Meni je veliki format mjera moga tijela, velike slike radim iz ramena, manje iz lakta, najmanje iz ruke. Slike na ovoj izložbi će biti toliko velike koliko mogu raširiti ruke da ih nosim sama.
KONAVOSKA SLIKARICA I SVILARICA Antonia Rusković Radonić stiže sa svojim radovima u velikom formatu u Sponzu. Izložba “Tebi” će u sklopu likovnog programa Dubrovačkih ljetnih igara biti otvorena u ponedjeljak, 4. kolovoza u 21:00 sat.
Ponovno u Sponzi, prostoru uz koji Vas vežu izlagački prvijenci… po čemu ih pamtite?
-Ovo će u Sponzi biti moja treća izložba. Prvi put je to bilo 1999., tik pred diplomu na Akademiji. Gospar Andrija Seifried je došao na Akademiju i Žanu Janjić i mene pozvao da izlažemo u Sponzi. To je bio ulazak na velika vrata izlagačkog svijeta. Tada nije bilo jednostavno imati izložbu. Svijet izlaganja je bio strukturiraniji nego danas. Postojale su još uvijek ozbiljne galerije sa svojim odborima i kriterijima, pa onda privatne galerije koje su htjele biti ozbiljne galerije, postojala je kritika, ljudi koji su pratili što se izlaže i gdje pa je i cijela ta aktivnost imala značaj. Sponza s gosparom Andrijom na čelu je navegavala uz bok svima, pa je posljedično izložba u toj organizaciji značila. S druge strane, dobro se sjećam onoga straha kad se nakon Akademije trebaš ogoliti pred domaćim svijetom. Stajati sa svojom istinom i pred kritikom i pred pukom. Ja sam i tada imala “problem” sa svojim izričajem. Slikala sam iste motive kao i danas, veselila se istome: formama koje se stvaraju kad slikam i kako proizvode život. Nije me opterećivalo što isti motiv slikam sto puta, opterećivalo me je kako ne mogu kontrolirati da sto puta ispadne isto. Ta tanka granica kontroliranog i nekontroliranog stvarala je moje slikarstvo, a to me je, rušilo, istovremeno i dizalo kao slikaricu. Trebalo je priznati da ono što je dobro u mome slikarstvu ne dolazi od mene.
Nakon toga sam se u Sponzi našla 2007. godine s velikim krajolicima nazvanima po motiva konavoskog veza. Izložba se zvala Zmajeva nit i tada sam već duboko bila u istraživanjima veza i svile i moja duša je našla sigurnu luku. S vremenom sam prestala izlagati, bavila se baštinom, radila u muzeju da bi se sad opet pripremala za Sponzu. Iste slike, ista nelagoda, ista sreća, ista ljubav… samo sam danas puno zahvalnija nego prije.
Koliko je Sponza “zahvalna” kao izložbeni prostor za slikara… a koliko je slikaru zahvalan veliki format za predstavljanje svog rada?
-Sponza nije galerija, niti bi trebala patiti što nije. Kad se slike izlažu u galerijama, u njihove minimalističko opremljene prostore se ulazi da bi se osjetilo same slike. U Sponzi je to nemoguće i ni uz kakve intervencije to nikad neće biti moguće. Sponza je utroba grada u svakom pogledu i to treba poštivati. Ona te primi sa svim svojim pticama, ljudima, zvukovima, bojama svjetlosti i mraka. Pilastori skrivaju i otkrivaju slike koje se “svađaju” s vratima, nesigurne su, privremene u tom vječnom gradu. Pravi test prolaznost i vječnosti, važnosti i nevažnosti. I velika čast.
U Sponzi se mora izlagati veće formate, mali nemaju dovoljno snage da se održe na zidu, slike tako komuniciraju sa svjetinom i bukom, smradom i mirisom utrobe, kolokvijalnošću prolaznika i autoritetom Grada kakvog znam. S druge strane, može biti, ali Sponza nije ambijentalan prostor u kojemu se umjetnici u dijalogu s prostorom stvarajući djela. Ona je, naizgled, pravi galerija, a onda njena ambijentalnost “pokopa” svakoga tko je tumačio kao galerijski prostor. To me sa Sponzom veseli. I baš zato mislim da bi trebala širom biti otvorena gradu i ljudima, da se dinamika pojača, da prolaznici aktivno sudjeluju u postavu. I sa Sponzom je odlično što iz nje možeš pobjeći ako imaš krila. Volim je.
Meni je veliki format mjera moga tijela, velike slike radim iz ramena, manje iz lakta, najmanje iz ruke. Slike na ovoj izložbi će biti toliko velike koliko mogu raširiti ruke da ih nosim sama. Meni ovako veliki formati puno znače, jer kad se stoji ispred njih, lako se postane dio njih. I da, prilika za izložiti velike slike je prilika za sagledati ih. Moj atelje je puno manji prostor, pa ih ja ne mogu sagledati.
Dugo već niste prisutni u javnosti kao slikarica (ako ćemo suditi po izlagačkoj djelatnosti), zadnju ste izložbu imali u Puli gdje ste bili i povodom predstavljanja i promocije Konavala. Razlozi vjerojatno leže i u činjenici da ste bili ravnateljica MiGK… ali ima li još poneki i je li vam ovo vrijeme nedostajalo slikarstvo … kako ste doživjeli ponovni intenzivni ulazak u atelje…
-Prestala sam izlagati kad sam se zaokupila vezom i svilom, na to se nastavio moj rad u Muzeju i mislim da je to ono gdje ja više pripadam. Moje slikarstvo je kao pjevanje. Ja moje slike pjevam, neke bolje neke lošije, neke po sto puta. Tako oslobađam sebi i onima koji to vole vibraciju svijeta oko mene i osjećam veselje iz svega. Mislim da ne možemo reći da takvo slikarstvo spada u neke umjetničke smjerove, trendove ili sl. Ja slikam kao što dijete pjeva, bez razumijevanja. Boje su emocije, emocije su boje, kako stoje jedne uz druge tako stvaraju novi život. To volim.
Nikad zapravo nisam prestala slikati, svaki dan, samo sam cijelo vrijeme u muzeju bila sklonjena od javnog pokazivanja. Slikala sam manje, onako malo za svoje potrebe, a sad imam više vremena pa mogu dati sebi oduška. Ponovno izlaganje mi je problem, jer ne znam više da li to moje slikarstvo kome treba, ne volim se isticati na ovaj način, volim drugima otvarati izložbe, meni su moje teške. Da nije Harisa Salčinovića, Vlaha Bogišića, Sanje Jovičić i drugih ljudi koji me stalno guraju, ne bih se nikad upustila u ovo.
Osjećate li ponekad da ste “zarobljeni” u motivima kojima ste postali prepoznatljivi, u kojima vas ljudi vole i žele… za izložbu Tebi što ste izabrali, što ćemo vidjeti na vašim platnima?
-Ma ne. Svaki motiv se može sagledati milijun puta drugačije. Svaki naš odnos s njim je bezbroj kombinacija. Ja na njima ugađam što želim čuti. Kako se može biti zarobljen u motivima koje slikam, krajolici ovog juga toliko puno nude, grad isto tako. Grad je najkonceptualnija galerija koja postoji na svijetu. Na svakom koraku vizure, interakcije, poruke, slutnje, vremeplov koji ne treba umjetnika. Meni jedino ne funkcionira prazan, bez ljudi, baraka, ptica, barjaka. Grad je slikarski vječna tema.
Kako biste “poslagali” svoje afinitete i talente i interese po redu… ponekad se čini kako su brojna znanja i vještine u životu i teret te kako je najteže napraviti izbor?
-Na prvom mjestu mi je ova baštinska priča. Živimo u vremenu gdje se sve jako brzo mijenja i osjećam veliku potrebu osvještavati vrijednosti tradicionalnog načina života i one ideje da je sve što nam treba u našem okolišu. Od siline novog vremena u kojemu živimo i terora vrijednosti koje nam nameće globalizacija, važno je održati sidro sa svojima.
Kulturna baština, herbalizam, permakultura, sakralna geometrija, to su moja veselja.
Na Vašim slikama su česti motivi čempresa, zvonika… mogu li to biti neki simboli i znakovi vašeg stremljenja prema visinama, duhovnome… koliko o tome uopće razmišljate?
-Ne znam, potrebni su mi na slikama, jer života bez vertikala nema. Slika dobije dinamiku i redoslijed gledanja s njima. Ne mislim toliko o motivu koliko o vertikali koja je bitnija u krajoliku nego na mojoj slici.
Ponekad se dogodi da gledatelji, publika, u slikama pronalaze i nešto što misle da je slikar želio poslati kao poruku, a da toga uopće nema… kakve poruke odašiljate kroz vaše radove, ima li uopće potrebe za tim?
-Nema poruka, slikar ne želi ništa, onaj koji gleda ima svoju komunikaciju sa slikama. Događa se tu nešto ispod svjesnog. Jedino volim da slike ljudima čine dobro, ne želim nikoga opterećivati sa svojim balastom, ali ako nekome mogu učinit dobro s njima, to je onda to.
Otkad ste na tik-toku s kratkim video klipićima stekli ste novu publiku i izazvali nova oduševljenja u širenju priča o uzgoju dudova svilca i proizvodnji svile u Konavlima… s kojom ste namjerom prešli na tu mrežu i što vas je možda u njoj najviše iznenadilo, šokiralo, ugodno iznenadilo?
-Za tik tok je zaslužna moja kolegica Božena Dragić, mlada, odvažna, vrijedna žena koja je sebi u zadatak stavila da o svili i vezu trebaju ljudi znati više. Ona me gura i zajedno osmišljavamo teme. Zanimljivo mi je da je uvijek u pravu, pa koliko god ja inzistiram na klasičnom načinu pripovijedanja o svili, brojevi pregleda uvijek idu njoj na čast. Tik tok je odličan put do mladih i preko granica naše države. Dobijemo dosta kazivanja o prozvodnji svile na širem području i javljaju nam se ljudi da bi uzgajali svilce. Isto tako, traže nas da radimo to na engleskom jeziku, ne znam još kako, ali sigurno će Božena nešto smisliti…
U kojim trenucima života posežete za kistom? Doživljavate li slikarstvo zakloništem, refleksijom, profesijom…?
-Rijetko, gotovo nikad ne slikam iz vlastite potrebe. Uvijek me na to natjeraju drugi koji nešto žele, butiga naša, eventualno neko moje eksperimentiranje. Ne znam što je inspiracija i mislim da po svemu tome ne spadam u umjetnike. Ono što ja želim umjetnički izraziti, bolje radim riječima. Ne znam kako to opisati, ali za mene je slikarstvo još jedan otključani fraktal života. Obožavam boje i njihovu moć nad nama. Trenutno se okrećem proizvodnji prirodnih pigmenata i bojenju biljkama, nadam se da ću jednom svoja bojana vlakna na tkalačkom stanu pretvarati u slike. Jednostavno, da spojim ova svoja dva svijeta.
Jedanput davno, baš davno, u jednom našem intervju ste rekli kako je za vas slikarstvo posao kojim slikar sebi mora moći osigurati egzistenciju i mene je takav stav u tom trenutku – u moru izjava o mističnom ispreplitanju prizemnog života i nekog umjetničkog nadživota poprilično iznenadio. Trezvenošću. I dalje tako mislite?
-Točno tako, ako je netko sposoban razumjeti svijet oko sebe i konceptualizirati ga drugima, onda je sposoban razumjeti i društvo u kojemu živi i prilagoditi se na koji god način želi da sam sebe može osigurati. Ne kažem ovim da se slažem s ropskim potrošačkim društvom u kojemu živimo, već da je odgovornost svakog umjetnika da odraste i bude samostalan. Mistično ne negira samoodrživost, umjetnički nadživot je izmišljotina onih koji misle da vrijede više od drugih. Svi smo tu u istom sosu, nije u redu da stojimo jedni drugima na ramenima. Lijepo je da se pomažemo i da jačamo jedni druge, ali ne da se iskorištavamo. Druga priča je naš sustav koji bi trebao imati više razumijevanja za kulturnu baštinu i stvarati zdrave niše umjetničkih programa i poticaja, o tome ne govorim ovdje.
U javnosti se dosta nagađa kome je izložba posvećena jer se zove Tebi … je li to uopće bitno?
-Haris Salčinović je autor naslova izložbe. On me uvijek osvještava koliko je mene moja baba odredila u životu. Bila je čast rasti uz tako jaku i hrabru ženu. Meni nikad ne bi palo na pamet posvetiti izložbu njoj, ali Haris je presudio. S druge strane to tebi bilo je i gradu i gledatelju i meni samoj, pa mi se svidjela ta sveprisutnost moje babe u svemu.
Tekst koji prati izložbu napisao je Vlaho Bogišić i u njemu stoji :
Slikarica je doista već bila položila stroge zavjete, ne samo u akademskoj, mentorskoj sferi već i po gesti da se i u kulturnom, socijalnom pogledu vrati na spomenuti nestajući rub, provjeravajući ga tako i vlastitim građanskim iskustvom kao marginu na kojoj se lomi moda. To zapažanje nije bilo pogrešno, a ni površno, jer se nije moglo znati da će svoju famu o povratku prepoznati u priči, predaji, pa će se umjesto dizajniranja svjetova, premda je studirala filozofiju, prepustiti nesigurnom i po sebi nedovršenom ishodišnom kompleksu, kakav se ponekad naziva zavičajem.
Je li Vas Vlaho Bogišić “prozreo” kao slikaricu i jako dobro predstavio publici koja će Vas gledati u Sponzi, možda i bacivši novo svjetlo kroz koje trebaju sagledavati i vrednovati vaš rad?
-Ne znam što bi rekla, Vlaho riječima gradi i ruši svjetove, barata riječima na začuđujući način s lakoćom pjesnika, a iza tih riječi su konstrukcije na kojima može gradit grad. Velika mi je čast da se uhvatio mojih slika, nekako me posložio kao slikaricu. Do sada su o mome slikarstvu pisali mnogi: Tonko Maroević, Luko Paljetak, Stanko Špoljarić, Ivana Burđelez i drugi, ali mi se čini da je Vlahova perspektiva posebno određujuća, osobna i slikarska i konavoska i svevremenska.
