Iz razgovora s Andreom Oberan provlači se važna poruka: reguliran živčani sustav ne znači da smo stalno mirni i da nas ništa ne može izbaciti iz ravnoteže, nego da možemo prepoznati što se događa u nama i pomoći si vratiti kapacitet za razmišljanje, odlučivanje i suočavanje sa životnim izazovima. Kao certificirana life coachica i sociologinja, Andrea posebno radi sa ženama i poduzetnicama koje se često suočavaju s pritiskom da budu uspješne i sposobne „držati sve pod kontrolom“. U razgovoru govori o tome kako poruke koje smo slušali od djetinjstva postaju naš unutarnji glas, zašto nam je ponekad teško odmarati, reći „ne“ ili prepustiti kontrolu te kako naučiti bolje prepoznavati vlastite potrebe i granice.
Certificirani ste Coach za regulaciju živčanog sustava. Koje su vještine tu potrebne i koje se uče i što zapravo znači regulirati živčani sustav?
Mislim da je prvo važno razjasniti jednu stvar – reguliran živčani sustav ne znači da smo stalno mirni, opušteni i da nas ništa ne može izbaciti iz ravnoteže. To nije realno, a nije ni cilj.
Za mene regulacija znači da mogu prepoznati što se sa mnom događa kada izađem iz ravnoteže. Da mogu primijetiti što se događa u tijelu, koje emocije dolaze i što mi je u tom trenutku potrebno. I onda, koliko je moguće, pomoći sebi da se vratim u stanje u kojem ponovno imam veći kapacitet razmišljati, donositi odluke i nositi se s onim što se događa.
To je posebno važno u kontekstu u kojem ja najčešće radim, a to je rad sa ženama, velikim dijelom poduzetnicama i ženama koje nose puno profesionalne odgovornosti.
One mi uglavnom ne dolaze i ne kažu: „Andrea, želim regulirati svoj živčani sustav.“ Dolaze s puno konkretnijim situacijama. Ne mogu donijeti odluku koju odgađaju mjesecima. Znaju da trebaju postaviti granicu klijentu ili suradniku, ali to ne naprave. Sve žele držati pod kontrolom. Ne mogu prestati raditi bez osjećaja krivnje. Nekada žena jako dobro zna što treba napraviti. Ono na čemu tada radimo jest što se događa u njoj kada to treba stvarno napraviti.
Zato je regulacija živčanog sustava dio mog načina rada, a ne cilj koji postoji odvojeno od stvarnog života. Cilj nije da klijentica postane osoba koju više ništa ne može uznemiriti. Cilj je da poveća kapacitet za donošenje odluka, neugodne razgovore, neizvjesnost, postavljanje granica, pogreške i sve ono što dolazi s vođenjem vlastitog posla i života.
Zašto ste svoje nedavno predavanje nazvali „Čije su to riječi u tvojoj glavi?” Koliko smo zaista podložni tuđem utjecaju kao odrasle osobe? Koliko je to teško osvijestiti?
Naslov je nastao iz moje vlastite znatiželje i svakodnevnog promatranja ljudi, ali i klijentica u svom radu. Jako mi je zanimljivo, kao sociologinji i kao coachu koliko je onoga što danas smatramo svojim zapravo nastalo puno prije nego što smo bili dovoljno odrasli da to svjesno izaberemo?
Od najranije dobi dobivamo poruke o tome kakvi trebamo biti, što znači biti uspješan, dobar, pristojan, vrijedan, snažan i odgovoran. One dolaze iz obitelji, škole, kulture, društva i odnosa u kojima odrastamo. Kada neku poruku čujete dovoljno puta, u jednom trenutku više ne zvuči kao nešto što vam je netko rekao. Počne zvučati kao nešto što vi govorite sebi.
„Moraš biti jaka“ postane „Ne smijem pokazati slabost.“ „Budi dobra“ postane „Ne smijem razočarati druge.“ „Možeš ti to sama“ postane „Moram sve sama.“
A te rečenice ne ostaju samo u privatnom životu. Nosimo ih sa sobom i na posao. Poduzetnica koja vjeruje da mora sve sama možda će jako teško delegirati. Ona koja je naučila da ne smije razočarati druge možda će pristajati na uvjete suradnje koji joj ne odgovaraju ili teško reći klijentu „ne“. Ona koja vlastitu vrijednost veže uz postignuće možda neće znati stati ni kada objektivno više nema kapaciteta. Netko tko je naučio da pogreška znači da nije dovoljno dobar može mjesecima odgađati odluku jer pokušava pronaći onu za koju može biti potpuno siguran da je ispravna. Zato mi je spoj sociologije i coachinga toliko zanimljiv. Ne donosimo poslovne odluke u vakuumu. U posao donosimo sebe, svoja iskustva, uvjerenja, način na koji smo naučili graditi odnose i ono što vjerujemo da moramo biti da bismo bili dovoljno dobri.
Koliko na stanje našeg živčanog sustava utječemo sami kroz razmišljanje i unutarnji govor – ono što svakodnevno govorimo sami sebi?
Utječemo, ali ne na način da možemo jednostavno „misliti pozitivno“ i očekivati da će se naš živčani sustav regulirati. Način na koji razgovaramo sa sobom važan je jer naše misli utječu na to kako doživljavamo i interpretiramo ono što nam se događa.
Ako si tijekom dana stalno govorim: „Moram još ovo“, „Ne smijem pogriješiti“, „Nisam dovoljno napravila“, „Trebala bih ovo moći“, „Ne smijem nikoga razočarati“, zapravo cijeli dan stvaram određenu razinu unutarnjeg pritiska – čak i kada izvana nema neposredne prijetnje.
To jako često vidim i u svom radu sa klijenticama. Unutarnji zahtjev može biti toliko snažan da ga više ni ne prepoznaju kao nešto što mogu propitati. Doživljavaju ga kao činjenicu: „Ja to jednostavno moram.“ Neke riječi koje danas izgovaramo same sebi možda su nekada došle iz obitelji, škole, odnosa ili šireg društvenog okruženja, a s vremenom smo ih toliko usvojile da ih više ne prepoznajemo kao naučene.
Cilj zato nije kontrolirati svaku misao niti sebe dodatno opteretiti time da sada moramo i „ispravno razmišljati“. Cilj je početi primjećivati vlastiti unutarnji govor i pitati se: je li ovo zaista ono što ja danas mislim i želim ili samo pravilo prema kojem sam se navikla živjeti? Već sama mogućnost da to pitanje postavimo stvara malo više prostora između automatskog obrasca i načina na koji ćemo odlučiti postupiti.
Često govorimo da smo pod stresom, iscrpljeni psihički, emocionalno i fizički. Kako razlikovati običan umor od stanja u kojem je naš živčani sustav dugotrajno preopterećen? Kada ste Vi to prvi put prepoznali?
Mislim da je prvi korak početi primjećivati vlastite signale, jer oni neće kod svake osobe izgledati isto. Kod nekoga će se preopterećenje prvo pokazati kroz tijelo – napetost, probleme sa spavanjem, probavom, glavobolje ili osjećaj da se ni nakon odmora ne može potpuno opustiti. Kod nekoga će biti izraženije kroz emocionalne reakcije – razdražljivost, preplavljenost, anksioznost ili osjećaj da nas stvari koje bismo inače relativno lako podnijele odjednom puno više pogađaju.
Može se pokazati i kroz ponašanje. Netko će se povlačiti, netko će još više raditi, netko će imati potrebu sve kontrolirati, a netko će primijetiti da mu je sve teže koncentrirati se, donositi odluke ili jednostavno krenuti s nečim.
Kako razlikovati običan umor od dugotrajnog preopterećenja?
Za mene je jedna od važnijih razlika sposobnost oporavka. Ako sam umorna nakon zahtjevnog tjedna, nekoliko dana kvalitetnijeg sna, ili vremena za sebe najčešće će napraviti razliku. Osjetit ću da mi se energija vraća. Kod dugotrajnog preopterećenja često više nemamo taj osjećaj. Spavamo, ali se ne osjećamo odmorno.
Važno mi je pritom reći da ne trebamo svaku iscrpljenost automatski pripisivati živčanom sustavu. Dugotrajan umor i fizički simptomi mogu imati različite uzroke i, posebno ako traju ili se pogoršavaju, važno ih je provjeriti i s liječnikom.
Kod mene je počelo poprilično suptilno, ali istovremeno i vrlo glasno. Tijelo mi je zapravo dosta jasno pokazivalo da nešto nije u redu, samo što ja dugo nisam povezivala sve te signale. Imala sam gotovo konstantan osjećaj pritiska u glavi, mogla sam spavati i opet se probuditi bez osjećaja da sam se odmorila, počeli su problemi sa želucem i tijelo je sve lošije reagiralo na određenu hranu. A ja sam dugo pokušavala pronaći objašnjenje izvan sebe – u poslu, okolnostima, obavezama, hrani, bilo čemu što bih mogla identificirati kao konkretan uzrok i riješiti.
Istovremeno sam funkcionirala. Radila sam, izvršavala obaveze i izvana je vjerojatno izgledalo kao da je sve u redu. I mislim da je to jedan od razloga zbog kojih možemo jako dugo ne primijetiti koliko smo zapravo iscrpljene. Funkcionirati i biti dobro nisu ista stvar.
To sam posebno osvijestila i kasnije, u razdobljima kada su se dogodile velike životne situacije, poput gubitka oca i novog posla, praktički u isti dan, a život jednostavno nije stao. Nastaviš raditi, odgovarati ljudima, rješavati ono što treba riješiti i možeš čak biti vrlo sposobna u svemu tome. Ali činjenica da nešto možeš izdržati ne znači nužno da ti je dobro.
Kod mene se promjena počela događati kada sam prestala samo tražiti način da uklonim pojedinačne simptome i počela se pitati: što se zapravo događa sa mnom i koliko dugo živim na način na koji moje tijelo pokušava reći da više ne može? Danas zato puno rjeđe postavljam pitanje „Mogu li još?“, već „Kako sam dok sve ovo mogu?“
Jesu li žene izloženije očekivanjima okoline? Kako obiteljski odgoj, kultura i društvena očekivanja oblikuju naša reagiranja na stres? Postoje li poruke koje se posebno često prenose ženama od najranije dobi, a koje mogu utjecati na njen neurološki balans?
Mislim da jesu izložene specifičnom skupu očekivanja i taj dio promatram često iz društvene perspektive. Međutim, ne bih rekla da muškarci nisu isto tako izloženi društvenim pritiscima – itekako jesu, samo su poruke i očekivanja često drugačiji.
Od žena se i danas vrlo često očekuje da istovremeno budu uspješne, sposobne i samostalne, ali i brižne, dostupne, emocionalno prisutne, dobre partnerice, majke, kćeri, prijateljice. Problem nije u tome što žena želi puno od života. I sama sam vrlo ambiciozna i ne mislim da je rješenje ženama poručivati da trebaju željeti manje. Problem nastaje kada se „želim puno“ pretvori u „trebala bih moći sve“ i kada vlastitu vrijednost počnemo procjenjivati prema tome koliko toga možemo izdržati.
Puno toga što danas doživljavamo kao svoj karakter zapravo smo kroz život učile u odnosu s drugim ljudima i okolinom. Obitelj je prvo mjesto na kojem učimo što je prihvatljivo, kasnije u tu priču dolazi obrazovanje, drugi odnosi, posao, kultura i šira društvena očekivanja. Ne reagiramo samo na ono što se objektivno događa, nego i na značenje koje smo kroz vlastita iskustva naučile tome pridavati.
To je i jedan od razloga zbog kojih me u coachingu uvijek zanima širi kontekst. Ne samo „Zašto ti je ovo stresno?“, nego i „Što za tebe ova situacija znači?“
Postoje poruke koje slušamo od djetinjstva, a ponekad ih naučimo promatrajući žene oko sebe.
Same po sebi te rečenice možda zvuče bezazleno, ali problem nastaje kada ih pretvorimo u pravila prema kojima živimo.
„Budi dobra“ može postati „Ne smijem razočarati druge.“
„Budi jaka“ može postati „Ne smijem pokazati da mi je teško.“
A onda kao odrasla žena možda više ni ne čujem glas roditelja, učiteljice ili društva. Čujem vlastiti glas. I upravo tu dolazimo do pitanja kojim se bavim na predavanju „Čije su to riječi u tvojoj glavi?“. Nije cilj tražiti krivca u odgoju ili društvu. Puno mi je važnije osvijestiti koje sam poruke ponijela sa sobom, kako danas utječu na mene i služe li mi još uvijek.
Zašto je nekim ljudima odmor neugodan ili čak izaziva osjećaj krivnje? Zašto imamo potrebu „zaslužiti“ odmor?
Zato što odmor nije uvijek samo fizičko zaustavljanje.
Ako sam godinama svoju vrijednost povezivala s tim koliko radim, koliko sam korisna ili koliko toga mogu podnijeti, onda trenutak u kojem ne radim ništa može biti poprilično neugodan. Pitanje nije radiš li puno. Pitanje je imaš li izbor stati. To je velika razlika.
Mogu raditi deset sati na nečemu što me veseli i osjećati se dobro. Ali ako ne mogu zatvoriti laptop bez krivnje, ako se odmaram i cijelo vrijeme razmišljam što bih trebala raditi ili ako osjećam vlastitu vrijednost samo onda kada sam produktivna, onda više ne govorimo samo o tome da netko „voli raditi“.
Ja sam se dugo znala utapati u poslu upravo zato što se nisam znala nositi s neugodnim osjećajima. Mogla sam fizički stati, ali glava i tijelo nisu stali sa mnom. I to je nešto što često istražujem s klijenticama: što se događa kada staneš?
Je li proizvod naše nesigurnosti stalna potreba za kontrolom i kako to utječe na naš živčani sustav?
Ne bih rekla da je potreba za kontrolom uvijek proizvod nesigurnosti. Mislim da je često pokušaj da sebi stvorimo osjećaj sigurnosti i predvidljivosti. Ako znam što će se dogoditi, ako imam dovoljno informacija, ako sve držim pod kontrolom i ako mogu unaprijed predvidjeti tuđe reakcije, imam osjećaj da je manja mogućnost da će me nešto neugodno iznenaditi.
Problem nastaje kada nam kontrola postane glavni način na koji pokušavamo postići osjećaj sigurnosti, jer život po svojoj prirodi nije potpuno predvidljiv.
To jako često vidim i u radu sa ženama i poduzetnicama. Potreba za kontrolom može izgledati kao nemogućnost delegiranja jer vjerujemo da nitko neće napraviti nešto dovoljno dobro, beskonačno analiziranje prije donošenja odluke, pokušavanje predviđanja kako će druga osoba reagirati prije nego što joj postavimo granicu. I tu kontrola postaje iscrpljujuća. Pokušavamo unaprijed upravljati ishodima, pogreškama, neizvjesnošću, pa čak i emocijama drugih ljudi.
Ako stalno pokušavamo predvidjeti što bi moglo poći po zlu i spriječiti svaku mogućnost neugodnosti, teško se zaista opustiti. Cilj nije doći do toga da nam više ništa nije važno ili da sve prepustimo slučaju. Posebno u poduzetništvu određena razina kontrole, planiranja i odgovornosti je potrebna. Ali velika je razlika između toga da nešto kontroliramo zato što je to zaista naša odgovornost i toga da pokušavamo kontrolirati stvari koje nikada nisu ni bile potpuno u našim rukama.
Za mene je zato važan dio regulacije i razvijanje većeg kapaciteta za neizvjesnost – mogućnosti da ne znam točno što će se dogoditi, a da svejedno mogu donijeti odluku, napraviti korak i vjerovati sebi da ću se znati nositi s onim što dođe.
Što se događa u našem živčanom sustavu kada nekome ili nekoj situaciji racionalno znamo da trebamo postaviti granicu, ali nam je to emocionalno teško?
Mislim da je ovo jedan od najboljih primjera razlike između toga da nešto racionalno znamo i toga da smo to u određenom trenutku sposobne napraviti. Većina žena s kojima radim jako dobro zna kada bi trebala postaviti granicu. Problem nastaje kada trebaju podnijeti ono što dolazi zajedno s tom granicom.
Ako smo kroz život naučile da je važno biti dobre, prilagodljive, ne stvarati probleme ili brinuti o tome kako se drugi osjećaju, postavljanje granice može izazvati vrlo stvarnu nelagodu. Naučeni obrasci reagiraju kao da bi taj potez mogao imati neugodne posljedice.
Obrazac se ne mijenja samo razumijevanjem. Mijenja se i iskustvom. Postavimo malu granicu, osjetimo nelagodu, ostanemo s njom i vidimo da je možemo podnijeti. Sljedeći put napravimo to ponovno. Tako postupno učimo da granica može biti neugodna, a da to ne znači da smo napravile nešto pogrešno. Ponekad je samo znak da radimo nešto što još nismo navikle raditi.
Zašto se to događa i kako naučiti sebe i djecu da prepoznaju gdje je granica i kada je treba postaviti prema drugima i njihovim očekivanjima?
Mislim da prvo moramo prestati očekivati da ćemo granicu uvijek prepoznati kao jasnu misao: „Ovo mi ne odgovara.“ Često je tijelo prepozna puno prije nego što smo je mi spremni priznati.
U coachingu zato granicu tražimo kroz pitanja poput “Što zapravo želiš?” “Na što pristaješ iako ne želiš?” “Što se događa u tebi kada pomisliš da kažeš „ne“?” “Čije razočaranje pokušavaš spriječiti?” “I što misliš da bi se dogodilo kada bi ovaj put postupila u skladu sa sobom?”
A onda dolazi teži dio – vježba. Granice se, po mom iskustvu, ne uče samo razumijevanjem. Možemo pročitati deset knjiga o granicama i još uvijek ih ne postavljati. Potrebno nam je iskustvo da smo rekle „ne“, osjetile nelagodu koja je došla nakon toga i vidjele da je možemo podnijeti. Sljedeći put možda bude malo lakše. Važno mi je i reći da granica ne znači da druga osoba mora biti zadovoljna njome. Pokušavamo pronaći dovoljno lijep način da kažemo „ne“ kako se druga osoba ne bi naljutila, rastužila ili razočarala. Ali tada zapravo još uvijek pokušavamo kontrolirati njezinu reakciju.
Kada govorimo o djeci, tu ne bih ulazila u razvojnu psihologiju jer to nije moje područje stručnosti. Ali mislim da odrasli mogu napraviti jednu vrlo važnu stvar, a to je pokazati ono što žele da dijete nauči.
Ako dijete učimo da ima pravo reći da mu nešto nije ugodno, onda i mi trebamo poštovati njegovo „ne“ tamo gdje je to primjereno i sigurno.
I možda najvažnije: možemo učiti djecu da ne moraju birati između sebe i odnosa s drugima. Mogu uzeti u obzir kako se druga osoba osjeća, a da pritom ne zanemare ono što osjećaju i trebaju oni sami. Mislim da je to lekcija koju mnogi od nas zapravo tek kao odrasli ponovno učimo.
Neki psiholozi i liječnici tumače kako su naslijeđeni obrasci ponašanja i najranije traume izvor neuroloških problema i razvoja autoimunih bolesti? Slažete li se s time?
Ovo je područje u kojem bih bila vrlo oprezna s donošenjem zaključaka jer izlazi izvan mojih profesionalnih kompetencija. Postoje istraživanja koja se bave odnosom ranih iskustava, dugotrajnog stresa i fizičkog zdravlja, ali pitanje razvoja neuroloških i autoimunih bolesti ipak bih prepustila liječnicima i stručnjacima koji se time bave.
Ono o čemu mogu govoriti iz perspektive svog rada jest da iskustva koja nosimo sa sobom i obrasci koje smo kroz život razvili mogu utjecati na to kako danas reagiramo na stres, odnose, pritisak ili neizvjesnost. Upravo se tim dijelom bavim u coachingu.
Važno mi je ne pokušavati svaki problem koji osoba ima objasniti traumom. Trauma-informed pristup za mene znači uzeti u obzir širu priču osobe i razumjeti da ono što danas radi često ima svoju pozadinu, ali isto tako znati gdje završava moje područje rada i gdje osobu treba uputiti drugom stručnjaku.
Kao trauma-informed coachica, gdje nalazite granicu između coachinga i psihoterapije? I kako klijentu objašnjavate kada je određeni problem nešto na čemu se može raditi kroz coaching, a kada je potrebna pomoć psihoterapeuta ili neurologa?
Granica je za mene vrlo jasna. Coaching nije psihoterapija i u svom radu ne postavljam dijagnoze, ne liječim psihičke poteškoće niti kroz coaching obrađujem traumu. To pripada educiranim stručnjacima iz područja mentalnog zdravlja.
Coaching je usmjeren na osobu koja želi nešto promijeniti u načinu na koji danas živi, radi, donosi odluke ili gradi odnose. U mom radu to su često žene i poduzetnice koje žele bolje postavljati granice, donositi odluke s više sigurnosti, drugačije se nositi s pritiskom i neizvjesnošću, smanjiti potrebu za kontrolom, izaći iz obrazaca pretjeranog rada ili naučiti bolje prepoznati vlastite potrebe.
Trauma-informed pristup znači da razumijem da ti obrasci imaju svoju pozadinu i da iskustva koja smo prošli mogu utjecati na način na koji danas reagiramo. Mogu s klijenticom istraživati kako se određeni obrazac razvio i čemu joj je služio, ali granica je jasna: ne ulazimo u terapijsku obradu traume. Fokus ostaje na tome kako se taj obrazac pojavljuje danas i što klijentica želi napraviti drugačije.
Ako se tijekom coachinga pokaže da ono što klijentica donosi zahtijeva psihoterapijsku, psihijatrijsku, neurološku ili drugu medicinsku procjenu i podršku, moja je odgovornost to jasno komunicirati i uputiti je odgovarajućem stručnjaku. Jednako tako, coaching i psihoterapija mogu se odvijati paralelno kada za to postoji potreba, uz jasno definiranu svrhu svakog procesa.
Koliko su za regulaciju živčanog sustava važni san, fizička aktivnost, odnosi s drugima?
Jako su važni. Zapravo, mislim da ponekad toliko tražimo posebne tehnike za regulaciju živčanog sustava da zaboravimo koliko veliku ulogu imaju osnovne stvari koje radimo svaki dan.
Možemo učiti tehnike disanja, meditirati i raditi različite vježbe regulacije, ali ako dugoročno premalo spavamo, gotovo se ne krećemo, nemamo prostora za oporavak i većinu vremena provodimo pod pritiskom, teško je očekivati da će nekoliko minuta neke tehnike poništiti način na koji živimo ostatak dana. Mi smo društvena bića i drugi ljudi mogu imati velik utjecaj na to kako se osjećamo. Nije isto provodimo li vrijeme u odnosima u kojima stalno pazimo što ćemo reći, pokušavamo predvidjeti tuđe reakcije i imamo osjećaj da moramo biti na oprezu ili imamo ljude uz koje možemo spustiti gard, tražiti podršku i biti ono što jesmo.
Nekada klijentici ne treba još jedna tehnika, nego treba pogledati koliko spava, kada je posljednji put napravila nešto što nije vezano uz posao, koliko prostora uopće ima za oporavak i kakvi su odnosi u kojima provodi najveći dio vremena.
Ne možemo uvijek ukloniti stres iz života, pogotovo kada vodimo posao, imamo obitelj i puno odgovornosti. Ali možemo graditi život u kojem uz zahtjeve postoji i dovoljno prostora za oporavak. Za mene je upravo ta ravnoteža puno bliža stvarnoj regulaciji nego ideja da bismo trebale biti mirne cijelo vrijeme.
Postoje li neke prakse, vježbe disanja ili slični koraci koje možemo prakticirati kada sjetimo da je naš nervni sustav pod pojačanim pritiskom?
Postoje, ali ono što uvijek naglašavam jest da ne postoji jedna tehnika koja će odgovarati svima niti će ista tehnika nama odgovarati u svakoj situaciji.
Nekome će pomoći usporiti disanje i nekoliko minuta svjesno pratiti udah i izdah. Nekome će više odgovarati kretanje, šetnja ili fizička aktivnost. Nekome pomaže maknuti se od podražaja i provesti nekoliko minuta u tišini, a nekome upravo kontakt s drugom osobom. Nekad nam može pomoći usmjeravanje pažnje na ono što osjećamo u tijelu ili jednostavno imenovanje onoga što se u nama događa.
Ali prije same tehnike meni je važan jedan korak – stati i primijetiti što se zapravo događa.
U svom radu zato ne želim klijenticama dati popis tehnika koje trebaju mehanički primjenjivati. Puno mi je važnije da kroz isprobavanje otkriju što njima odgovara i što realno mogu uklopiti u svoj svakodnevni život. Često ih pitam: „Što ti je do sada pomagalo?“ ili „Što misliš da bi ti sada moglo pomoći?“ Ako ne znaju, istražujemo zajedno.
Cilj je s vremenom razviti sposobnost da same prepoznaju što im je potrebno. Nekad će to biti nekoliko svjesnih udaha, nekad šetnja, razgovor, kretanje ili odmor, a nekad neće trebati ništa „popravljati“.
Regulacija za mene nije brzo uklanjanje svake neugodne emocije. Regulacija je i sposobnost ostati uz sebe kada nam nije ugodno, bez potrebe da odmah pobjegnemo od onoga što osjećamo.
