Brojni otočani, i ne samo oni, već svi koji su ga poznavali, ne kriju tugu što je iznenadno preminuo obiteljski liječnik s Lopuda i Kalamote, dr. Miko Hure. Jedan od najdirljivijih je napisao Robert Medvedec, Zagrepčanin vezan uz otok Lopud i njegove žitelje poslom, pa i iz te perspektive piše što otočanima znači doktor.
Opraštajući se od dr. Hure, napisao je:
Teško netko tko ne živi ili nikada nije živio na otoku može shvatiti što otočanima znači doktor.
Doktor i brod.
To su dva jedina jamca kakvog-takvog osjećaja sigurnosti. Pogotovo na pučinskim otocima, ali i na svima ostalima koji nisu povezani mostom. Kada brod vozi i vrijeme je dobro, možeš dovesti sve – hranu, piće, lijekove, obitelj, goste… Možeš otići na pregled u bolnicu, izvaditi krv.
Ali kada podivlja vrijeme i ostaneš doslovce odsječen od kopna, preostaju ti samo tvoji otočani i – doktor. Zadnja oaza sigurnosti kada svi odu i kada sam postaješ otok.
Kada sam se doselio na Lopud i upoznao doktora, bila mi je to još jedna veličanstvena novost u životu. Sretneš ga svaki dan, a najveća ti je muka što odgovoriti na ono njegovo usputno: “Kako si?”
U početku bih mu počeo nabrajati tegobe… Nikada mi, ni jednim pokretom, nije pokazao da je zapravo u prolazu i da me samo pozdravlja. Treba se čovjek naviknuti na to da mu je doktor stalno tu, da je jedan od nas. I tada se počne rađati taj duboki osjećaj sigurnosti. Imaš njegov broj mobitela i zvrcneš ga kada to tebi odgovara. Tebi, ne njemu. I javio se svaki put.
Sretali smo se gotovo svakodnevno.
“Stavi kapu, Robi, nemaš kose, a imaš visok tlak. Spržit će te sunce…” – dobacio bi onako u prolazu.
Doktor. Naš doktor na otoku.
Brzo sam mu nakon toga počeo odzdravljati da sam – savršeno.
U pojedinim trenucima njegove opuštenosti, u svojoj bih zabludi pomislio da je smotan. Toliko je, naime, smirujuće djelovala ta njegova ležernost. A onda bih ga promatrao kako u devet navečer precizno šiva posjekotinu na ruci moje supruge. Ili nedavno, opet oko devet navečer, kada smo zajedno vadili veliku udicu koja mi se zabila u ruku. Nazoveš, kažeš što je, a on mirno uzvrati: “Dođi, riješit ćemo.”
I baš to njegovo “Riješit ćemo!” – čisto sumnjam da ću ikada više doživjeti. Da ću ikada više imati takvu komociju, povlasticu, sigurnost i onaj osjećaj da sam savršeno…
Jer iznenada, potpuno neočekivano, bez ikakva signala i bez vremena za oproštaj, zaspao je i zauvijek nas napustio naš doktor Hure. Miko Hure.
Doktore, hvala Vam!
Počivao u miru.
