Hrvatska psihologinja Gordana Buljan Flander ima veliko iskustvo u radu s djecom i roditelja, a na svojoj facebook stranici često podijeli veoma korisne savjete za roditelje , kakav je, sudeći po reakcijama, izazvao i ovaj u kojemu piše o veoma jednostavnom daru koji može stvoriti bolji odnos u obitelji i zajednici. Medijski post.
Prenosimo ga u cijelosti:
Nedavno sam u jednoj propovijedi čula svećenika kako govori o medijskom postu. Pomislila sam kako je to zanimljiva ideja, ali tek nakon razgovora s prijateljem, svećenikom, psihologom i psihoterapeutom, ta je misao dobila puno dublje značenje.
Poslao mi je 58. poglavlje Knjige proroka Izaije u kojem Bog govori da pravi post nije odricanje radi odricanja, nije trapljenje samoga sebe niti puko izvršavanje vjerske obveze. Pravi post uvijek vodi prema drugome čovjeku. Prema Izaiji to znači raskidati okove nepravde, pomoći potrebitome, nahraniti gladnoga, primijetiti usamljenoga, prestati osuđivati i graditi odnose. Danas, dok sam čitala i taj tekst pitala sam se kako bi ta poruka zvučala danas, u vremenu u kojem mnogi od nas nisu zarobljeni nedostatkom hrane, nego viškom informacija, obavijesti, notifikacija i sadržaja koji nam stalno odvlače pogled od bližnjih, od prijatelja, pa i od naših partnera i naše djece.
Možda je upravo zato jedan od najpotrebnijih oblika posta našega vremena post od ekrana.
Ne zato što su mobiteli, tableti ili društvene mreže sami po sebi loši, dapače postali su dio naših života, olakšavaju nam posao, povezuju nas s prijateljima i suradnicima i daju nam puno korisnih sadržaja. Problem nastaje onda kada počnu zauzimati vrijeme i prostor koji bi trebao pripadati našim odnosima. Koliko puta tijekom dana pogledamo u mobitel, a da toga nismo ni svjesni?
Koliko puta nam dijete želi nešto reći, a mi kažemo: “Čekaj malo, samo tren”, ni ne primjećujući da se baš u taj tren dijete možda htjelo otvoriti, povezati se, dobiti pohvalu za nešto što je napravilo, požaliti se na nepravdu, a dobilo je od nas poruku da nam je mobitel važniji od njega. Kad odemo na plažu, na bazene, u planine ili na izlet, mnogi od nas više vremena provedu fotografirajući trenutke, hranu, djecu, sebe, pa i ne živimo te trenutke jer u njima nismo autentično prisutni.
Kao klinički psiholog često razgovaram s roditeljima koji žele da njihova djeca budu empatična, emocionalno stabilna, povezana s obitelji i spremna pomagati drugima. To su vrijednosti koje svi roditelji žele za svoju djecu, ali one se ne razvijaju kroz savjete niti kroz sadržaje koje djeca gledaju na ekranima. Djeca uče promatrajući nas. Ona promatraju kako razgovaramo s konobarom, spremačicom, partnerom, kako reagiramo kada nas netko naljuti, hoćemo li zastati pomoći starijoj osobi, hoćemo li nazvati prijatelja kojemu je teško.
Djeca ne postaju empatična zato što smo im objasnili što je empatija, nego zato što su je više puta doživjela u vlastitoj obitelji. Danas jako dobro znamo da se dječji mozak razvija u odnosima. Nema aplikacije koja može zamijeniti roditeljev pogled pun interesa, zajednički smijeh ili zagrljaj. Upravo u takvim momentima dijete gradi osjećaj sigurnosti, pripadnosti, razvija empatiju i uči vjerovati ljudima.
Ljetni praznici zato su možda najljepša prilika da zajedno s djecom donesemo odluku da ćemo dio dana ili neke dane u tjednu provesti bez ekrana. Kada roditelji prvi ostave mobitel doma ili ga isključe djeca dobivaju poruku koja je puno jača od svih zabrana. Naime, tako im pokažemo da su nam važniji od svake obavijesti, poruke, svakog maila, i svake objave koju bismo mogli pogledati.
Tada otvaramo prostor za zajedničko vrijeme i zajedničke aktivnosti, zajedničko opuštanje, smijanje, za društvene igre, plivanje, vožnju biciklom ili večernju šetnju u kojoj ćemo napokon imati vremena čuti kako naše dijete razmišlja, čega se boji, što ga rastužuje, što ga ljuti, što ga veseli i o čemu sanja. Time otvaramo prostor i za zajedničko činjenje dobra, te pokazivanje empatije primjerom.
Možemo zajedno otići u dućan starijoj susjedi, zajedno nekome odnijeti kolače, posjetiti baku i djeda bez žurbe, uključiti djecu u neku humanitarnu akciju ili ih sad kad imamo više vremena naučiti da primijete i reagiraju kada je nekome potrebna pomoć. Upravo se u takvim trenucima razvija empatija, a nju nijedan ekran, niti samo roditeljsko “predavanje” ne može dati.
Znamo iz brojnih istraživanja da djeca ne razvijaju osjećaj sigurnosti samo zato što su roditelji fizički prisutni. Sigurnost nastaje kada smo emocionalno dostupni, kada dijete osjeća da ga gledamo, slušamo i da nam je važno ono što govori. Upravo zato nije presudno koliko ćemo vremena provesti zajedno, nego kako ćemo to vrijeme provesti. Ponekad će i pola sata naše pune pažnje vrijediti više nego cijeli dan proveden u istoj prostoriji, dok svatko gleda u svoj mobitel.
Stoga Izaijine riječi možemo shvatiti da pravi post nije usmjeren na to da postanemo bolji samo za sebe, nego da podignemo pogled sa sebe i primijetimo druge pored sebe. Kada tu misao prenesemo u naše vrijeme, mogli bismo reći da je ponekad dovoljno podignuti pogled s ekrana kako bismo ponovno vidjeli jedni druge i našu djecu.
Naša djeca jednoga dana neće pamtiti koji smo mobitel imali niti koliko smo fotografija objavili s ljetovanja. Pamtit će jesmo li s njima na plaži gradili dvorce od pijeska, igrali karte, društvene igre, razgovarali do kasno u noć, zajedno pomagali drugima i jesu li uz nas osjećali da su viđena, važna i voljena.
Možda je upravo zato ovo ljeto prilika da pokušamo postiti na način koji će ostaviti trag ne samo u nama nego i u životima naše djece. Jer najljepši dar koji možemo dati djeci nije savršeno organizirano i fotografirano ljeto, nego naša nepodijeljena pažnja, naše vrijeme i naša prisutnost.
A iz tih uspomena jednog dana će graditi svoje odnose, svoje roditeljstvo i svoj život.
foto:ilustracija
