30.8 C
Dubrovnik
Utorak, 23 srpnja, 2024
NaslovnicaLifestyle2020. U RETROVIZORU/ Mariela Marković: protekla godina me je naučila da budem...

2020. U RETROVIZORU/ Mariela Marković: protekla godina me je naučila da budem nježnija prema sebi i drugima…

Što je gospođa Korona – kako ju naziva – naučila prof. hrvatskog jezika i književnosti Marielu Marković?

Ne volim svoditi račune u prosincu, ja sam više od kolovoških retrospektiva, što zbog toga jer tada zaokružujem osobni krug oko sunca, što zbog posla u kojem nova godina počinje sa školskom godinom, a i nekako veselije je retrospektivno misliti sa soli na preplanuloj koži, s morem u kosi. Međutim, ne mogu reći da sam potpuno imuna na prosinačke poglede unatrag, ušuškanost u kući natjera na zbrajanje i oduzimanje. Ova nas je čudna godina natjerala na još dublje ušuškavanje, u kuće, ispod dekice, u papuče, ali i u sebe, u svoje strahove i ljepote, čežnje i slutnje.

Iako se u mom životu nisu dogodile neke tektonske promjene uzrokovane gospođom koja je kraljevala godinom, znam da me je negdje itekako dotaknula. Mnoge ću stvari o tim promjenama zasigurno osvijestiti kasnije, u godinama koje dolaze, sigurna sam u to, sad je samo, kao i ostali, pokušavam živjeti što zdravijim plućima, doslovno i metaforički.

No, što je ono što već sad znam da me je gospođa Korona naučila? Što mi je donijela? Naučila me je da mogu i znam disati i pod maskama, ali da je ljepše bez njih. Naučila me je i da na masku uvijek mogu računati kad se želim malo sakriti, od sebe i drugih, kao- „oprosti, nisam te vidjela/prepoznala jer maska…“. Uvidjela sam koliko zapravo volim ljude, koliko mi znače druženja, susreti, i koliko mi mnogo trebaju dodiri i zagrljaji s dragim ljudima. Ne mogu i ne želim se bojati blizine ljudi. Iako se, pod utjecajem opće psihoze, zapitam je li preopasno kad mi se netko suviše približi, brzo odgurnem od sebe tu misao i idem ususret. Čovjeku. Ne želim od dodira pobjeći u strahove jer je možda baš taj, možda baš u tom trenutku, vrijedan življenja.

U ovoj sam godini potvrdila sebi da jako volim svoj posao profesorice u Pomorskoj školi i da je to zapravo poziv koji živim. U ludilu online nastave, koliko god naporno bilo, potvrdila sam sebi koliko nam je svima važan susret, živa riječ, pa makar preko ekrana, koliko nam je važna toplina, smijeh i kako jedni drugima, profesori učenicima, ali i obrnuto, moramo biti oslonac i podrška. Neke od najljepših trenutaka u svom poslu doživjela sam s učenicima u posljednjih nekoliko mjeseci. Mora da je ova sveopća histerija u kojoj živimo utjecala na neka upoznavanja i prepoznavanja.

U 2020. sam više nego ikad osvijestila koliko se svijet opako podijelio na dva pola, na dva svjetonazora koji se tako nepomirljivo gađaju gorčinom. Ne želim pripadati nijednom od njih, dajem si pravo da sve propitujem i da se svemu povremeno narugam i nasmijem. Užasava me polarnost, iako sam joj i sama nekad bila sklona. Dajem sebi za pravo ono što pokušavam učiti i svoje učenike, da kritički promišljam o svemu i da propitujem sve što do mene dolazi. Jer više od svega, u ovoj smo godini vidjeli koliko je higijena bitna, potrebno je dezinficirati ruke sapunom, misli prazninom, riječi mirom i podrškom, što češće, nekoliko puta dnevno.

Ovo je godina u kojoj mi možda najviše od svega nedostaju putovanja, pakiranja, planiranja, prepune torbe iščekivanja, novi susreti, novi ljudi, ali nekako… bit će, znam da će uskoro biti. Već kupujem kartu. Italija. Italija miriše na strast i lakoću, na pastu i mozzarellu, na smijeh, dodire i zagrljaje, miriše na dozrelo ljeto u čaši i baš zato nema boljeg izbora za izlazak iz nedostajanja. Očito je, dakle, da me godina nije naučila da odustanem od planiranja. Zahvalna sam joj na tome što me ipak nije slomila.

U godini korone neke sam ljude i živote preboljela i njima sam se grohotom nasmijala, ali prihvatila sam i da neke vjerojatno nikad neću i da je to isto u redu. Neke ću ljude uvijek jednostavno željeti dodirnuti da osjetim da ih nisam izmislila, da osjetim zapravo da sebe nisam izmislila. Shvatila sam i da nekim ljudima, primjerice drugarima srđevcima, ne mogu odoljeti i da će me uvijek iznova „uvlačiti“ u naše borbe. Jer ja to zaslužujem. I zapravo želim.

I na kraju svega, mislim da me je protekla godina najviše od svega naučila da budem nježnija prema sebi i drugima, svatko od nas, naime, može koliko i kako može. Raditi, voljeti i disati. Važno je priznati ono što jest, sprijateljiti se sa svojim demonima, strahovima i neostvarenim životima i jednostavno i nježno ploviti dalje. Kao kroz gustu šumu ili duboko more, punim plućima ljepote.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA