Vozač Sanjin Kadušić iz Jastrebarskog, 31-godišnji zaposlenik Samoborčeka svojom je ljudskošću, brigom i odgovornošću prema 40tak putnika koji su, poput mase ostalih ostali zatočeni u autobusu u snježnim nanosima Hrvatske, otoplio srca mnogih čitatelja dubrovniknet-a.
Naime, svojim je ponašanjem prema putnicima među kojima je bila i grupa dubrovačkih studenata koja se vraćala s praznika na fakultet u Zagreb, izazvao brojne pozitivne komentare, a najviše od svega osjećaj kako su ljudi ljudima, unatoč zlom vremenu, još uvijek ljudi. Zahvalnost su mu izrazili studenti, ali i više njihovi roditelji koji su bespomoćno i izbezumljeni od brige pratili sva događanja na hrvatskim zaleđenim i blokiranim cestama.
-Poslali su mi tekst koji je napisala jedna od putnica i vjerujte da su mi suze krenule niz lice dok sam čitao. Nisam znao da će išta pisati, nisam ni očekivao, ali me je dirnulo sve što je i kako napisala. Neka me obuzela dragost, ali i zahvalnost na tako lijepim riječima. Kontaktirao sam je i zahvalio joj od srca – kazao nam je jutros Sanjin.
Već nakon nekoliko početnih rečenica stječe se dojam o Sanjinu kao izuzetno mirnom, simpatičnom i senzibilnom čovjeku koji je odabrao za sebe najbolji posao. Na sreću firme za koju radi, ali i svih putnika koji mu se nađu u autobusu.
-Ne vidim se ni u jednom drugom poslu nego kao vozač autobusa. Jest, jest, i otac mi je bio vozač autobusa, 30 je godina radio u Croatia busu i uvijek mi je govorio kako moram biti fin i ljubazan prema putnicima te kako svoje probleme, ako ih imam, trebam ostavit doma. Njima ne opterećivati putnike. Tako je radio on, a radim i ja.
U Samoborčeku radi 6-7 godina i ovo mu je, što se vremenskih neprilika tiče, bilo najteže dosadašnje iskustvo.
-Imao sam dosad možda dva puta nekih neugodnosti i kašnjenja zbog vremena, ali nikad u smjeru s mora prema unutrašnjosti. Znalo mi se dogoditi da ostanem na jednom mjestu do 6 sati najdulje, pa da krenemo dalje, ali ovo što je bilo proteklih dana nisam nikad dotad doživio. A, bilo je, iskreno rečeno, grozno. Mi smo zapeli na dijelu između Knina i Benkovca, kad sam vidio da se situacija ne mijenja i da nikakvo rješenje ili poboljšanje nije izgledno, donio sam odluku o tome da se vratimo u Knin. Napravio sam najbolje što sam znao i umio, parkirao sam u blizini jednog kolodvora i pokušao sam pomoći putnicima koliko sam mogao.
Sudeći po reakciji, pomogli ste im puno.
-Iskreno ću vam reći da im nisam želio pokazati koliko brinem, te ih i dodatno opterećivati sa svojom tjeskobom. Ali, nije mi bilo svejedno, osjećao sam se odgovoran za svih njih 40. Ali, iako je oko nas sve bilo ružno, u autobusu je vladala jako lijepa i prijateljska atmosfera po kojoj ću i zapamtiti ovo užasno nevrijeme koje je zemlju presjeklo napola. Napravio sam što sam mogao, pazio da im bude toplo, da vrata budu zatvorena, razgovarao s njima…
Jeste li uopće spavali?
-Možda sat vremena, za volanom, ali nisam vjerujte osjećao ni pospanost, ni umor, ni glad…u tim trenucima mi je bila najvažnija sigurnost putnika.
Jeste li inače tako smireni?
-Pa jesam, miran sam čovjek, ne volim agresivnost i mislim da se nasilno ništa ne može rješavat.
U slobodno vrijeme ste bajker…
-Jesam, jesam, volim motore i lov…
Skromnom mladom čovjeku na kraju ove lijepe pričice obojane osjećajem dobrote, samo se može reći – Sanjine, ne mijenjaj se. Ne očekuješ ništa, ali uvijek se vrati…
