9.8 C
Dubrovnik
Subota, 7 prosinca, 2024
NaslovnicaUz čašicu eliksira s Marijom GrgurevićUz čašicu eliksira s Marijom Grgurević: Srđ zamišljam kao mjesto na kojemu...

Uz čašicu eliksira s Marijom Grgurević: Srđ zamišljam kao mjesto na kojemu odrastamo kao grad

Dobro nam došlo, proljeće! Uh, kako te volimo!

Često se vozim od Mokošice do Župe, magistralom ili preko Šumeta, i likujem kakav spektakularni „commute“ imam, kako smo božanstveno blagoslovljeni lokacijom, klimom i prirodom. Nikad mi ne dosadi ta vožnja, uvijek je različita i puna ljepote.

Osobito je zanosna u proljeće, kad kamene stijene živnu kao originalni „vertikalni vrtovi“ trenutno tako popularni u dizajnerskim krugovima.

Blaženstvo kvare samo iskipane hrpe građevinskog otpada svako toliko. (Imamo li mi uopće legalno mjesto za odvoz svog tog silnog građevinskog otpada…._!?) No, to je tema za neku drugu kolumnu, danas sam na proljetnom blaženstvu.

Zapela mi je tako jutros za oko reportaža na DuNetu o pošumljavanju na Žarkovici u suradnji djece osnovnih škola i vodstva Gradske uprave. Baš lijepo da je to opet krenulo. Sjećam se tih akcija čak i ja koja nemam puno sjećanja iz osnovne škole.

Želim da budemo taj grad u kojem djeca znaju svoja brda i gdje raste „njihovo stablo“. Moje je negdje ispod žičare ja mislim.

Jedino što smo mi onda sadili borove… Uh. Nismo tad znali bolje.

Jučer su sadili hrastove, borove i čemprese. Nadam se da ćemo u nekom momentu prestati saditi borove. Mislim da je logika da će bor brže narasti i dati hrastu priliku da se razvije ispod.

Ali bor je drski nametnik, otimač, šumski „bully“, uljez, infiltrirani neprijatelj, artiljerija šumskog požara. I ništa se s njime ne može, drvo puno smole, piknik ispod njega ljepljiv i bockav, ni zagrlit ga ne možeš, hrapav i pun smolastih mosura…bah!

Sade ga jer preživljava na kamenu, tamo gdje ništa drugo ne može. Ali on, nažalost, onda stvara ispod zemlju na kojoj samo on može živjeti.

U reportaži djeca s malim kanticama zemlje traže gdje uopće mogu naći dovoljno dubine da zabodu sadnicu.

Pitam se odmah – kad bismo kompostirali sav biootpad ovoga grada i njega koristili u obnavljanju dolova dovoljno dubokih za rast stabala, koliko bi nam trebalo da na Srđu obnovimo hrastove?

Odavno vidim Srđ kao to čarobno mjesto u kojem odrastamo kao grad. Mjesto gdje počinjemo biti dorasli mudrosti svojih predaka i dobrostanju koje nam je tu dano. Ovakav grad ima dužnost biti inovativan i napredan.

Zamišljam gore taj dio grada u kojem je rekreacija, ljepota, stvaranje i druženje, staze kroz pravu šumu hrastova, cvjetne livade i koncertne dvorane, platforme za vanjske koncerte i vježbanje, sportski kompleks s krovom na otvaranje, second-hand dvorište u kojem umjetnici i kreativni umirovljeni meštri prenamjenjuju stare strojeve u lampe i stolove, staru odjeću u lutke i kulise za predstave. Vidim i eksperimentalne vrtove, geodezijske kupole, skupljanje kišnice, umjetna jezerca i fontane…

Zamišljate li vi nekad jedan takav grad na jednom ovakvom mjestu? Nekako mi se čini da takav grad ovdje pripada i da je naše da budemo kustosi takvoga grada. Treba naravno zavrnuti rukave, svatko svoj dio. Ali bitno je da svi najprije vidmo tu viziju u svojoj glavi i da nam je važna.

Pošumljavanje bivšeg svratišta za pse je dobar početak. Možda će netko od tih klinaca svoju prvu utakmicu ili predstavu igrati baš gore.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

NJORGANJE