Posjetiti Orebić na Pelješcu uvijek je dobra ideja – lijepi krajolici, dobro vino, mediteranska atmosfera, prekrasne kuće koje svjedoče o bogatstvu mjesta u kojemu je u svakoj obitelji bio barem jedan kapetan. Ponosno će tamošnji starosjedioci ispričati jednu crticu iz povijesti: kako su prilikom otvaranja brodogradilišta cara Franja Josipa u Orebiću dočekali vijećnici, svi odreda su bili kapetani. Car je kapetana Šimuna Štuka tada pitao koliko ima sinova, a on mu je odgovorio da ih ima sedam i da su svi kapetani. Car se začudio i pitao ga zašto neki od njih ne rade nešto drugo, a Štuka mu odgovorio: Vaše veličanstvo, kad bi imao i 77 sinova, svi bi oni bili kapetani.
Sve je u Orebiću vezano uz pomorce i kapetane, osim toga i svoje ime Orebić duguje istoimenoj obitelji pomoraca koja je krajem 15. stoljeća doselila iz Bakra, te sagradila kaštel za obranu od Turaka i gusara oko kojeg je postupno raslo naselje Trstenica. I razvoj mjesta su osiguravali bogati pojedinci, pa je zahvaljujući kapetanskoj obitelji Mimbeli Orebić 1880. dobio vodovod. Tužan kraj obitelji koja svom jedincu nije dozvolila ženidbu jer djevojka nije bila iz “pristale” klase, oslikava i skulptura mlade žene na fasadi obiteljskog mauzoleja koji je izradio kipar Ivan Rendić na groblju pokraj crkve Gospe od Anđela koja se izdiže iznad Orebića. Riječ je o franjevačkom samostanu podignutom u 15. stoljeću, okruženom šumom, izgrađenom na stijeni 152 metra iznad razine mora.
S vidikovce ispred crkve pogled se širi prema moru, Korčuli, okolnim otocima…divno ga je posjetiti uvijek, ali jednoga dana u godini taj prostor postaje najveličanstvenija scenografija u kojoj se poželi biti.
To je Duhovski ponedjeljak, dan rođenja Crkve, blagdan kojim se u katoličkoj crkvi obilježava blagdan Blažene Djevice Marije, Majke Crkve. Uz taj blagdan se veže divna tradicija baš uz orebićku Crkvu Gospe od anđela. Duhovski ponedjeljak je “pomični” datum, jer dolazi nakon nedjelje, Svetkovine Duhova koja se obilježava pedeset dana od Uskrsa.
Sve započinje dan prije, kada u čast dragoj Gospi, obitelji koje gravitiraju ovoj crkvi, većinom iz okolnih sela, izrađuju cvjetne vijence koji se nakon kratkog blagoslova vješaju na zidove crkve i samostana.
Nekada je cilj bio da svako dijete iz tih mjesta ima svoj vijenac. Tada su vijencima bili ukrašeni i ostali južni zidovi, ali tada je bilo i puno više djece i života po selima. Danas se trudimo da ta tradicija i dalje živi, te da broj vijenaca ne pada ispod pedeset. Ove godine bilo ih je čak 57, ako sam ih dobro prebrojala. Osim vijenaca, izrađuje se i velika girlanda od bršljana kojom se ukrašavaju ulazna vrata crkve, kao i cvjetni križ koji se postavlja iznad njih – opisuje Pelješka Sandrica Rikalo čije fotografije najljepše i najzornije dočaravaju ljepotu tog običaja i tradicije.
Gospinu sliku, koja se svečano nosi u procesiji, ukrašenu cvijećem, krasi i mali bijeli vjenčić koji splete obitelj koja ima najmlađe novorođeno dijete.
-Biti u pratnji i nositi Gospinu sliku oduvijek je bila velika čast, a nosili bi je mladići odjeveni u kapetanska odijela, dok ih prate mlade djevojke u pelješkoj nošnji. Nekada su djevojke bile odjevene u bijele svečane haljine, ali se to u novije vrijeme promijenilo. U pratnji Gospe svečano se nosi i Gospina kruna, kao i mali cvjetni buketi. U toj istoj pratnji nalaze se i prvopričesnici te djevojčice u bijelim haljinama koje iz svojih košarica prosipaju cvijeće putem kojim prolazi procesija – opisuje Rikalo.
Nakon svete Mise i procesije, vjernici ne odlaze odmah svojim kućama, nego se okupljaju u klaustru samostana gdje se svi zajedno počaste pićem, slatkim i slanim delicijama, jer je ono najvažnije od svega upravo to druženje i zajedništvo. Kad ne bi bilo zajedništva, teško da bi ijedna tradicija i običaj koji je karakterističan za jednu sredinu, opstao i ostao živjeti u ljudima tog kraja, te se prenositi na generacije koje dolaze. Zato su u svemu ovome uvijek najvažnija djeca i njihovo sudjelovanje u životu svog kraja.
Ove je godine prostor ispred crkve dodatno ukrašen novim pomorskim signalnim zastavicama, čime se ponovno naglasak stavlja na zajedništvu i duhu ljubavi. Svoju ideju o novim zastavicama je podijelio i ne sumnjajući u uspjeh, jedan pelješki pomorac i 40 novih zastavica je zavijorilo ispred Gospe od Orebića, zaštitnice pomoraca. Pelješki pomorci su, svatko svojom poklonjenom zastavicom dali veći značaj i dubinu ovoj svetkovini, naglasivši sudbinsku vezu Orebića i mora, ali i onaj osjećaj kako sreća raste dijeljenjem.
-Jer sva ta naša predivna tradicija zapravo ne bi imala pravi smisao kada bismo zaboravili da je svaka svetkovina samo vidljivi, fizički odraz onoga što je oku nevidljivo, a živo i prisutno. Ono što nas drži zajedno. To je Ono što ljubi i što ljubimo. Kad bismo zaboravili našu nebesku Majku, divnu Putokaziteljicu, izgubili bismo izvor iz kojeg stoljećima dobivamo snagu i svjetlo za naše pomorce i naš narod. Izgubili bismo svoj identitet – lijepo zaključuje Sandrica Rikalo.
Tekst je nastao pod pokroviteljstvom Turističke zajednice Dubrovačko – neretvanske županije.
Foto: Nedjeljko Ćendo, Sandrica Rikalo
