Palača Bassegli–Gozze–Katić, nasuprot Kneževa dvora, sagrađena je nakon velike trešnje 1667. Kroz svoju dugu povijest stanovanja ugostila je brojne plemenite ljude, mijenjala vlasnike, a danas je dio (prvi kat) palače Dom Društva prijatelja dubrovačke starine. Zapanjuje ljepota njezinih interijera koji su temeljito obnovljeni, zajedno s papirnatim tapetama s početka 19. stoljeća, koje su u Dubrovnik stigle iz Francuske, a koje na zidovima salona pričaju romantičnu priču škotske „Dame s jezera“.
Palača je nekad bila dio velikog stambenog bloka u koji se ulazilo s Bunićeve poljane. Naime, Marko Sorgo (Sorkočević) 1659. Vladislavu Gozze (Gučetiću) prodaje parcelu s kućom za 2.700 dukata.
1667. nakon velikog potresa, palača je ponovno sagrađena u današnjem obliku, kao trokatnica (prizemlje, prvi, drugi kat i potkrovlje). A obuhvaćala je cijeli stambeni blok od katedrale do palače Ranjina s jedne strane gledajući na Dvor, a s druge na zelenu placu.
Od 17. stoljeća sve do druge polovice 19. stoljeća palača je u vlasništvu obitelji Gozze, a sin Balda-Jakova (1745-1817.) i Terezije (Deša) Bassegli, Pavao, kao jedini muški nasljednik majčine obitelji, uzet će uz nasljedstvo i majčino prezime, pa će palača dobiti ime Bassegli-Gozze.
U vrijeme kad je Napoleonova vojska osvojila Dubrovnik, obitelj i dalje uživa ugled, ponajprije zato što se prilagodila novoj vlasti, a kako bi potvrdili odanost francuskoj vlasti Pavo se 1812. ženi predstavnicom francuskog plemstva, osamnaestogodišnjom Anne Marguerite (Anica) Calogan de Valois. Tom prigodom palača je opremljena suvremenim namještajem i dekoracijama po pariškoj modi.
1817. godine uz Anicu i Pava u palači živi i Pavov brat Melkior te dvije njegove kćeri i šest slugu. Dokaz da je 1818. palača bila jedna od najraskošnijih u Dubrovniku je i boravak austrijskog cara Franja 1. u njoj tijekom posjeta Dubrovniku.
Kad se plemić Gozze oženio za mladu francusku plemkinju de Vile, cijeli je prvi kat „piano nobile“ preuređen. Očekujući kako će uz plemenitu suprugu dobiti i značajan miraz, Gozze nije štedio na uređenju. No, međutim miraz nije stigao, a troškovi održavanja palače su bili veliki. Godine 1821. Anica je morala uzeti hipoteku na naslijeđenu kuću koja je pokrila miraz. Pet godina kasnije, Pavao je morao uzeti dodatni zajam iz zaklade Opera Pia. Financijske neprilike dovele su i do iznajmljivanja palače. Zbog blizine katedrale, palača je iznajmljena crkvi i služila je kao biskupska rezidencija.
U tom vremenu palača je obnovljena, a u salone su stigle tada vrlo skupocjene papirnate tapete oslikane prizorima nadahnutim poemom škotskog pisca Waltera Scotta „Dama s Jezera“, po kojoj je skladana istoimena Rossinijeva opera.
Kad je Pavov sin Baldo Bassegli-Gozze naslijedio palaču 1853., podijelio je na dvije zasebne kuće. U jednu se i dalje ulazilo s Bunićeve poljane, dok je druga dobila zaseban ulaz sa zelene place. U travnju 1855. Baldo je prodao odvojeni dio palače Lucijanu Pozzeu (Pucić). 1924. kuću kupuje Ernest Katić od rođaka Balda Gradi (Gradić) koji je unuk Nika Luja Pozza.
Tako je nekad jedinstvena palača podijeljena na dva dijela. Onaj dio prema katedrali naziva se palača Bassegli- Gozze i u vlasništvu je dijelom obitelji Čičovački (1 kat), Biskupije (prizemlje), dok su drugi kat i potkrovlje u vlasništvu Časnih sestara s Korčule. Druga palača koja je predmet ovog teksta dijelom je (prvi kat) u vlasništvu Društva, dok su ostali dijelovi kuće i dalje vlasništvo obitelji Katić.
Jedan od nasljednika Ernesta Katić, Velimir Katić 1997., znajući da Društvo prijatelja dubrovačke starine, od osnivanja radi u skučene dvije sobe u crkvi Rozario, prodaje svoj prvi kat kuće Društvu.
„Gospodin Katić je izričito želio da Društvo kupi njegov dio kuće svjestan da samo takva institucija može obnoviti tapete i vratiti salonima stari sjaj. Za informaciju je podatak da je cijena stana bila niža nego cijena restauracije tapeta. Namještaj koji se nalazi u salonima Društvo posjeduje od samog osnivanja, a dio je sustavno kupovan i pripada 19. stoljeću, dok je samo par komada iz 18. stoljeća“, ispričala nam je Renata Andjus, potpredsjednica Društva prijatelja dubrovačke starine.
U pomoć je iz Francuske stigla vrhunska stručnjakinja za restauriranje tapeta. Ona je napravila projekt kompletne restauracije, kojeg su pod njezinim nadzorom odradili restauratori Hrvatskog restauratorskog zavoda.
Ulazna prostorija, salon prema Dvoru (sivi salon) predstavlja najreprezentativniju sobu na prvom katu. Na zidovima su crno bijele tapete, nastale između 1825. i 1827. proizvođača „Zuber”, francuske tvornice, koja i danas proizvodi zidne tapete. Naziv motiva po kojima su oslikane tapete je „Dama s jezera“, prema poemi Waltera Scotta. Autor je slikar Julien Michel Gue’ (1789-1843). U katalogu proizvođača navodi se da su slični motivi sačuvani u još samo tri palače, u Rimu (Italija), Dalsland, Ystad (Švedska) i Appenzell (Švicarska).
Uz ulazni salon (sivi), s lijeve i desne strane su dva salona, zeleni i mali salon, oba s pogledom na Dvor, a kad bi se dva para dvokrilnih vrata u nosivim zidovima s lijeve i desne strane otvorila svi bi se saloni pretvorili u veliku balsku dvoranu. Prolaskom kroz ova dupla, dvokrilna vrata s desne strane kao da se ulazi u drugi svijet, svijet perivoja s jarkim bojama. Na zidovima su papirnate tapete s motivima francuskih vrtova, proizvođača „Zuber Rixheim“. Naziv motiva „Les Jardins Francais“ (francuski vrtovi), a original je datiran oko 1822. Autor je slikar Pierre Antoine Mongin.
„U ostalim prostorijama na prvom katu, zidovi su također bili pokriveni tapetama, ali njih nismo mogli sačuvati nego samo u fragmentima, no dovoljno da se dobije slika kako su pažljivo i sa puno znanja, stila i ukusa odabirani materijali za ukrašavanje prostorija u Dubrovniku u 19. stoljeću“, kaže arhitektica Gordana Vetma, koja je vodila projekt obnove.
Umjetničke slike koje se nalaze u salonima također Društvo posjeduje od samog osnivanja. Slika “Dubrovnik prije potresa”, vratila se u Dubrovnik, nakon dugog pregovaranja i istraživanja. Društvo je sliku kupilo od obitelji Delale, koji su bili u rodu s jednom Saracom, a koja je nakon udaje sliku odnijela iz Dubrovnika. Jedno vrijeme slika je bila na Visu. Zbog straha da je Talijani ne bi odnijeli u Italiju, izvučena je iz okvira i preko Bihaća prebačena u Beograd, gdje je sačuvana do otkupa. Slika ima puno više dokumentarnu, nego umjetničku vrijednost.
Riječ je o originalu prema kojem je naslikana kopija, koja se čuva u samostanu Male braće u Dubrovniku, a jedan je od rijetkih prikaza Dubrovnika prije 1667.
IZVORI:
Zbornik Društva prijatelja dubrovačke starine “Povijest i rad na spomenicima kulture 1952. – 2016.”
DUNDOVIĆ, Boris – The Bassegli-Gozze Palace in Dubrovnik Spatial Genealogy and Architectural Features, časopis Prostor 2018.
FOTO: Otkriveno blago dubrovačke palače Bassegli-Gozze u kojoj je boravio i austrijski car
