13.8 C
Dubrovnik
Srijeda, 28 veljače, 2024
NaslovnicaNaša čeljadLjudi NazbiljZlatni dubrovački student, pomalo staromodan lik "nazbilj" koji najviše žali što se...

Zlatni dubrovački student, pomalo staromodan lik “nazbilj” koji najviše žali što se nije provozao dubrovačkim tramvajem

Ovaj mladi čovjek “nazbilj”, Jan Mark Novalija u naš je Grad stigao prije četiri godine. Iz Zagreba. Na studij restauracije metala. Na sveučilištu ga zovu – “naš zlatni student”. On je stara duša u mladom tijelu, bavi se koloriziranjem starih dubrovačkih fotografija, rastavlja, sastavlja i skuplja starine. Za sebe će reći da je malo tvrdoglav i da voli biti u pravu, ali da nije konfliktan i da voli biti “u dobre” sa svima. I ono za čim najviše žali je, kaže, što se nije rodio pedesetak godina ranije i to samo zato da se može provozati – dubrovačkim tramvajem. Dubrovački “travanj” mu je fascinacija i veseli se izglednom budućem poslu u Tehničkom muzeju u Zagrebu gdje će ga moći gledati baš svaki dan. Možda malkice i jest staromodan, ali s mladim ljudima poput Jan Mark Novalije budućnost izgleda svjetlija. Nadajmo se da će se jedanput vratiti u Grad sa stalnom adresom.

Dakle, jedna vaša profesorica je za vas rekla: a, to je naš zlatni student… imate sve petice?

-To je jedan nadimak koji se uvriježio među mojim profesorima, nije da se time hvalim okolo već držim to više-manje za sebe, iako su svi na mom odjelu indirektno upoznati s tim, ali da, od početka mog studija prosjek svih položenih ispita uvijek je stajao na 5.0, djelomično jer sam zavolio studij pa sam uvijek htio biti najbolji od najboljih, ali i iz oklade sa samim sobom. Rezultati koje sam postigao znače da je oklada bila dobitna, a sve diplome, nagrade i priznanja koje sam stekao samo su potvrda toga. Iako to ne znači da su moje kolegice i kolege išta lošiji od mene, jer su svi vrhunski restauratori, ja sam samo specifičan (i pomalo lud) jer sam ‘zapeo’ za tim ocjenama i zanimaju me svi aspekti mog studija, te moji interesi nisu rezervirani isključivo za metal već i za ostale smjerove pa nije neobično vidjeti me i u ostalim radionicama kad nađem koju minutu slobodnog vremena. Pošto sam na završnoj petoj godini počeo sam sam sebe zvati penzioniranim studentom, jer svi znaju mene i ja znam sve, pa mi je pomalo i žao što taj dio života polako privodim kraju.

Iz Zagreba, u Dubrovnik, na studij restauracije i to metala…. pomalo obrnut smjer od uobičajenog… još godinu i pol ste, ako se ne varam na studiju, ali što poslije, koliko vam je Dubrovnik privlačan za stalni život? 

-Zagreb mi nije mogao pružiti ono što sam želio jer tamo ne postoji restauracija metala već samo slika i skulptura, a da sam ostao i upisao nešto drugo bilo bi mi krivo. Od malih nogu zanimale su me starine, stari strojevi, aparati, mehanizmi koje sam stalno rastavljao i sastavljao, vraćao u funkciju. Pošto je majka tada radila u Ministarstvu kulture povezala se s institucijama i dogovorila posjet centru za Podvodnu arheologiju u Zadru gdje sam se prvi put upoznao s ljudima koji rade u struci i laboratorijskom opremom, i tada sam čvrsto odlučio čime se želim baviti u životu, i smatram da nisam pogriješio.

Kako sam od 2019. više u Dubrovniku nego u Zagrebu grad mi se pomalo uvukao pod kožu i volio bih ostati, međutim kako se sve u konačnici svodi na financije i visinu plaće u muzejima gdje bih eventualno mogao raditi, kakvo je trenutno stanje stvari ne bih mogao komotno ovdje živjeti. I dalje mi je želja ostati nekako povezan s Dubrovnikom, ali u bližoj budućnosti vidim se u Tehničkom muzeju u Zagrebu, tome se nadam ja a i moji kolege iz muzeja, jer već neko vrijeme odlazim ondje na praksu i vjerujem da sam se na neki način iskazao u svom radu, ako ništa restaurirani predmeti iz stalnog postava o tome govore umjesto mene.

Vaši su hobiji raznovrsni, ali najviše simpatije ste privukli koloriranjem starih fotografija na otvorenoj fb stranici o prošlosti Dubrovnika – kako dolazite do fotografija i zašto ste imali potrebu kolorirat ih? Zar te crno bijele tehnike ne sugeriraju starost? Je li Vas neka od njih posebno oduševila i sad kad gledate te stare fotke, mijenja li se brzo život oko nas?

-Fotografije koje nalazim dolaze iz raznih javnih arhiva – domaćih i stranih, novina, knjiga, a dio objavljenih fotografija na Facebooku je iz moje privatne zbirke. Pritom ako nisu moje obavezno navodim autora ili izvor, a to je i jedno od glavnih pravila u mojoj grupi ‘Stari Dubrovnik’, jer tako ne dolazi do prisvajanja tuđeg, a stvarni vlasnici tako štite svoja autorska prava. Pritom nisu sve fotografije jednako kvalitetne, pa tako nisu ni sve pogodne za kolorizaciju. Koloriram isključivo kvalitetne fotografije, s time da su starije umjetničke fotografije Dubrovnika kojima su autori etablirani fotografi poput Toše Dabca, Marije Braut, Milana Pavića i dr. iznimka i njih nikad ne koloriram jer su one namjerno snimane crno-bijelim filmom, te bi time devalvirao njihovu umjetničku vrijednost.

Fotografije koje koloriram služe isključivo da sebi i drugima predočim život kakav je nekad bio, što vremenski iziskuje mnogo energije jer se treba ravnati prema svoj mogućoj literaturi i iskustvu, a  djelomično i zato što sam stara duša, pa sam nostalgičan prema nekim vremenima u kojima nikad nisam živio. Crno-bijele fotografije sugeriraju starost, međutim, jednom kada se ljudima na tim fotografijama vrati boja oni više nisu prazne zamrznute siluete već se ljudi počnu povezati s njima na mnogo dubljoj razini, čovjek krene razmišljati kakav su život vodili ti ljudi, da li su bili sretni, zadovoljni, koga su sve sretali i koja su znanja, priče i iskustva čuvali u sebi. Kolorirana fotografija može potaknuti sve to, ali su mi uvijek najljepši komentari ispod objava gdje se naši stariji članovi nakratko vrate u mladost i obnove sjećanja. To bi im pružila i obična crno bijela-fotka, ali kod kolorirane je efekt mnogo bolji, tako između ostalog privlačimo i mlađe generacije koje su također u velikom boju zastupljene u Grupi.

Od fotografija imam mnogo favorita, svaka je sama za sebe posebna, ali mi pomažu da nakratko stanem i usporim svoj ‘moderan’ dnevni ritam koji se u posljednje vrijeme svodi na trčanje s jednog mjesta na drugo.
 
Kad ste počeli pokazivati afinitet prema starim stvarima, povijesti, prošlosti, pa k tome još dubrovačkoj? Imate li kakvu obiteljsku poveznicu s Gradom ili ste naslijedili od obitelji tu ljubav prema starinama…?

-Otkad znam za sebe. Baka je uvijek voljela čitati stare knjige, a prabaka i pradida su bili svako za sebe uronjeni u povijest. Prabaka je obilazila stare tavane i nalazila starine, a pradida je bio restaurator kamena i radio primjerice na obnovi crkve sv. Katarine na Gornjem gradu u Zagrebu, ostali su bili urari, znanstvenici, učeni i školovani… Doduše nisam nikoga od njih nikad upoznao, pa pretpostavljam da mi je to u genima. Za interes prema dubrovačkoj povijesti isključivo je zaslužan tramvaj, taj fenomen novije dubrovačke prošlosti. Od njega je sve krenulo.


 
Jeste li i kolekcionar i priželjkujete li neki veliki prostor za življenje u kojega bi stavili sve ono što vas se dojmi od starih predmeta ili ipak imate filter što prikupite i pospremite u svoj fond osobnih dragih stvari?

-Značajan dio mojih prihoda odlazi na moju zbirku, od mašina, aparata, gramofona i svega što se pokreće, iako to biram prema osobnoj preferenciji i nekom mojem zamišljenom idealu ljepote i estetike. Također i na memorabiliju vezanu uz dubrovački tramvaj i hrvatske tramvaje općenito, kao neko zasebno, veoma specifično područje. Na tu temu skupljam sve do čega dođem.
 
Čini se da vas krasi vrlina strpljivosti? Oduvijek ili izgrađena? Rastavili ste pa sastavili bicikl, vjerojatno i još puno toga…

-U mojoj struci čovjek mora biti jako strpljiv i pomiriti se da neće uvijek sve ići po planu. Ako se neki vijak ne želi okrenuti, neki dio predmeta ne želi odvojiti, staneš, pričekaš, razmisliš i odgodiš za sutra. To je po meni neko zlatno pravilo u restauraciji, ništa ne forsirati, uz stečeno znanje i pomoć kolega sve se može riješiti. U svoje 23 godine rastavio sam mnogo vrijednih antikviteta, tako da kad ih opet sastavim povrate stari sjaj. Bicikl je najvidljiviji od svih njih, jer me svi vide na njemu kad ga vozim po Lapadu, do Grada… On je u neku ruku i produžetak mog karaktera, jer svatko kraj kojeg prođem tako vidi čime se bavim, što me zanima, vidi moju fascinaciju prema starini i koliko je cijenim…

Vratimo se na tu ljubav prema tramvajima… dubrovački tramvaj vas osobito fascinira….zašto, kad ste ga prvi put vidjeli? Je li vas inače fasciniraju tramvaji?

-Dubrovački tramvaj je moja glavna zanimacija i uvijek je neki njegov dio uz mene, bila to fotografija u novčaniku, njegova maketa na poslu koju svi opaze jer je toliko neočekivana da je neodoljiva za gledanje, kako meni tako i drugima. Ljubav prema tramvaju isprva je bila ljubav prema željeznici i mojim svakodnevnim putovanjima tramvajem u školu, ali je to palo u drugi plan nakon što sam se doselio u Dubrovnik.

Fascinacija tramvajem očituje se u svemu što se veže uz njega, u pričama starijih generacija koje su se njime vozile, bivših i penzioniranih radnika u Libertasu, koji su karijeru započeli u poduzeću ‘Tramvaj’ kako se tada zvalo. Njegov izgled, kvaliteta izrade, uglancana mjed i lakirano drvo, zvuk njegovog zvona i vučnih motora, ljetna vožnja pored mora u bajvagenu dok se tramvaj lagano uspinje i ljulja prema Bonionvu ili spušta prema Lapadu. Od svih mojih čežnji za prošlim vremenima najveća je ona prema tramvaju, i u neku ruku mi je žao što sam rođen 30 godina prekasno, pa da se i sam provozam.

Zato skupljam sve do čega dođem, bio to dio tramvaja, neka fotografija, razglednica, značka, puca, dokument koji baca svjetlost na jedan trenutak u njegovoj povijesti. Zato pišem kolumne o njemu, vodim rasprave, borim se da za 115. godišnjicu napravim u suradnji s kustosima, arhivom i dubrovačkim kolekcionarima veliku izložbu o tramvaju, da se paralelno obnovi posljednji tramvajski vlak od jednih motornih kola i dva bajvagena trenutno smješten u Komolcu i kao spomenik postavi na Pile ili na neko relevantno mjesto u gradu. To je u jednu ruku i moja osobna ostavština Dubrovniku i da me se pamti po tome jer me završetkom studija iduće ljeto dogodine više neće biti. Iako uvijek postoji Facebook grupa pa ću tako iz Zagreba objavljivati nove fotografije, te dok sam ja administrator na svakoj će naslovnoj fotografiji stajati tramvaj. Uostalom u zagrebačkom Tehničkom muzeju stoji obnovljeni dubrovački tramvaj u stalnom postavu, pa ću ga gledati svaki dan, da me podsjeća na Dubrovnik dok se jednog dana ne vratim.
 
Stara duša u novom, mladom tijelu…. osjećate li se ponekad pomalo čudno u ovom ubrzanom, površnom svijetu ili vam je baš sjajno u društvu koje birate po vlastitoj sklonosti.

-Imam taj problem da sam fasciniran starinama pa me ljudi nekad malo čudno gledaju, ali naučio sam da se ne obazirem na to, jer se većini ljudi s kojima sam u kontaktu to sviđa i vole me zbog toga, tako da ne planiram odustati ni od starina ni restauracije, dapače. Nekad mi se čini kad gledam stare fotografije da iako ljudi tada nisu imali ni približne komoditete kakve imamo danas su bili u neku ruku sretniji a međusobni odnosi puno čvršći, možda zato jer su više i komunicirali jedni s drugima. Danas se o dosta stvari želi stvoriti neka lažna, uzvišena slika, mnogo se toga svodi na zaradu, neke manipulacije, nedostaje sentimenta, uvažavanja, poštovanja prema drugima pa tako i prema starini – tramvajska remiza u Gružu je po meni jedan od najboljih primjera, ne samo jer sam ljubitelj tramvaja jer takvih sličnih primjera ima svugdje, već zato što su u grad stigli neki ljudi ‘nahvao’, koji ne poštuju povijest ovog grada, njegove ljude i osjećaje tih ljudi.

Toliko je potencijala bilo u toj zgradi, mogla je biti muzej prometa ili nova placa uz odavanje počasti bivšoj namjeni remize, mjesto kulture, druženja, a sad od svega toga imamo – parking, i nedosanjanu želju ‘investitora’ o izgradnji još jednog bezličnog i megalomanskog šoping centra koji se nameće među secesijskim kućama i nema nikakvog obzira prema okolini, bez obzira što u krugu od 100 metara od njega već postoje tri takva ista.

Ipak ne treba za takvim stvarima žaliti jer tako samo izjedamo sami sebe pitajući se što bi bilo kad bi bilo, već se treba usredotočiti na budućnost i edukaciju drugih, tj. spašavanje onog dijela povijesti koji je još uvijek opipljiv i ima neku kulturnu, povijesnu, sentimentalnu ili znanstvenu svrhu.


Kako biste vi sami sebe najradije opisali? Koje su vrline kojima se ponosite, mane …?

– Smatram da se nekad ponašam kao dijete jer ako se pojavi nešto što mi je od velikog interesa (npr. neka nova tramvajska karta) zaustavljam sve i na kratko vrijeme se posvećujem samo tome, pa se netko zbog toga može osjetiti zapostavljen, iako to nikad nije istina i ne želim da se itko tako osjeća u mojoj blizini, jednostavno sam karakterno takav. Malo sam i tvrdoglav i volim biti u pravu, ali oni koji me poznaju kažu i da sam stara duša, strpljiv, da sam zbog svojih starinskih manira i izričaja kako kažu pripadnik ‘bečke škole’.

Nikad nisam bio konfliktan, ali ne podnosim nepravdu, te sa svima s kojima sam u kontaktu težim održati dobre odnose. Tome bi pripadnik jedne ‘bečke škole’ uostalom trebao i težiti.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA