Ponekad sve izgleda „posloženo“ – posao, rutina, svakodnevica – ali se iznutra počnu javljati pitanja na koja nemamo jednostavne odgovore. Upravo se to dogodilo i Maji Čupić, koja je nakon 15 godina uspješnog poduzetništva u turizmu odlučila zastati i zapitati se živi li život koji uistinu želi.
Taj osobni proces doveo ju je do psihoterapije, a zatim i do ozbiljne i višegodišnje edukacije u tom području. Svoju je priču nedavno zaokružila otvaranjem Terapionica – prostora u Dubrovniku posvećenog psihoterapiji i osobnom razvoju.
Riječ je o mjestu gdje se susreću individualni rad, grupne psihodramske terapije i tematske radionice, osmišljene kao podrška u svakodnevnim životnim izazovima.
Nakon 15 godina uspješnog poduzetništva u turizmu, što te potaknulo na promjenu smjera i ulazak u psihoterapiju?
Nakon dugogodišnjeg rada u poduzetništvu, sredinom tridesetih počela sam intenzivnije preispitivati svoje životne izbore. Pitala sam se živim li u skladu sa sobom ili sam više slijedila okolnosti i očekivanja. U tom procesu pojavilo se puno pitanja, a odgovora nije bilo. Upravo mi je psihoterapija pomogla da ih počnem pronalaziti i to je bio ključni trenutak koji me potaknuo da se i sama educiram u tom području.

Kako je tekao tvoj put edukacije i rada u psihoterapiji?
Poduzetništvo je i dalje moj primarni profesionalni angažman, ali paralelno sam krenula u sustavnu edukaciju iz psihoterapije. Završila sam propedeutiku psihoterapije kao temeljnu edukaciju, potom trogodišnji edukacijski program iz geštalt psihoterapije, a trenutno sam na trećoj godini četverogodišnje edukacije iz psihodrame u Zagrebu.
Individualni rad s klijentima provodila sam nekoliko godina u sklopu edukacije za geštalt terapeuta, a sada sve više razvijam i grupni rad u sklopu edukacije iz psihodrame. Smatram da grupne terapije imaju snažan učinak i želja mi je da zažive u Dubrovniku, jer vjerujem da su ljudima potrebne.
Što je to psihodrama i kako ona funkcionira?
Psihodrama je terapijski pravac koji je osmislio Jacob Levy Moreno, s idejom da se unutarnji doživljaji i životne situacije mogu istraživati kroz iskustvo i akciju. U toj metodi naši se izazovi „postavljaju na scenu“.
Psihodrama je „mekana“ i zaigrana metoda. Ljudima je zanimljiva jer kao protagonisti i scenaristi postavljaju svoju scenu, pišu uloge i dodjeljuju ih drugima. Na taj način ponovno proživljavaju situacije koje ih muče, ali ih kroz različite perspektive mogu sagledati drugačije.
Cilj je imati stalne grupe od 6 do 10 ljudi koje se kontinuirano susreću i kroz proces psihodrame rade na temama koje ih opterećuju. Taj grupni proces često je vrlo učinkovit. Dodatna vrijednost psihodrame je i humor, koji olakšava rad na teškim temama i doprinosi osjećaju povezanosti i podrške unutar grupe.
Sve to zvuči zanimljivo, no postoji li problem povjerenja u grupi?
To je potpuno razumljivo. Grupna terapija traži određenu razinu otvorenosti, ali je važno naglasiti da se sve odvija postupno i bez ikakve prisile. Svaka osoba sudjeluje tempom koji joj odgovara.
Na vlastitom primjeru sam to doživjela – prvih mjesec ili dva samo sam promatrala, a onda sam se postupno otvorila. Grupna terapija počiva na sigurnosti, povjerljivosti i dobronamjernosti. S vremenom grupa postaje prostor u kojem ljudi mogu autentično biti ono što jesu, a kroz odnose unutar grupe često dolaze do važnih uvida koje prenose i u svakodnevni život.
Mentalno zdravlje danas je sve važnija tema – zašto je to tako?
Radi se o kombinaciji više faktora. Danas smo svjesniji važnosti mentalnog zdravlja i informacije su dostupnije nego ikada prije. S druge strane, društvene mreže, na kojima gledamo „savršene fotografije“ „savršenih života“, često nas čine nesretnima i frustriranima.
Uz to, živimo ubrzano i često nemamo vremena za stvarne susrete i razgovore. Sve to povećava potrebu za prostorom u kojem se može stati, reflektirati i razumjeti sebe – a upravo to psihoterapija omogućuje.
Kome je psihoterapija namijenjena i koja je razlika između psihoterapeuta, psihologa i psihijatra?
Psihoterapija je namijenjena ljudima koji trebaju podršku u nošenju sa strahovima, anksioznošću, fobijama ili izazovnim životnim situacijama, ali i svima koji žele bolje razumjeti sebe i svoje odnose. Terapeut ne daje gotova rješenja, već vodi osobu kroz proces u kojem sama dolazi do uvida i promjene.
Važno je razlikovati uloge: psihijatar je liječnik koji može postavljati dijagnoze i propisivati lijekove, psiholog je završio studij psihologije i bavi se testiranjima i savjetovanjem, dok se psihoterapeut postaje kroz dodatnu, višegodišnju i certificiranu edukaciju iz određenog terapijskog pravca.
Otvorila si Terapionicu – kako je nastala ta ideja i što ona donosi Dubrovniku?
Psihoterapijom se bavim jer je pomogla meni i zato želim tu mogućnost približiti i drugima. Terapionica je nastala iz želje da u Dubrovniku postoji prostor u kojem su dostupne i individualna i grupna psihoterapija.
Takav oblik rada, posebno grupna psihoterapija, još uvijek nije dovoljno zastupljen, iako u većim gradovima već dugo postoji i pokazuje vrlo dobre rezultate. Upravo zato mi je bilo važno da takav prostor zaživi i u Dubrovniku.
Nedavno se održala i prva radionica – kakvi su dojmovi i što dalje planiraš?
Prva radionica na temu postavljanja granica u roditeljstvu uspješno se održala i pokazala koliko je ta tema aktualna i potrebna. Roditelji danas balansiraju između želje da budu bliski s djecom i potrebe za jasnim granicama, što često nije jednostavno.
U Terapionici su već u pripremi novi ciklusi radionica – od tema odnosa prema novcu i uvjerenja koja nas u tome oblikuju, do radionica posvećenih samopouzdanju, partnerskim odnosima i osobnom razvoju. Sve informacije o radionicama i programima dostupne su na web stranici www.terapionica.com kao i na društvenim mrežama.
Plan je kontinuirano razvijati sadržaj koji odgovara stvarnim životnim izazovima i potrebama.
Što bi poručila ljudima koji razmišljaju o dolasku u Terapionicu?
Poručila bih ljudima da ne moraju čekati da problem postane velik – ponekad je dovoljno imati mjesto gdje mogu stati, razumjeti sebe i napraviti mali, ali važan korak prema promjeni i ispunjenijem životu.
Katarina Fiorović







