić Zrinski, Papa Siksto V, Frane Petrić, Marin Getaldić, Gjuro Armeno Baglivi, Ivan Blaž Lupis Vukić, Josip Belušić, David Schwartz, Antun Lučić, Marcel Kiepach, Ivan Vučetić, Slavoljub Eduard Penkala, Franjo Hanaman, Lavoslav Ružička, Vladimir Prelog, Rudolf Lovro Josip Steiner, Herman Potočnik Noordung, Mario Puratić, Milka Trnina, Zinka Kunc-Milanov, Dora Maar, Slavko Kopač i Mia Čorak Slavenska. To nipošto ne znači da sam ih obuhvatila sve. Dapače, već sada znamo da izložba ima veliki potencijal za nadogradnju. Našim uglednim znanstvenicima i umjetnicima pridružila sam i četiri tematske jedinice: Zagrebačku školu animiranog filma, Nove tendencije, Akademiju likovnih umjetnosti Zagreb i Ljevaonicu ALU kao organizacije iz kojih su potekle promjene i koje su djelovanjem svojih sudionika ostavile neizbrisiv trag na svjetskoj kulturnoj sceni.
Ruso ističe da ju je iznenadilo koliko se međusobno isprepliću i jedni da druge utječu mnogi izumi kao i činjenica da bez svih naših velikana danas ne bismo živjeli kako živimo.
– U vremenu aktualiziranja novog, digitalnog nomadskog načina života izložba Hrvatska svijetu potvrđuje kako se samo kroz transfer znanja i ljudi mogu postići najveći civilizacijski dosezi. Jako je puno zanimljivosti koje sam otkrila pa ću nabrojati samo neke od njih. Josip Belušić rođen 1947. u okolici Labina zaslužan je za to što danas imamo brzinomjer, taksimetar i tahograf budući da je 1888. patentirao svoj “velocimetar”, uređaj koji je mjerio koliko ljudi se vozi u kočiji te koliko dugo. Malo je poznato da se otac seizmologije, Andrija Mohorovičić bavio meteorologijom. Osim toga on je 1892. prvi u nas uveo službu točnog vremena, najprije na temelju opažanja prolaza zvijezda meridijanom, a od 1913. na temelju primanja radio signala iz Pariza. Andrija Slukan bio je jedan od prvih gričkih topnika koji je poginuo 1903. godine zbog nepropisnog rukovanja barutom. Top su tada privremeno naizmjence ispaljivali kapetan Čačković i Andrija Mohorovičić koji je tada bio upravitelj Meteorologijskoga opservatorija na Griču br. 3 gdje je bio smješten i grički top. Na izložbi će se moći vidjeti i akvarel Slave Raškaj koji prikazuje zgradu na Griču br. 3 koja je nažalost dosta stradala u potresima 2020. Jedna od stvari koja me definitivno oduševila je povezanost i isprepletenost naših ljudi koji su živjeli i djelovali izvan domovine. Nikola Tesla pisao je Meštroviću s velikim oduševljenjem kada je u Chicagu vidio njegov Spomenik Indijancima. Usput ga je molio da mu svojom rukom napravi spomenik na što je Meštrović i pristao. Tesla je tad i pisao Meštroviću: “Teško sam se otrgnuo gledajući oduševljen do suzah vaše predivne kipove indijanskih konjanika u borbi nepojmljivoj. Kako ste mogli izraziti u hladnom mjedu tako užasan tjelesni napor, divlju bojnu strast i napetu gromovitu silu baš u zadnjem trenutku prije strašnoga i uništivoga udarca. Slava, veliki zemljače, Vaš obožavatelj Nikola Tesla.”
Kao još jednu zanimljivost koju je tijekom pripreme izložbe otkrila Ruso ističe dokumentarni ffilm koji je Foto-filmski studio Škole narodnog zdravlja Andrije Štampara snimio o Spomeniku Indijancima.
– Štampar je bio Meštrovićev prijatelj i obiteljski liječnik. Oduševili su me Štamparovi principi koji su i danas temelj javnoga zdravstva i socijalne medicine kao i 15 savjeta Andrije Mohorovičića o tome kako treba graditi na trusnim područjima. Mnoge teme su i danas jako aktualne i mislim da će one posjetiteljima biti možda najprivlačnije.
Svoje mjesto među velikanima pronašla su i četvorica Dubrovčana.
– Riječ je o Benediktu Kotruljeviću, izumitelju dvostrukog knjigovodstva, Gjuru Armenu Bagliviju koji je, između ostalog bio predstavnik solidarno-patoloških koncepcija, začetnik “fibrilarne patologije”. Smatrao je da su čvrsti, solidni dijelovi: vlakna ili fibre najvažniji za fiziološka i patološka zbivanja u organizmu. Proučavajući vlakna, otkrio je strukturalnu i funkcionalnu razliku između vlakana u mišićno-tetivnim snopovima (fibrae motrices seu musculares) i vlakana u vezivnim opnama i parenhimu organa (fibrae membranaceae) što ga svrstava među najistaknutije istraživače mišićne fiziologije prije A. von Hallera. Baglivi je prvi utvrdio razliku između glatkih i poprečno-prugastih mišića. Tu je i najveći od najvećih – Ruđer Bošković koji nas je zadužio na toliko strana da je teško izdvojiti samo jednu. Na zahtjev pape Benedikta XIV. napravio je planove za popravak kupole bazilike Sv. Petra u Rimu i radio na isušivanju močvara u Italiji. Stoljeće i pol prije Einsteina razmatrao je o relativnosti prostora i vremena, konstantnoj brzini svjetlosti i mogućnosti prostora s četiri dimenzije. Prvi izvodi četiri osnovne diferencijalne formule sferne trigonometrije, kao i oskulatorni krug (knjiga Elementa matheseos universae, Rim, 1754.). Utemeljio je zvjezdarnicu u Breri koja je bila najmodernija u to doba. Na osnovi podataka geodetskih i astronomskih mjerenja izrađen je prvi egzaktan zemljovid Papinske Države što je vrlo pozitivno utjecalo na razvitak kartografije u Italiji. Bošković je kasnije izradio i druge zemljopisne karte. Osnovao je praktičnu astronomiju, prvi ukazao na potrebu ispitivanja grešaka mjernih instrumenata i dao formulu za ispravke grešaka. Godine 1741. iznosi ideju da je oblik Zemlje – geoid. Bošković je konstruirao i primijenio niz novih instrumenata (kružni mikrometar, geodetske stalke kakvi su kasnije ušli u geodetsku mjernu praksu pod nazivom Gaussovi stalci, prvi vitrometar, uru njihalicu, konačni vitrometar, megametar), za neke je predložio nove načine verifikacije (kvadrant), a o nekima napisao vrsne teorijske članke (uređaj za crtanje Kartezijevih ovala, objektivni mikrometar). Zastupljen je i naš Marin Getaldić, zvan i Lucifer matematike, lokalno poznat kao „Bete“. Njegova konstrukcija paraboličnog zrcala danas omogućuje komunikaciju za satelitske i svemirske letjelice. Koristi se i za mikrovalni prijenos, radarske antene na tlu i u avionu, bežične WAN/LAN veze.
Kako je tekao proces istraživanja, odnosno odabira eksponata? Što su bili najveći izazovi? kojom ste se idejom vodili prilikom postavljanja izložbe?
– Osim što će izložba posjetiti Hrvate na veličine kojima se mogu ponositi prikazat će im nevjerojatnu baštinu kroz građu iz pojedinih kulturnih i obrazovnih institucija kao i privatnih kolekcija koja se rijetko kada viđa izvan samih tih institucija. Četrdesetak posuđivača što muzeja, galerija, arhiva, knjižnica, privatnih zbirki ali i obrazovnih institucija nalaze se na popisu suradnika koji nam ustupaju najraznovrsniju građu: od arhivskih pisama i fotografija, do raznih predmeta i umjetnina. Tu su naravno i naši partneri iz Dubrovnika: Dubrovački muzeji i Državni arhiv Dubrovnik. Bilo je izazovno pronaći građu za pojedine velikane koja se ne čuva u muzejima već npr. u memorijalnim sobama na fakultetima. Većina predstavljenih osoba nije obrađena na stručan načina tako da je trebalo na sve strane tražiti i pitati kako bis e pronašla određena građa. Glavna misao vodilja bila mi je da se prikaže, gdje god je to moguće, široka primjena izuma naših velikana u današnjem svijetu. Osim toga, htjela sam da ljudi što jasnije shvate određene teorijske principe koji su previše apstraktni i teško dokučivima svima koji se ne bave tim granama znanosti. Kada je riječ o umjetnosti želja mi je bila istaknuti manje poznate umjetnike koji su bili „velike face“ svog vremena i mijenjali način shvaćanja umjetnosti kao što je to bio Slavko Kopač.
Smatra te li da građani znaju dovoljno o našim velikanima, ljudim koji su svojim razmišljanjem izvan okvira vremena u kojem su živjeli zadužili i unaprijedili civilizaciju?
– Prema sadašnjim reakcijama čini mi se da ljudi otkrivaju dosta novoga iz postava. To me raduje jer to znači da je proces revitalizacije baštine određenih velikana uspješno započeo.
Koliko je ovo “novo-normalno” vrijeme u koje se nalazimo već neko vrijeme okarakteriziralo izložbu? I koliko je zbog toga rad na izložbi bio izazovniji?
– Uz pandemiju imali smo i problem posljedica potresa. Mnogi su zagrebački muzeji zatvoreni. Njihovi djelatnici rade od kuće i teško je bilo fizički pristupiti određenoj građi.
Što izložbom htjeli poručili, što se nadate da će publika ponijeti sa sobom?
– Moja najveća želja je da s ove izložbe posjetitelji izađu puni zanosa i ponosa! Da nakon teške i zamorne 2020. godine osjete svu moć kreativnosti i genijalnosti naših prethodnika i bar mrvicu onog zajedništva koja nas obuzme nakon velikih sportskih rezultata. Ljudi su umorni od kalkuliranja i strepnje. Hrvatska svijetu izložba je koja nudi zaokret svemirskih razmjera: od tjeskobne svakodnevice prema bespućima genijalnosti, kreativnosti i optimizma. Nismo uopće svjesni bogatstva koje baštinimo zahvaljujući izvanserijskim umovima koji su na našim područjima rođeni ili su u njima djelovali. Zbog svoga zemljopisnoga položaja i ukorijenjenosti u srednjoeuropski i mediteranski kulturni krug – centar Staroga svijeta, prostor Hrvatske stoljećima je bio otvorena sredina koja je strance s razlogom privlačila i nadahnjivala. Ta plodonosna otvorenost Hrvatske prema drugim narodima, sklonost uzajamnom prožimanju i razmjeni duhovnih dobara trajna je vrijednost i ljepota hrvatske kulture i europskoga identiteta. Nadam se da će naši posjetitelji to uvidjeti i ponijeti sa sobom.
Izložba je otvorena za posjetitelje, koje su prvotne reakcije?
– Za sada su reakcije jako pozitivne. Ljudi uživaju u raznovrsnosti postava i odlaze zadovoljni jer su dosta toga novoga naučili.
FOTO: Boris Ščitar/Večernji list
