Nakon što je crnogorski parlament usvojio zakone koji će omogućiti promjenu imena bazena u Kotoru i legalizaciju spomen obilježja u Morinju, i tako ispuniti dva od ukupno osam uvjeta koje je Hrvatska ispostavila Crnoj Gori za ulazak u EU, više se govori o dokumentu koji je Hrvatska uputila državama članicama EU-a i uredima predsjednice Komisije i predsjednika Europskog vijeća. Hrvatski zahtjevi koje bi Crna gora trebala ispuniti proizlaze iz sudjelovanja Crne Gore u vojnoj agresiji na Hrvatsku a do danas nisu riješeni. Za dubrovačko područje svaka je od tih tema posebno osjetljiva, a naročito što je među njima ponovo aktualizirano pitanje granice na kopnu i moru.
Naime, šest zahtjeva odnosi se na poglavlje 23, Pravosuđe i temeljna prava, a dva su povezana s poglavljem 31, Vanjska, sigurnosna i obrambena politika, među potonjima je zahtjev Hrvatske na nastavak i intenziviranje dijaloga o razgraničenju granice između dviju zemalja.
Hrvatska očekuje da Crna Gora potvrdi kako poštuje nekadašnju međurepubličku kopnenu granicu između Socijalističke Republike Hrvatske i Socijalističke Republike Crne Gore, u skladu s načelom ‘uti possidetis juris’, koje je potvrdila Badinterova komisija, Arbitražna komisija Konferencije o Jugoslaviji.
Prema tom načelu, granice između bivših konstitutivnih republika postale su međunarodne granice trenutkom stjecanja neovisnosti te se mogu mijenjati isključivo sporazumom dotičnih država.
U dokumentu se navodi da su stručnjaci utvrdili da odstupanja na terenu ne prelaze 220 metara te da se mogu riješiti tijekom procesa demarkacije, nakon što se potpiše ugovor o kopnenoj granici.
Takav ugovor također bi formalno potvrdio da Crna Gora nema teritorijalnih pretenzija prema Hrvatskoj te da bi nakon rješavanja pitanja kopnene granice, Hrvatska bila spremna sazvati redovite sastanke stručnih i međuvladinih povjerenstava zaduženih za razgraničenje na moru, bez određivanja konkretnih rokova, navodi se u hrvatskom zahtjevu..
Naime, Protokol o privremenom režimu uz južnu granicu potpisan između dviju država u prosincu 2002. godine uređivao je privremeni režim, a ne konačno razgraničenje. Taj se privremeni granični režim nastavio primjenjivati na terenu do danas, a Hrvatska nije morala prethodno konačno riješiti granicu s Crnom Gorom da bi postala članica EU. Hrvatska i Crna Gora obnovile su lani razgovore o nizu otvorenih pitanja, među kojima je i pitanje o granici. Crnogorski mediji ovog su ljeta problematizirali ovo pitanje iznoseći stav crnogorskih stručnjaka kako je razgraničenje na kopnu i eventualna arbitraža kojom bi se odlučivalo o rtu Oštra, moguća samo ukoliko na to pristane Hrvatska, a kako su male šanse da se to dogodi, tamošnji pravni stručnjaci ističu kako se trebaju se fokusirati na arbitražu na moru gdje bi Crna Gora ima jake argumente.
Osim prevažnog zaključenja pitanja o granici, podsjetimo, također i kako Hrvatska u prvom zahtjevu traži naknadu štete za hrvatske državljane zatočene u logoru Morinj, u kojem je više od 300 hrvatskih državljana, civila i ratnih zarobljenika, bilo zatočeno od listopada 1991. do kolovoza 1992.
Hrvatska traži i preimenovanje općinskog bazena u Kotoru, koji nosi ime po Zoranu Gopčeviću, bivšem međunarodno poznatom vaterpolistu koji je bio stražar u logoru Morinj, zbog čega hrvatski klubovi odbijaju igrati na tom bazenu.
Također o crnogorskih tijela se traži puna suradnja u nastojanjima da se utvrdi sudbina 14 nestalih hrvatskih državljana nestalih tijekom agresije na Hrvatsku i pristup svim arhivima i dokumentima koji bi mogli pomoći u utvrđivanju sudbine nestalih osoba.
Hrvatska očekuje od Crne Gore da procesuira odgovorne za ratne zločine počinjene tijekom Domovinskog rata, uključujući i one koji mogu snositi kaznenu odgovornost po zapovjednoj odgovornosti, te da osigura da svi počinitelji odgovaraju. Do danas nije donesena nijedna osuda po zapovjednoj odgovornosti.
U slučaju Morinj, četvorica pripadnika Jugoslavenske narodne armije (JNA) pravomoćno su osuđena za ratne zločine i dobili su kazne od ukupno dvanaest godina zatvora, ali te osude nisu obuhvatile zločine počinjene nad civilima zatočenim u logoru.
Također od Crne Gore se očekuje da riješi dugotrajne imovinske sporove koji datiraju s početka 1990-ih, a koji se odnose na hrvatske obitelji nezakonito lišene svoje imovine – uključujući 51 obitelj iz Tivta i druge iz Boke kotorske – čiji zahtjevi ostaju neriješeni unatoč pravomoćnim sudskim presudama ili dugotrajnim sudskim postupcima.
U sedmom se traži povratak školskog broda Jadran, koji je prije raspada Jugoslavije bio stacioniran u Splitu, a u Crnoj Gori se nalazio isključivo radi remonta u trenutku izbijanja rata 1991. godine. U dokumentu se navodi da pitanje broda Jadran šireg pitanja raspodjele vojne imovine bivše Jugoslavije, što potvrđuje i činjenica da Crna Gora nezakonito zadržava vojnu opremu bivše jugoslavenske federacije oduzetu Hrvatskoj, čija se vrijednost procjenjuje na 2,7 milijardi USD. Hrvatska očekuje da Crna Gora ispuni svoje pravne obveze povratom Jadrana, simbola hrvatske pomorske baštine.
