15.8 C
Dubrovnik
Utorak, 23 travnja, 2024
NaslovnicaNaša čeljadVesna Barišić, vodičica koja je zbog tragova na duši, krenula u potragu...

Vesna Barišić, vodičica koja je zbog tragova na duši, krenula u potragu za ženama i pučanima po ulicama Grada

U trenutku kada se bira put u budućnost, otac kojega je beskrajno voljela i poštovala joj je posve ozbiljno rekao da je poslati žensko dijete na fakultet – bacanje para u more, pa da bi trebalo potražiti stipendiju za studiranje.

Nju to nije obeshrabrilo.

U to je doba „Dubrovkinja“ davala stipendiju.

Otac je bio zadovoljan, sve se „posložilo“. Financiranje je bilo riješeno, njegovu kćer je čekao siguran posao, a ako se i uda, rodi, odustane od studija ili „karijere“, minus u kućnoj blagajni će biti neznatan.

I ona, dijete s očima okrenutim prema književnosti i povijesti, je u Zagrebu stekla titulu diplomiranog inženjera cestovnog prometa. Doduše, položila je ona i prijemni na elektotehnici, ali…

– I vratila sam se doma, zaposlila u Dubrovkinji, ali sam sa sobom dovela i svog muža Ivicu, glumca, Sisčanina visokog dva metra. Imala sam očito nekakvih sklonosti prema profesijama koje ne daju kruha – danas uz smijeh prepričava Vesna Barišić, iznimno maštovita dubrovačka vodičica čije su ture po Gradu već godinama prave male „senzacije“. Veliki je gust slušati je kako govori, a i što govori.

-Ali, da ne bi bilo zabune, odrasla sam u zdravom ozračju. Iako je dijelio životnu filozofiju prema ženskom djetetu veoma sličnu i ostalim očevima, bio je i jako liberalan. Barku sam vozila sama sa 16, a auto s 20 godina. Ali, taj oblak patrijarhalnog je stalno lebdio nad nama – priča Vesna.

I kako se u životu već znaju ispreplesti sve te kontadiktorne silnice koje odrede nečiji put, ona –  kojoj je otac odredio budućnost na temelju patrijarhalnog koncepta ženske uloge u društvu – do mirovine je radila uglavnom „muške“ poslove. Čak je i „šefovala“ u uglavnom muškom okruženju. Jer, nakon raspada „Dubrovkinje“, dok je trećina Hrvatske još pod okupacijom, a njena plaća svedena na bonove za hranu koja se mogla pronaći u trgovinama, najviše pastu i sol, odvažno „podmeće“ leđa za svoju obitelj.

-Ivica je bio glumac i jako je teško čovjeka s takvom profesijom staviti u kalup nekog uredskog zanimanja. Spletom okolnosti sam dobila posao u policiji. Počela sam u prometnoj policiji pa sam s mjesta zapovjednika prešla u graničnu policiju, a onda sam s mjesta načelnika odjela granične policije prešla u krim policiju i karijeru završila u odjelu za ratne zločine. Nepunih dvadeset godina sam radila u policiji. U mirovinu sam pošla neposredno prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Plan mi je na početku bio nekih pet godina provesti u toj službi, ali eto to je kad se ono privremeno pretvori u trajno – priča Vesna.

Okolnosti da promijeni posao joj nisu išle na ruku. U njihovu malu obitelj je stiglo i dijete, pa je osjećaj sigurnosti državne službe u tom ekonomski teškom poratnom vremenu odigrao presudnu ulogu. U tom turbulentnom vremenu u kojemu su nestajala velika poduzeća a tvornice se prodavale za jednu kunu, Vesna se, kaže, i nije ponajbolje snalazila. A, svi planovi koje je „kovala“ sa svojim suprugom, srušio je rat.

–  Moj muž se lako uklapao svugdje i strašno je zavolio Dubrovnik u kojega je dolazio i prije, kao student glume na Dubrovačkim ljetnim igrama. Silno je volio naš mentalitet, druženja i to pozdravljanje na ulici. Jedva smo dočekali taj trenutak da se uselimo u kuću u Gradu. On je stalno govorio: ma, kakva depresija? Vesna, ti izađeš iz ove kuće i odmah su tu ljudi koji te pozdravljaju, ćakulaju s tobom. Tko može biti depresivan? To je bilo njegovo poimanje Dubrovnika. Rat je srušio naše planove. Ivicina karijera se svela na čitanje poezije, putopisa, bajki na radiju, u skloništima…

Dok danas hoda Gradom i strancima i svojim sugrađanima s nesmanjenim entuzijazmom i strašću priča o njegovoj prošlosti, skrivenim stranama koje ga čine uzbudljivim mjestom višestoljetnog življenja, teško je povjerovati da je Vesna Barišić ikad radila išta drugo osim „kopanja“ po knjigama i istraživanja povijesti ovog dijela svijeta. Tom ljubavlju prema Gradu nju i brata je „zarazila“ njihova majka koja je odrasla unutar zidina. Udajom se preselila u Gruž, u blizinu place, pa svoje uspomene iz djetinjstva Vesna veže uz taj dio grada.

-Ja se sjećam kad se gradio veliki muo, kad je Ćiro dolazio u grad, kad je Gruž izgledao potpuno drukčije. Sjećam se onih ljudi iz Srbije i Bosne koji su dolazili na placu, a po noći bi spavali u onim bancima pokriveni nekakvim dekama, sjećam se onih s Kosova ili s granice s Albanijom što su po cijelo ljeto prodavali dinje i po noći ih čuvali da ih netko ne bi ukrao s tih ogromnih hrpa. Ali, kako je moja mama odrasla u Gradu, a za mene je to isključivo prostor u zidinama, stalno nam je pričala o svom djetinjstvu, siromaštvu, vremenu kada nije bilo zvonjarina pa su iz kuća naporede trčali vidjeti koliko je ura na zvoniku… tu je negdje začeta ta moja ljubav prema gradskim pričama, a sklonost prema književnosti i povijesti sam imala odvazda.

Umirovljenje u dobi u kojoj još snažno osjećaš puls života, bilo je gotovo pa idealna prilika da dotad potisnute sklonosti i afiniteti konačno isplivaju na površinu. Vesna se ohrabrila okušati kao vodičica, tome je više pristupila kao hobiju iz ljubavi i ujedno zanimaciji koja će im malo popuniti kućni budžet, ali….

– Mjesec dana prije nego sam dobila licencu za vodiča na engleskom jeziku i nepunih mjesec dana nakon što sam pošla u mirovinu,  moj muž je umro i ostala sam sama s djetetom, pa je tako ono što je trebao biti hobi i ljubav, postaje ponovno posao. Iako, moram priznat, za razliku od 20 godina u policiji kojih se rijetko sjećam, ovih osam godina vodičkog staža uživam. To me još uvijek, ne samo hrani, nego i ispunjava.

To se i vidi. Osjećaju to i njeni sušetači… među kojima su najviše oduševljeni upravo njeni sugrađani. Jer, osim klasičnih turističkih tura po Gradu i neizbježnog đira lokacijama popularnog serijala „Game of Thrones“, mamaca za strance, Vesna je osmislila ture čiji sami nazivi intrigiraju sve više i domaću čeljad znatiželjnu zaviriti iza koltrine sadašnjosti, u prošlost. Mračni srednjovjekovni Dubrovnik – priča o kažnjavanju u Dubrovačkoj Republici, Miris žene – traganje za otiscima žena u srednjovjekovnom Dubrovniku,  Ars Moriendi – umijeće umiranja u vremenima kuge u Dubrovniku,  Perle i koralji – tradicijski nakit Dubrovnika – tko nije postao kuriozan saznati nešto o ovim temama, čim je pročitao ovakve naslove?

– Činilo mi se nepravednim da znamo jako puno toga o izgradnji zidina, građevinama, kneževima, plemstvu, utjecajnim trgovcima, a da gotovo ništa ne znamo o većini stanovništva, onim jadnim pučanima, svima onima koji su na svojim leđima “nosili” one za koje danas svi znamo. To mi se činilo strašno nepravedno i svo ovo moje istraživanje i specijalističke ture koje radim su zapravo puno više orijentirane upravo na te „nepostojeće“, zaboravljene, u smislu da im ne znamo imena, a umotavamo ih u istu zbirnu imenicu – pučani. A ni oni nisu bili svi isti. Bilo je i među njima više i manje bogatih, onih koji su bolje ili jadnije živjeli, bilo je divnih ljudi, ali i onih ekstremno negativnih zbog počinjenih kriminalnih djela i svog temperamenta. Mene draškaju priče tih zaboravljenih, tih koji su živjeli u toj mojoj kući u 15. st. i kroz one male prozorčiće gledali vani. Naše su palače divne i divno je čitati o istaknutim obiteljima, ali u mom su fokusu baš ti mali ljudi. Možda zato što sam i sama uvijek živjela u nekoj radničkoj obitelji koja sebi nije mogla dozvoliti nikakve ekstravagancije. Možda otud moja sklonost ka pučanima.

Pa, što bi nam rekli, kakav je onda bio taj život u Gradu u pulsu svakodnevice njegovih pučana? Koliko mi realno znamo o tom životu i koliko ga idealiziramo u odnosu na danas, a pogotovo na one sezone u kojima smo čekali u kolonama da uđemo u Grad?

– Prvo i osnovno mi danas apsolutno zaboravljamo kako je Dubrovnik tijekom svog postojanja uvijek bio turistički grad. Čini mi se da to nekako ne postoji u percepciji ljudi koji danas pričaju o Dubrovniku, poput starijih gospođa koje sjede na pižulu ispred Kneževa dvora prisjećajući se „dobrih starih vremena“. Da bi Dubrovnik opstao kao trgovačka luka i središte, morao je primati strance. Tu su dolazili raznorazni ljudi, od onih koji su stizali s poslom jer su trgovali, prodavali, do onih koji su stizali poslom jer su bili i mornari, kapetani do avanturista kojima smo mi bili egzotika, predgrađe Orijenta, pa je Dubrovnik na neki način davao uvid u onaj dašak tog zanimljivog Otomanskog carstva, koje je odmah tu negdje iza brda, o kojem oni pojma nemaju, a o kojem se takve silne bajke pričaju. Jer oni su na Stradunu mogli sresti Osmanlije u njihovim čudnovatim hlačama s turbanima. Taj dašaka Orijenta draška turiste i u to vrijeme. I tad su postojali oni koji su sebi mogli dozvoliti da ne rade, nego da putuju egzotičnim krajevima.

Dubrovnik paralelno ima sav taj promet koji stiže iz zaleđa. I sada imamo te koji stižu iz Hercegovine, iz Bosne, a  zaboravljamo da je Dubrovnik imao kolonije u Bosni. Na Novom Brdu u Beogradu bila je dubrovačka kolonija. U ono vrijeme i odatle stižu neki ljudi. Dubrovnik nikad nije bio zatvoreni grad niti je bio grad koji su na stijeni izgradili plemići. Mnogi su stranci postajali građani Dubrovnika, a mi smo danas postali klaustrofobični, pa spominjemo ove ili one koji su se doselili, ne poštuju tradiciju i tako dalje.

1527. godine u srpnju, kad prestaje epidemija kuge, Vlada obznanjuje da objeručke prima sve zanatlije koje se žele naseliti u Dubrovniku neovisno odakle dolaze da bi oživili privredu i to se ciklički ponavlja iza svake velike tragedije, bilo epidemija, potresa, nekakvih ratova u blizini zbog kojih bi Grad financijski oslabio. Grad stalno prima strance, pa i plemstvo je odnekud došlo u Grad, nije njih donijela roda na Laus. Oni su se uzdigli u jednom trenutku, malo prije nego drugi, ali svi smo mi u nekom odsječku povijesti nekako došli ovdje.

Dubrovniku je u 19. stoljeću imao, ni manje ni više, nego 148 registriranih tovjerni. Tu se prodaje vino, hrana, tu se karta, pije, tu možete pronaći prijateljicu da vas ugrije tu noć. Onda slušam komentare kako je sada previše kafića i restorana u Gradu, ali netko je i tada sjedio u tih 148 tovjerni, nisu stari Dubrovčani baš bili bez osjećaja za zaradu ni u ono vrijeme pa da su ih držali otvorenima iz sentimentalnih razloga. I tad su se iznajmljivale sobe strancima. Ima jedan zanimljiv sudski slučaj s kraja 15. i početka 16. stoljeća, kada je na kaznenom sudu pokrenut  proces protiv gospođe koja je preko noći dala smještaj u svom domu Turčinu, doslovno tako piše. Susjedi su je optužili da je spavala sa Turčinom i počinila bludno djelo. Pa onda imamo svjedočanstvo njezinog muža koji tumači kako je istina da je Turčin spavao u njihovoj kući i u njegovoj postelji, samo za razliku od onoga što zli jezici govore, da je on spavao s Turčinom, a Mare je spavala u drugoj kameri. Dakle, vidimo i da se tada netko dizao sa svoje postelje da bi ustupio mjesto drugom i tako zaradio. Čini mi se da mi onako nekako romantičarski, kroz ružičaste naočale gledamo dubrovačku povijest. Dubrovnik je tada bio grad koji nema javne rasvjete. Poslije 10 sati uvečer je bilo zabranjeno hodat po gradu. Ne zato što je bila vanka dobra atmosfera, nego zato što se u te ure očekivalo da ćete biti opljačkani, da će vas netko zaskočiti. Imali ste bande mladaca, bogatih građana i plemića koji su po noći haračili po Gradu i dočekivali prolaznike, provocirali ih, tukli se s njima. Završavalo bi to i s mrtvima, koji bi ostali ležati po ulicama. Čak se ni kapetani noću nisu usuđivali uputiti poviše Prijekoga ili Ispod mira. Tu stranu medalje, budimo iskreni, danas rijetko doživljavamo u Dubrovniku. Često imamo dvostruke ružičaste naočale kad gledamo našu povijest.

Tematska vođenja Vesne Barišić uvijek privuku pažnju domaćih ljudi

Svoje specijalizirane ture ste započeli s pričama o ženama, to nas i ne čudi, ali nam ipak otkrijte glavni „okidač“ za tu temu?

– Čitam i istražujem kroz literaturu historiografa koji su obrađivali Dubrovnik u pojedinim područjima. U mojoj potrazi za pučanima, ostala sam preneražena činjenicom da je jako malo tragova žena. Žene se jadne spominju samo ako su sudjelovale u nekim kaznenim procesima u kojima su bile svjedoci, okrivljene ili oštećene. Spominju se u oporukama kad ostavljaju neke sitne stvari nekim drugim ženama, sebi dragim ženama iz obitelji i spominju se naravno kao dumne u pojedinim samostanima. Meni je to bilo zvono na uzbunu. Tko je rodio sve te slavne muškarce kojih su nam svima puna usta? Nigdje ni spomena tko su bile njihove majke, kćeri, žene. Kako sam ja zapravo cijeli život radila u „muškim“ poslovima, u nekim sredinama u kojima su okolnosti bile, pa možda pomalo i mizogene, jer su se žene primale s teškim protivljenjem, ponekad čak i otvorenim, možda imam i taj pečat negdje na svojoj duši. Pogledajte nazive ulica po gradu, dio ih nosi povijesne nazive, dio ih govori kako ulica izgleda ili kuda vodi ili što se u njoj nalazi. Druga polovica nosi imena zaslužnih, uglavnom sinova Grada. Od svih silnih ulica nazvanih muškim imenima ima samo jedna jedina ženska, Ulica Cvijete Zuzorić, a koju je Dubrovnik zapamtio zapravo kao skandalozno ženu. Ona je ustvari vrlo mali dio svog života i provela u Dubrovniku. Umrla je u Firenci u svojim devedesetima, a u Dubrovniku je živjela do dvadesete i to s prekidom od 10-te do 18-te godina dok se nije udala i preselila u Ankonu. Ona je najmanje od svih klasična predstavnica Dubrovkinja, ali evo zahvaljujući skandalima ostala je zapamćena, a one sve druge, ponizne i smjerne, smo zaboravili. Krenula je moja potraga za ženama i moram priznati od svih ovih tura koje sam osmislila ta mi je bila najteža jer je malo dokumenata koji obrađuju život žena. Stoga se šetamo gradom ispred onih građevina koje nas na neki način mogu podsjetiti na žene, samostan Klarisa, Ulica između polača gdje su živjele vladike, plemkinje dubrovačke, Ulica od puča, nekad crevljaška, Knežev dvor i zelena placa, a upravo radi tog Gundulića, slavnog sina koji je sve svoje kćeri poslao u samostan kako im ne bi morao spravljati miraz ni davati solde, pa ni prvorođenu nije htio udat. Završavamo na Prijekomu na Pelinama, pred jednim ženskim samostalnom, koji je unutar zidina aktivan od 13. stoljeća, a u kojemu su dumne privređivale i od toga živjele. Tu je sačuvana mala zbirka oruđa i alata s kojima su stvarale, a koja najbolje oslikava život žena u Gradu, jer neovisno da li ste u 15. stoljeću bili plemkinja ili pučanka, morali ste znati presti i plesti, kuhati, upravljati slugama i brinuti o djeci. Društveni položaj nije činio razliku među ženama u smislu koja su znanja morale posjedovati. U toj potrazi za ženama koje se stalno spominju u sudskim procesima, privukla me tema kažnjavanja i stravične, nama danas nepojmljive kazne poput sakaćenja, sječe ušiju, ruku, nosa…kopanja očiju, žigosanja…Pitala sam se zašto bi nekome netko iskopao oči?

Kod ture o ženama su mi pomogla istraživanje Zdenke Janeković Romer koja se sustavno bavi gradom i obradila je donekle i te segmente roda i grada. Nela Lonza je nenadmašna ukoliko želite saznati kako je urbano pulsirao grad tih vremena. Ona je obradila ove ceremonijale koji su se ciklični odvijali tijekom godine, a koji su pokazivali zapravo kakav je Dubrovnik grad. Zaboravljamo da u to vrijeme nema interneta, nema socijalnih mreža, nema televizije, dakle sve ono što je bitno da građani saznaju moralo je biti objavljeno i najavljeno, moralo je biti protokol, ceremonija, nešto što se čuje i vidi i svi gradovi Evrope živjeli su tada na isti način. Nije Dubrovnik bio ništa posebno i nismo mi bili baš neko veliko čuđenje u svijetu iako uvijek s ponosom svojim gostima kažem da smo u 15. stoljeću imali kanalizaciju. Mislim da je to podatak koji je vrijedan ponosa, kao i podataka da Dubrovnik tada ima i čistače i organizirano čišćenje ulica. Kazne su malo potaknule tu moju pomalo morbidnu znatiželju dodatno motiviranu od kolegice Marije Milovac koja inače radi ture o legendama i strašilima i kojekakvim duhovima po gradu. Zajednički smo napravile, osmislile turu koja se u početku zvala Zločin i kazna. Ja sam je poslije preimenovala u Mračni srednjovjekovni Dubrovnik i to je zadovoljilo moju znatiželju jedno vrijeme, a onda je krenula priča s nakitom. Srela sam se s literaturom koja obrađuje nakit kroz stoljeća u Splitu i Kotoru pa me silno zainteresiralo gdje zaista postoji u Dubrovniku takav nakit, jer ono što mi danas čuvamo kao tradicijski nakit je zapravo jako mali segment nakita koji se u Dubrovniku nekad nosio. U tome mi je puno pomogao Vinicije Lupis, koji se sustavno bavi dubrovačkim zlatarstvom, više kroz liturgijske predmete i crkvenu baštinu, ali mi je otvorio vidike. I tako se rodila priča o perlama i koraljima. Malo smo tog nakita sačuvali, a što je najzanimljivije sačuvali smo slično što i ostali primorski gradovi, ono što smo preuzeli od generacija koje su u 9. i 10. te početkom 11. stoljeća živjele u ovim područjima. To je ona slavna filigranska puca, od koje nastaju peružine, nešto manje koralja i sitnih perli koje je bijeda Dubrovnika, nastala nakon pada Republike, zamijenila za one divne velike perle koje su se dotad nosile. Sve ostalo se može vidjeti negdje u kolekciji franjevaca i dominikanaca u zavjetnom nakitu i u Katedrali gdje su najdragocjeniji primjerci.

Stoji li teza da je isticanje nakita i preveliko kićenje u Dubrovačkoj Republici bilo zabranjeno zbog isticanja navodne skromnosti?

-Stoji, jer je dubrovačka vlada tada, moram priznat bezuspješno pokušavala zabraniti nošenje nakita, velikih kopči i lanaca na ogrtačima muškaraca koji su se tada kitili isto kao i žene. Dubrovačka vlada je bezuspješno pokušavala suzbiti svaki modni trend i u namještaju ili odjeći, koji stiže iz Italije bilo od trgovaca ili naših ljudi koji su tamo boravili poslom i na kraju krajeva koji su htjeli to pokazati i biti drukčiji, a takvi se pokušaji guše i ograničavaju se dužine rukava ogrtača, izgled hlača.  Dubrovnik u to vrijeme živi ritmom jednog katoličkog grada koji kanon života oblikuju kanonima rimokatoličke crkve – skromnost i skrušenost su primarne vrline koje svi moraju njegovati, a s druge strane Dubrovnik je na jednom geopolitički veoma škakljivom položaju, okružen neprijateljima kojima je trn u oku, te izložen stalnim prijetnjama, Mlečana, Osmanlija, te kojekakvim gladnim očima koje gledaju prema gradu i naravno da pametno zaključuju da kao nezavisni ne trebaju nepotrebno izazivati činjenicom koliko su bogati. A Dubrovnik je nedvojbeno bio bogat grad, drugi najbogatiji grad na Jadranu. Kako bismo stekli sliku što to znači, kažimo kako je Venecija u 15. i 16. stoljeću imala 1.600 dukata po stanovnika, a da je Dubrovnik kao sljedeći, imao tisuću. Dakle, Dubrovnik jest bio bogat, ali je vlast jako dobro procijenila da se to bogatstvo treba pokazivati unutar svoja četiri zida, a da na ulici treba pokazivati sliku malog trgovačkog grada. I u tome su uspijevali, jer su tadašnji posjetitelji Dubrovnika zapisivali kako su dubrovačke plemkinje užasno ružne žene koje hodaju dignuta nosa i gledaju negdje u daljinu, a obučene su u nekakve smeđe ili crne krpe i s nikim ne govore, samo jure kroz grad. Dakle, izgledale su onako kako su htjeli da izgledaju. Trebao se stvoriti dojam kako smo nezanimljivi, jer to je bio način da nitko ne želi posegnuti za nama.  

Ponudom svojih, drukčijih tura Vesna zapravo šalje i poruku kakav bi se turizam, prema njenom mišljenju u našemu Gradu trebao njegovati. Svojim turama bi htjela fascinirati turiste životom koji se već 15 stoljeća odvija na istom mjestu, kroz detalje i zanimljive, skrivene priče koje će ovom Gradu dati identitet. A koje turisti najviše i pamte.

– Željela bih promijeniti sliku koju turisti imaju o nama prvenstveno u njihovoj percepciji da nemaju što vidjeti osim zidina i da nemaju razloga za boravak dulji od tri dana, a nemaju pojma o našoj tradiciji, našoj kuhinji, našim običajima. Ja bih htjela da iz našega grada i iz ovog kraja ne odlaze samo s uspomenom da su posjetili jednu sredinu u kojoj je bilo lijepo vidjeti omot koji sjaji i blista na suncu, već da odlaze s osjećajem da su naučili nešto o jednoj drugoj kulturi.

 Mislite li da je sad prilika za promjenu turizma ili je i to samo floskula?

-Ne vidim da se išta radi po tom pitanju, a kada bi se danas raspitali na koji bi način to trebao biti novi početak, sve bi zvučalo poput jedne utopije. Oni koji će uspjet preživjet epidemiju koja još uvijek traje će se očajnički borit za bilo kakav dio kolača i nisam sigurna koliko će oni imati ni force i novca, a ni snage za razvijanje nekakvih drugih i različitih ponuda. Mislim da bismo mi prvo trebali odlučiti gdje nam je taj limit, optimalni broj turista a da grad ne bude – destinacija, odrediti način na koji grad neće biti samo prolazna točka u kojoj se neko zadržava jednu noć i jedan dan da pogleda zidine i prošeta se po Stradunu, nego gdje će Dubrovnik ponovno postati grad u kojega će se turisti vraćati i ovdje provoditi svoje slobodno vrijeme. Mi često slušamo velike turističke stručnjake koji kažu kako više nije dovoljno samo ležanje na suncu i kupanje u moru, a vidjeli smo protekle sezone da su najbolje bila popunjena baš takva mjesta na našoj obali poput naše Žuljane na Pelješcu gdje su ljudi ostajali tjedan ili deset dana. Žuljana je nekadašnje ribarsko mjesto koje ne nudi ni operu ni balet ni Ljetne igre. Ona nudi upravo ono što ljudi iz urbanih sredina trebaju, a to je odmor duše. Zašto naš grad ne bi nudio baš to, odmor za dušu i omogućio onima koji žele predah da ga upravo ovdje mogu dobiti, da se ne moraju gurati s tisućama ljudi, čekati u redu 15 minuta za zidine, jurcati jer hodaju u koloni tempom drugih. Zašto ne dozvoliti turistima da imaju taj osjećaj da je ovo raj na zemlji kako je rekao Bernard Show, da mogu tu naći sve ono što im treba, od intelektualnog stimulansa, dobre hrane i ugodnih ljudi, na kraju krajeva da mogu ležati negdje ispod masline, da rone, otkrivaju ribe, skijaju na vodi,  jer to je upravo ono što današnjem čovjeku predstavlja odmor za dušu. To je nešto što ne može svaki dan sebi priuštiti, jer tamo gdje on živi nema mora.

U ovom covid vremenu Vesna Barišić se, poput svojih kolega vodiča našla u nezavidnoj situaciji, ali se ne predaje, pa je organizirala niz tematskih vođenja za svoje sugrađane, iskreno zahvalna na njihovom interesu. Dosta čita. Istražuje, traži inspiraciju. Među dragim autorima su joj dubrovački književnici kojima se u nekim svojim ciklusima vraća, kao što se u početku covid (ne)vremena vratila Milanu Milišiću i njegovim lamentacijama o Gradu, iako ga nije čitala godinama prije toga. Vojnovića je obožavala dok je bila mlađa pa joj je više ležao taj dramatičan opis izdisaja plemstva, a kasnije su godine donijele više kritike pa joj ta melankolija i nostalgija koja se provlači kroz njegova djela ne sjeda na dušu kao prije. Ali zato Držić… Držić za nju nije pisac. Nije samo pisac.

– Držić je moja neizmjerna ljubav, voljela sam ga oduvijek, ali sam poseban odnos prema njegovim djelima stvorila nakon što sam sa svojim mužem „prošetala“ čitavim njegovim opusom u sklopu jednog projekta kojega je Ivica radio. Držića ne doživljavam kao pisca, nego kao enciklopediju u kojoj se mogu razotkriti svi odnosi i život u gradu, bilo da je riječ o odnosu prema ženama, služinčadi, ponašanju plemstva, bezbroj je tema koje obrađuje iz tadašnjeg svakodnevnog života s kojim se posredstvom njegovih djela upoznajemo. Moj muž je beskrajno bio zaljubljen u Bokčila,  smatrao je da je on pravi Bokčilo svog vremena, te da Držić nije pisac nego suvremenik i građanin ovoga grada. Ja također Držića rijetko doživljavam kao pisca, on je jednostavno inspiracija s puno tema, on je tako dobro opisao običaje i kako izgleda trpeza i što se jede, kako izgledaju sluškinje i što komentiraju i kako se odnose prema gospođama, jedna prema drugoj, koliko je  ljudske zloće i zlobe prisutno u svim slojevima društva, koliko god bili jadni uvijek postoji netko tko je jadniji i kome se naslađuju, neovisno da li smo mi u bogatoj kući i imamo sve što nam srce poželi ili smo kruha gladni. Neopisivo mi je drago što se Slavica Stojan potrudila da pronađe izvore tih njegovih likova i da nađe neke stvarne ljude za koje se opravdano pretpostavilo da su mu poslužili kao inspiracija, za likove sluškinja, gospara, ona je secirala rad Marina Držića na poseban način, naročito Dunda Maroja i našla za većinu likova inspiraciju u stvarnim životima ljudi koji su živjeli u vrijeme kad je živio i Držić.

A je li uspjela svojom ljubavlju prema Gradu i njegovim pričama zaraziti i svog sina?

– Moj sin studira digitalni marketing, nešto dijametralno suprotno od materine povijesti, ali moram priznati da nije ostao imun, zarazio se i on je prva publika za sve moje nove ture, „žrtvuje“ se i čita te moje tekstove, ali moram priznati da često uvažavam njegovo mišljenje, jer je predstavnik jedne mlade generacije. Oni donose drukčije energije, ja moram priznati da je mene moj sin naučio tome da dozvolim samoj sebi da se bavim onim što volim, te da pokušam to na neki drukčiji način „zapakirati“, pogodno prilagoditi energiji jednog tinejdžera. Beskrajno sam mu na tome zahvalna. Nas dvoje odgajamo jedno drugo. Meni je zanimljivo njihovo poimanje. Ja sam puno generacija ispred njega, kada se šetalo po Stradunu satima gore-dole, kada se sjedalo na izlozima, kada se zapravo sve što ti je u životu bilo važno, događalo, pogotovo u vrijeme puberteta i mladosti, u onih 300 metara Straduna. Moj sin nije ta generacija, njemu su se važne stvari događale u disku Solitudo, u kojekakvim klubovima, Lazaretima. Stradun je u glavama mladih jedna velika gužva i mjesto koje treba zaobići, mjesto na kojemu paradiraju, susreću se i vide samo stranci, meni je zanimljivo, pa i korisno znati koliko su moja i percepcija mladih ljudi različite. Taj kontakt s mladim ljudima i njihovim poimanjem nekih stvari koje su za nas bile okosnica života, uči nas da prihvaćamo i spoznajemo promjene koje se događaju oko nas. Meni se to sviđa.

Ovaj Grad je sretan grad dok god u njemu rade i o njima promišljaju ljudi poput Vesne Barišić. I danas ćete je moći sresti kako ide ispred grupa i uzbudljivo i nadahnuto priča o našemu parcu, svetom Vlahu čiji je dan pred nama. Vesna Barišić je samo jedan primjer među svojim kolegama koje moramo podržati i osigurati im mjesto da imaju prvenstvo u prenošenju znanja o SVOM GRADU turistima i posjetiteljima. Jer, osim znanja, koje istina, može naučiti svatko, imaju emociju koju mogu imati samo oni koji osjećaju ovaj grad kao Grad.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA