Bartul Vlahović: Skriveni u tišinama
Kada smo dogovarali promociju Bartulove knjige za festival Grad od riječi, nisam slutila da će dubrovačka promocija zapravo biti njegova prva uopće, a ujedno i prva naša koja nije ni matičarska ni dubrovačka. Debitantski događaj u svakom smislu.
OSVRT NA KNJIGU napisala: Ivana Grkeš Tošović
Skriveni u tišinama, prvijenac je Bartula Vlahovića, suvlasnika naklade Fragment. Ovaj mladi autor na hrvatsku književnu scenu ulazi iznenađujuće zrelim kriminalističkim romanom, nastavljajući sjajan niz žanrovske proze koju Fragment posljednjih godina sustavno gradi jasnim uredničkim identitetom. Među naslovima ovog izdavača kriju se brojni biseri, a autorica nekih od njih sjajno se snašla i u moderatorskoj ulozi dubrovačkog predstavljanja u skrovitom kutu Love bara.
Rasprave o žanrovskoj književnosti sežu u neka davna vremena. Jedan od najpoznatijih primjera zasigurno je slučaj Zagorka, međutim, oni koji su je osporavali jednako su ili manje čitani od nje. No, ovo nije tekst o Zagorki.
Otpor klasičnih književnih krugova prema žanrovskoj prozi proizlazi iz njezine naizgledne formulaičnosti i jednostavnosti. No danas, kad su granice između „visoke“ i „popularne“ književnosti sve tanje, razloga za to nema. Skriveni u tišinama doista pripada redu kriminalističkih romana: dogodio se zločin, istraga se provodi, priča se otkriva i zapetljava postupno, a otkrića su, baš kao u životu, bolna i neugodna. Na kraju saznajemo (gotovo) sve ključne informacije. Nota bene, autor najavljuje nastavak, a ako ćemo se držati pravila žanra, neki od glavnih junaka morat će se opet uključiti u kakav slučaj.
Međutim, sagledavati ovaj tekst isključivo iz rakursa kriminalističkog romana potpuno je pogrešno. Autor oštro secira psihopatologiju zatvorene sredine, ograničene šumom, morem, rijekom, u kojoj vrijedi pravilo zlatne šutnje. Sredina, više mentalna nego prostorna, obilježena je snažnom kolektivnom potrebom da se ništa ne kaže naglas. Dijalektalnim igrama, vještom karakterizacijom likova i intuitivnim osjećajem za razvoj radnje, autor nas odmiče od uloge čitatelja i postavlja u poziciju svjedoka.
Vlahović priču gradi polako i smisleno, s jasnom unutarnjom napetošću, slažući perspektive u cjelinu i uvodeći izvorište tragedije koje su sustigle to stvarno splitsko zaleđe. Vlahović priču gradi polako, pletući perspektive likova izvorištem tragedija koje su sustigle malo mjesto splitskog zaleđa. Izbjegava klasičnu linearnu strukturu, što dodatno pojačava napetost i iščekivanje razrješenja situacije. Ono se ne temelji na potrazi za ubojicom, nego na procesu razotkrivanja odnosa koji oblikuju zajednicu. Tim dolazimo do središnje ideje – zločin nije problem pojedinca, nego simptom društva koje prešutno pristaje na nedopustivo. Zajednice koja šuti. Ova mala studija o odgovornosti i pasivnosti snažno poručuje da se zlo(čin) rijetko događa iznenada.
Tišina se simbolično provlači porama romana između likova i razdoblja koje obuhvaća. Autor koristi tišinu kao prostor značenja, jer ono neizrečeno, u njegovu tekstu govori najglasnije. Ubrzanje koje se osjeća kako se približavamo kraju romana najavljuje onaj prasak koji djeluje poput buđenja: svijet konačno progovara, i to kroz potpuni lom.
Bez obzira na žanrovsku opredijeljenost, Skriveni u tišinama otvara važna pitanja o kolektivnoj krivnji, moralnim kompromisima i granici između zakona i savjesti. Psihološka profiliranost likova i gusta, gotovo filmska atmosfera daju romanu dodatnu težinu i kredibilitet.
Naravno, nezahvalno je očekivati da je autorov prvijenac njegovo najbolje ostvarenje. Tako je i ovdje slojevitost snažna, no ponegdje zanemarena zbog utrke s vremenom. Završnica djeluje pomalo naglo, ali to nije slabost, nego više odraz svijeta koji ne nudi uredne rasplete. Vlahović ima ono što se ne uči – osjećaj za ritam, preciznost jezika i talent pisanja između redaka. Naposljetku, ponovno sam osjetila radost smiraja dana, iščekujući idući trag inspektora u potrazi za istinom.
Zato mu se, i kao autoru i kao uredniku, doista vrijedi radovati.
Roman je u Dubrovniku predstavljen u okviru drugog izdanja festivala Grad od riječi Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku. Festival je i ove godine okupio brojne autore, znanstvenike, nakladnike i čitatelje. Ovaj događaj potvrđuje da Dubrovnik nije kulisa, nego živi prostor dijaloga između tradicije i suvremenosti. U kratkom su vremenu dva izuzetna uma izgovorila vrlo slične izjave. Dubrovnik ne štite njegovi zidovi, nego riječi oko tih zidova.
