13.8 C
Dubrovnik
Srijeda, 30 studenoga, 2022
NaslovnicaNaša čeljadU našem stiluUmjetnica je počela graditi brodice kad su joj muški kalafati rekli da...

Umjetnica je počela graditi brodice kad su joj muški kalafati rekli da joj je bolje da se drži – metle!

U moru događanja i informacija (pre)često se dogodi da nam promaknu zanimljive osobnosti i smisleni i kreativni pogledi na život ljudi koji stvaraju nove vrijednosti i grade promjene u društvu. Stoga nam je drago da nam Matea Šabić Sabljić nije prošla “ispod radara”. Ili samo kao vijest da će “nešto” raditi u Art radionici Lazareti. Jer to “nešto” je vrijedno pažnje i obiluje znanjem.

Za sve su krive metle. One su bile okidač. A tek brodica od metli. Pa, kako? Ono zašto predmnijevalo se nekako kroz neko žensko pitanje. Jer metla se u muškom svijetu često nameće kao, uglavnom, pomagalo za žene. Nešto poput kuhače.

Matea Šabić Sabljić se fino suprotstavlja predrasudama. Gradi svoju flotu BRODI/ONA, dokazuje da zna izgraditi brodice, ne kao muzejske izloške, već prave, koje plove, a posvetila ih je ženama koje su snažno prisutne u povijesti pomorstva. I to ne kao “nesreća na brodu”. Dapače.

No, saznajmo više od same umjetnice.

Matea Šabić Sabljić.

-Da, gradim vlastite “utopijske” brodice kao funkcionalnu mobilnu interaktivnu instalaciju: flotu BRODI/ONA (od 2018.g). i istražujem koje su to žene, iako “nevidljive” ipak sudjelovale u po/morskom svijetu tj.povijesti do danas. Flota BRODI/ONA je plovna-mobilna instalacija, u stalnoj izgradnji i nadogradnji, u čast po/morskim heroinama koje su unatoč predrasudama i zabranama plovile morima, gradile brodove i istraživale morski svijet; od gusarskih kraljica i gusarica, moreplovki i brodograditeljica koje su se od vremena prije nove ere pa sve do 20.st. najčešće prerušavale u muškarce zbog dobro nam znanog uvjerenja da je “žena nesreća na brodu”, pa sve do pionirki 20.stoljeća koje su samostalno oplovljavale planetu, sudjelovale u utrkama, elektrozavarivale brodove tijekom svjetskih ratova, izborile se za prava na školovanje i rad i u tehničkim strukama, te kao inženjerke i obrazovane pomorske arhitektice konstruirale i dizajnirale brodove, kao obrazovane pomorkinje, kapetanice i časnice upravljale brodovima i plovile morima, te kao obrazovane znanstvenice sudjelovale u utemeljenju znanosti o moru, istraživanju i mapiranju oceana i morskog života te se kao aktivistice zauzimale za očuvanje i spašavanje morskog svijeta, i tako istovremeno doprinosile pomicanju granica i ravnopravnosti.

Dosad ste sagradili šest brodica, organizirano je i njihovo porinuće u Splitu te dokazano da zbilja plove, a spremate se i u našemu Gradu na jedan sličan poduhvat. Početkom studenog bi trebala zaploviti brodica posvećena svjetioničarki s Dakse!

-Do sada sam od drva, većim dijelom recikliranog i epoxy smole, sagradila šest brodica, plovnih, dužine 4.5m, koje sam u sklopu performativnih akcija PORINUĆA, zajedno sa brodskim kumama – iznimnim brodskim-morskim ženama, imenovala po povijesnim stvarnim heroinama: TEUTA, SLAVA LUNARDOVA, MARY LACY, JEANNE BARET, RACHAEL PARSONS, ELLEN MACARTHUR.

Za izložbu u ARL LAZARETI – GALERIJA OTOK  ću sagraditi brodicu u čast svjetioničarki s Dakse, iz 1901.godine, EUDOKSIJI KUSTRIĆ. Brodicu ću sagraditi većim dijelom reciklirajući metle koje ćemo u Lazaretima u tu svrhu prikupiti od Dubrovkinja, Dubrovčana i gostiju.

Jedna anegdota s metlom me zapravo isprovocirala tj. potakla da skroz samostalno – zaista sagradim svoj brod, tj. flotu brodica posvećenih pomorskim heroinama. Iza metle stoji veliko povijesno, ekonomsko i kulturno značenje, oduvijek je bila nezamjenjiv radni alat, simbol uglavnom kućanskog i “ženskog”, te obrtničkog rada (neizostavni alat starih zanatskih radionica), te simbol vještih žena.

Dakle, metla. Spominjete anegdotu, možda kada ste se uhitili gradnje broda pa vam je meštar rekao da je bolje da se uhitite metle (ako ne već kuhače, haha) … što ste se usudili zagaziti u muški svijet?

-Haha, otprilike tako. Jedna anegdota s jednim kalafatom i jednom metlom mi je dala poticaj, potrebu da odgovorim tj. po/kažem sebi i svijetu kako vidim brodove tj. svijet koji nas okružuje, te da na kraju i doslovno “metlicu pretvorim u brodicu”. Svaka zahvala dotičnom kalafatu na provokaciji koja je dodala ulja na moje djelovanje.

Pročitala sam negdje da je riječ o kalafatu s dubrovačkog područja?!

– Nema potrebe da imenujem “meštra s metlom”, mogu mu se samo zahvaliti na dodatnoj motivaciji. Ali je istina da je bio s dubrovačkog područja, iako sam tu u Dubrovniku naišla i na meštre od kojih sam naučila najviše, a u art radionici Igora Hajdarhodžića napravila svoje “prve brodske korake” kao šegrtica glinene flote. Tim stremljenjem sam došla i do divnog čovjeka i majstora Berislava Piplice koji mi je pokazao tehniku rada u drvu i epoksi smoli. Uz stečena iskustva i znanja divnih ljudi i majstora, uz you-tube istraživanja, prethodno školovanje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na Odsjeku za animirani film i nove medije pod vodstvom zaista iznimnih profesora koji su tijekom studija istesali moj sirovi talent i promišljanja, ugradili u mene svijest o konceptu i kontekstu, o multidisciplinarnom i društveno odgovornom umjetničkom radu krenula sam konkretno, i 2018. unajmila prostor za radionu u kojoj ću sagraditi cijelu flotu – BRODI/ONA, i to usred Zagreba.

Nakon 4 godine radione, recikliranja: kašeta, drvenih podova, parketa, drvenih suncobrana…, pa pilanja, gradnje, brušenja i epoksiranja, 6 brodica sam na poziv kustosice Ivane Meštrov prvi puta izložila 2021. u sklopu 41. Splitskog salona i to kao intervenciju u Hrvatski pomorski muzej Split, u samu povijest pomorstva, zapravo intervencijom postavljajući pitanje “Ima li mjesta za žene u povijesti pomorstva?”.

Istraživanje – koje su to sve žene sudjelovale u pomorskom svijetu kroz povijest do danas, njihova imena i kratke biografije, toliko zanimljive da bi po svakoj mogao snimiti film, sam istakla u vidu 60 muzeoloških oznaka-tablica na zidove muzeja, pa se prateći službenu povijest pomorstva mogla iščitavati i ona paralelna “neslužbena – ženska povijest” koja je isto tako bila prisutna ali “nije bila vidljiva”, a čija svjedočanstva su ostala zapisana uglavnom u vidu novinskih zapisa ili objavljenih memoara.

Zašto ste uopće imali potrebu svoje nacrtane ideje pretočiti u izgradnju, konkretno brodica?

-Prikupljala sam znanja i iskustva popravljajući jedan pa drugi drveni brod, s namjerom da sagradim brodicu tj. flotu posvećenu morskim i brodskim ženama, jer sam i sama znala biti suočena direktnim iskustvom brodskog svijeta kao “povijesno muškog svijeta”, pa me zanimalo koje su to žene plovile morima i gradile brodove, te uopće istraživale morski svijet.

Nakon Bresta 2008., moj tadašnji momak, današnji suprug Jurica Sabljić i ja smo kupili prvi brod, drveni leut star 63 godine. S njim smo 10 ljeta plovili od Dubrovnika preko Elafita, Lastova, Sušca i Visa, Hvara i Brača do Splita, Trogira i Omiša, i obratno.

Stari drveni brod je trebalo popravljati i održavati i to svaku godinu. Kako sam bila fascinirana brodom kao medijem za kretanje, putovanje i kontakt sa svijetom i prirodom, te imala afinitet za “oblikovanje broda” i rad sa rukama, a kao likovna umjetnica slobodnije raspolagala s vremenom, često bih “potegla više” pri pripremi broda za more.

Zanimalo me da pritom i učim, skupljam iskustva i znanja s mišlju da bi jednom sagradila vlastiti brod vlastitim rukama. Tu sam nailazila na zanimljiva iskustva s različitim kalafatima i majstorima, bilo je divnih ljudi, ali ponekad bi naišla i na zastarjele stavove, poput toliko poznate uzrečice da je “žena nesreća na brodu”, te situacije da mi meštar od svih alata u ruke daje – jedino metlu. Tako me metla zapravo isprovocirala tj. potakla da skroz samostalno – zaista sagradim svoj brod, odnosno flotu od 6 brodica posvećenih ženama – po/morskim heroinama koje su unatoč predrasudama i zabranama plovile morima, gradile brodove i istraživale morski svijet. 

Dakle, mogli bismo reći kako vas je osobno iskustvo motiviralo da istražujete žene u pomorstvu?

Da, na istraživanje o ženama u pomorstvu me ponukala moja osobna pozicija u tom “mom malom” svijetu brodova, moje direktno, osobno iskustvo: gdje sam uvijek bila jedina cura na istezalištu kada se pripremao i popravljao brod, i gdje sam primjećivala kako brodom “uvijek” upravljaju muškarci, održavaju ih, grade, uz dobro nam poznata “starinska” vjerovanja da je “žena nesreća na brodu” i sl. na koja sam znala naići i dan danas, te neki “opći dojam” kako je to povijesno “muški svijet” jer su se brodovi uglavnom koristili za osvajanja, trgovinu i sport.

Sve to je u meni stvorili interes da istražim koje su to žene kroz povijest do danas plovile morima, gradile brodove i istraživale morski svijet. U početku sam teško nailazila na informacije, jer kada bi prije desetak godina pretraživala internet na tu temu, gotovo da ništa nisam nalazila, nikakva imena, poveznice, tema se uopće nije doticala. Primijetila sam da kako je 2019.godine za Svjetski dan pomorstva  Svjetska maritimna organizacija IMO (International Maritime Organisation) izabrala temu “Osnaživanje žena u maritimnoj zajednici” da su muzeji počeli raditi istraživanja i objavljivati informacije, što je uvelike pridonijelo “objelodanjivanju teme”, pa se pomalo moglo doći do sve više informacija.

Ove godine 18.05.2022. Međunarodna pomorska organizacija UN-a proglasila je “Dan žena u pomorstvu” i to prvi put u povijesti, što Vam je zapravo bio izvrstan trenutak da nakon 4 godine građenja, izronite iz radione i brodice porinete u more, zar ne? Ali i širu javnost upoznate sa ženama koje su zadužile svijet pomorstva.

Tako je, brodice sam porinula u Splitu iz lučice Matejuška, u vidu performativne akcije porinuća, u sklopu 41. Splitskog Salona, u suradnji sa Hrvatskom udrugom likovnih umjetnika HULU SPLIT i Hrvatskim Pomorskim muzejem Split, te ŠRD Lubin. Kume – naše istaknute “žene od brodova” su zamolile more da prihvati imena brodica: kuma dr. DANKA RADIĆ umirovljena ravnateljica Hrvatskog pomorskog muzeja Split, autorica znanstvenog rada “Trogirska tradicijska brodogradnja”, na Ceremoniji porinuća zamolila je more da prihvati ime brodice “SLAVA LUNARDOVA” po Slavi koja je zajedno sa svojim ocem kalafatom – majstorom Lunardom bila suvlasnica škvera u Trogiru još u 13. stoljeću.

Kuma TONKA ALUJEVIĆ, morska spisateljica i pustolovka, plovila je morima, dvaput prešla ocean, a doplovila je, zajedno s tadašnjim partnerom, u najmanjem brodu na svijetu – gucu – do Festivala mora u francuskom Brestu. Imenovala je brodicu – “MARY LACY” po prerušenoj brodograditeljici, prvoj ženi koja se školovala kao šegrt za brodograditelja i to prerušena u muškarca, 1763.g. te položila majstorski ispit dobivši službenu dozvolu za gradnju brodova 1770 g. u Engleskoj. Gradila je brodove cijelo vrijeme prerušena u muškarca ostvarivši i službenu mirovinu.

Brodicom je zaplovila nastavnica Pomorske škole u Splitu MARIJANA DE MARCHI, te multimedijalna umjetnica MARIJA GOLUB.

Kuma LENA LOZIĆ, plovila je kao treća časnica na kontejnerašima i tankerima, potom se posvetila budućim pomorcima i pomorkinjama kao nastavnica u Pomorskoj školi u Splitu; imenovala je brodicu – “JEANNE BARET”, po botaničarki koja je u potrazi za biljkama postala prva žena koja je oplovila svijet (1766.-1769). Prerušila se u muškarca; kao asistent svom partneru Philbert Commersonu na ekspediciji oko svijeta koju je vodio francuski istraživač Louis Antoine Bougainville. Jeanne je otkrila mnoge biljke pri ekspediciji broda Etoile, među njima najznačajniju Bougainvillea biljku iz Brazila (bugenvilija) koju je nazvala po zapovjedniku broda.

Brodicom je zaplovila multimedijalna umjetnica TIHANA MANDUŠIĆ.

Kuma DUŠKA BOBAN, splitska umjetnica koja je izložbom i publikacijom “Amorella– ploveći grad” 2018.godine aktualizirala pitanje nedovoljne valorizacije pomorske i brodograđevne baštine Splita, zagovarajući pritom osnivanje “Muzeja mora” u zgradi Dalmacijavina u splitskoj Gradskoj luci, zamolila je more da prihvati ime brodice “ELLEN MACARTHUR”– po jedriličarki koja je 2005.g. osvojila svjetski rekord za najbrže solo oplovljavanje svijeta, i potom osnovala “Ellen MacArthur fondaciju”: s ciljem da se ubrza prijelaz na regenerativnu “cirkularnu ekonomiju”: gospodarski sustav koji se nosi s globalnim izazovima poput klimatskih promjena, gubitka biološke raznolikosti, otpada i zagađenja – ponovnom uporabom, dijeljenjem, popravcima, obnavljanjem i recikliranjem, kako bi se stvorio sustav zatvorene petlje, minimizirajući upotrebu resursa, stvaranje otpada, zagađenja i emisije ugljika. Brodicom je zaplovila dizajnerica DUNJA SUČIĆ.

Te kuma TEUTA TOMASOVIĆ, beba čije je roditelje intervencija u Hrvatskom pomorskom muzeju Split BRODI/ONA inspirirala da joj daju ime po moćnoj Ilirskoj kraljici gusara koja je upravljala gusarskim flotama još u 3.st.pr.Kr, zamolila je more da također prihvati ime “TEUTA” za brodicu.

Zaplovila je Teutina mama, nastavnica likovne kulture ANA PELAJIĆ TOMASOVIĆ.

I šestu brodicu smo porinuli na Silbi, na poziv kustosice Natashe Kadin, u sklopu SeaSilba Environment Art, TZ Silba i ŠRD Galeb. Kuma MARICA NJEGOVAN je još sedamdesetih godina prošlog stoljeća plovila na brodovima Jadrolinije kao druga časnica i ravnopravna članica posade te tako postala prva žena na Jadrolinijinim brodovima, imenovala je šestu brodicu “RACHAEL PARSONS” – po engleskoj inženjerki i zagovornici prava žena na zapošljavanje, jednoj od prve 3 žene koju su na sveučilištu Cambridge studirale mehaničke znanosti, vodećoj članici “Nacionalnog vijeća žena” koja se zalagala za jednak pristup tehničkim školama i fakultetima za sve, bez obzira na spol, osnivačici i prvoj predsjednici “Ženskog inženjerskog društva” (1919.-1921.) koje je promicalo zadržavanje žena inženjerki nakon Prvog svjetskog rata, podržavajući inženjerstvo kao karijeru za žene, te jednoj od prve 3 žene primljene u “Kraljevski institut pomorskih arhitekata”. Brodicom je zaplovila multimedijalna umjetnica NIVES SERTIĆ.

Što znate o svjetioničarki čije će ime nositi dubrovački brod od dršaka metli? Tko je bila Endoksija Kustrić?

-O Svjetioničarki Eudoksiji, kumi brodice i navigatorici ću više otkriti na samoj izložbi i porinuću koji se planiraju za studeni mjesec. Ali za početak mogu reći da je Eudoksija Kustrić bila svjetioničarka na Daksi 1901. Bilo je uobičajeno da svjetioničar na svjetioniku živi sa obitelji, a žena je bila sposobna upravljati svjetionikom kada je svjetioničar bio onemogućen, te je svakodnevno sudjelovala u radu svjetionika, pa su se u određenom povijesnom trenutku žene svjetioničara uspjele izboriti da budu plaćene za svoj rad, u početku kao asistentice, a potom i kao samostalne svjetioničarke.

Za usporedbu, zanimljiv mi je primjer američke svjetioničarke Ide Lewis iz 19.st. (1842.-1911) koja je bila poznata po svom junaštvu spašavanja ljudi iz mora. Do svoje 15. godine postala je poznata kao najbolji plivač u Newportu. Bila je vrlo vješta u rukovanju svojom teškom barkom na vesla. Odgovarajući na kritike da je neženstveno da žene veslaju, Lewis je rekla da “nitko, osim magarca, ne bi smatrao da je ‘neženstveno’ da spašava živote.” Dobila je i službeno imenovanje za svjetioničarku 1879.g. Tijekom svog života, Lewis je nazivana “najhrabrijom ženom u Americi”, a njezini podvizi su detaljno opisani u nacionalnom tisku. Tijekom 54 godine provedene na Lime Rocku, zaslužna je za spašavanje 18 života, iako neslužbeni izvještaji govore da je taj broj mogao biti čak 25. Godine 1924. zakonodavno tijelo Rhode Islanda službeno je promijenilo ime Lime Rock u Ida Lewis Rock.

Ili KATE WALKER iz 19.st. (1848.-1931.), njemačke imigrantice koja se udala za svjetioničara svjetionika Sandy Hook. Suprug ju je naučio da se brine za svjetlo. Kada je Walker kasnije imenovan za čuvara Robbins Reef svjetionika, Kate je imenovana njegovom asistenticom. Robbins Reef svjetionik nalazi se na stijeni u središtu unutarnje luke New Yorka. Kate je nastavila brinuti o svjetlu čak i nakon smrti svoga supruga 1886. g. zaprimivši imenovanje svjetioničarke tek nakon što je to mjesto odbilo nekoliko muškaraca. Posljednje riječi koje joj je uputio suprug navodno su bile: “Pazi na svjetlo, Kate.” Dok je bila svjetioničarka, odgojila je dvoje djece i spasila gotovo pedeset ljudi.

Cijeli projekt ste jako zgodno nazvali BRODI/ONA… kako ste uopće došlina tu ideju, osim što svoje brodice izlažete, vi ih i izrađujete, ali je li ih i iznajmljujete?

Ne, ne rentam brodice, razmišljala sam o tome kao o jednom od načina financijskog funkcioniranja kako bi ih mogla graditi, ali za sada još uvijek nekako uspijevam bez rentanja. Brodice iz same instalacije sigurno neću rentati u turističke svrhe, planiram ih izlagati i putem njih komunicirati “žensku povijest po-morskog svijeta”. Izrađujem ih, skroz samostalno, vlastitim rukama, u svom studiju u Zagrebu i potom ih izlažem kao mobilnu interaktivnu instalaciju posvećenu po-morskim junakinjama: BRODI/ONA.

Brodi/Ona je igra riječi, proizašla iz imena mog studija = radi/ona, pa sam instalaciju nazvala brodi/ona = u značenju “Brodi (plovi) Ona”, “Brod i Ona” ili “Brod je Ona, Ona je Brod”.

Svaka civilizacija ima svoju tradiciju imenovanja brodova, ali najčešće su se davala ženska imena: “Ona”. Od početka zabilježene povijesti čovjek je gradio brodove za putovanja i istraživanje svijeta. Jedna od najtrajnijih tradicija mora je koncept imenovanja brodova. Iako se ne zna točno zašto su se brodovi imenovali ženskim imenima, i zašto se o njima govorilo u ženskom rodu, kao “Ona”, postoje dvije istaknute teorije.

Jedna hipoteza je da su brodovi imenovani po božicama i drugim mitskim ženskim likovima, a kasnije i popularnim ženskim imenima, po tradiciji koja se odnosi na ideju ženske figure kao majke ili božice koja vodi i štiti brod i posadu.

Druga teorija je da se u mnogim jezicima za objekte koriste članovi ženskog ili muškog roda. Kako se jezik mijenjao i razvijao, tradicija korištenja ženskog oblika za nazive brodova se nastavila i prisutna je i danas. Imenovanje broda važna je tradicija prije inauguracijskog porinuća broda. Održavale su se kako bi se udobrovoljilo more, kako bi se novom brodu, njegovoj posadi i putnicima donijela sreća i sigurnost.

Tradicija ceremonije imenovanja seže tisućama godina unatrag, različiti narodi i kulture oblikovali su ceremonije oko porinuća broda. Postoje dokazi da su Babilonci slavili porinuće brodova još u 3. tisućljeću prije Krista, a Rimljani, Grci i Egipćani pozivali svoje bogove da zaštite brodove prije početka putovanja. Nastavljajući se na tu tradiciju i ja imenujem svoje brodice ženskim imenima, ali ne po mitskim Božicama već po stvarnim morskim heroinama.

Kroz ovakav vid svog umjetničkog izričaja se bavite ženskim pitanjem – zašto mislite da je danas to potrebno i koja su to najvažnija ženska pitanja o kojima treba progovarati?

Važna je ravnopravnost u svakom smislu te riječi: da svi imamo pravo da smo isto plaćeni za isti rad, da imamo jednaka prava na pristup obrazovanju, jednake šanse za zapošljavanje za isti posao, da se jednako dijele i vrednuju kućanski poslovi (da oni nisu namijenjeni samo ženama), da se svi jedni prema drugima odnosimo s poštivanjem, uvažavajući sličnosti i različitosti.

U moru informacija o Vašem radu koje sam izguglala, kako biste najjednostavnije opisali što su vaše preokupacije i inspiracije za umjetničko djelovanje?

-Kroz svoj umjetnički rad koristim različite medije, ovisno o tome “što želim komunicirati sa svijetom”. Često interveniram u javne prostore, želeći djelovati u i kroz grad, ”ispisivati grad”, koristiti i sam grad kao medij, kao mjesto (slučajnih) susreta, dijaloga, interakcije umjetnosti i svakodnevice, u opoziciji sa stvarnosti zasićenom funkcionalnom i potrošačkom ikonografijom suvremenog društva. Ponekad se i kamuflirajući u njen jezik ili medij, sa svrhom da pokušam uspostaviti, ispitati ili isprobati komunikaciju kroz poetsku gestu medijskih transformacija i jezičnih kodova, eksperiment ka otvaranju prema svijetu koji dijelim s drugima, kao “čežnju za (estetiziranim) dijalogom.

Uglavnom kreiram interaktivne multimedijalne instalacije kojima istražujem prostor između: jezika, znaka, pisma, komunikacije, vremena, odnosa: starih i novih medija, svjetla i mraka, kretanja i mirovanja, zvuka i tišine, intimnog i javnog, putovanja i stajanja.

Povodim se estetskim, poetskim, ekološkim, interaktivnim, socijalno osviještenim, socijalno angažiranim, samoodrživim, i “sam svoj majstor” principima. Istražujem prostore i granice između prirode, umjetnosti i robe.

U posljednjim ciklusima, na tankoj liniji umjetničkog i praktičnog g/radim osobne minijaturne Utopijske eksperimente kroz različite medije, šireći granice multimedijalne umjetničke prakse pjesničkim-poduzetništvom i konceptualnim-obrtništvom. Uklapam ih/se u okoliš, u ekosustav, čak i u/iz čahura gradova.

Na kakav ste način vezani uz Dubrovnik? Vidim da živite na relaciji Zagreb – Dubrovnik… rođeni ste na moru, ali ste živeći u Zagrebu željeli u svojoj radioni prenijeti i more na kontinent, jeste li uspjeli?

-Odrasla sam u Trogiru, nakon srednje škole došla sam na studij u Dubrovnik. Zaljubila sam se u Dubrovnik jer je to bilo moje prvo iskustvo slobode i samostalnosti u inspirativnom ambijentu Grada okruženog morem, sa hrpom inspirativnih prijatelja kojima se uvijek vraćam. Kako sam već spomenula tu sam postala šegrtica Igorove glinene flote: s Igorom sam radila glinene brodove i to je bio moj prvi zarađeni novac, a time i neovisnost što mi je dalo hrabrosti da napustim studij turizma i posvetim život umjetnosti, ma koliko god to bilo “nesigurno po život”.

Nedugo potom sam se upisala na Akdemiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, na Odsjek za animirani film i nove medije, 2004. Od tada živim u Zagrebu, sad već punih 18 godina, ali se uvijek vraćam u Dubrovnik. Često zamišljam da bi samo trebalo prokopati jedan kanal od Rijeke do Gornjeg grada, kako bi do Zagreba poteklo more. Od kada sam počela graditi brodice usred Zagreba, uspjela sam pomiriti sjever i jug na svom kompasu. Zaronim u radionu i gradim svoju “utopijsku flotu” i preživim dok se ne dočepam mora. Tako je Zagreb dobio brod-ice i postao moj. Jednog dana sam osvijestila da ih zapravo gradim na dnu nekadašnjeg Panonskog mora.

Zgodno ste napisali – da ne znate grade li više brodovi vas ili vi njih? Jeste stigli do zaključka?

-Da.. gradimo se međusobno. Ja gradim brodice, i one grade mene. Jer za mene je brod mjesto, putovanje, susret i sloboda. Brod je koža, školjka, instrument, alat i medij. Medij za stvarniju stvarnost i medij za ravnopravnost, za povezanost s prirodom; za odnos između mene i svijeta. Oblikujem brod, oblikuje me brod. Tijelo je brod. Brod je tijelo. Kayak u starih Eskima znači: čovjek-brod. Eskimi kažu: “Obući brod”. Brod je mjesto koje se kreće. Proizvodi mišljenja, ideje i prakse koji potiču nove modele imaginarnih mogućnosti. Projiciram novu vrstu stvarnosti. Glavne konture ostaju. Proces samo/ izgradnje se nastavlja. Gradim brod kao minijaturni utopijski eksperiment. Haha, ne znam tko tu koga gradi i brusi, svakako proces samogradnje se nastavlja.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

KOMENTAR TJEDNA