U Saloči od zrcala Narodne knjižnice Grad jučer, 17. ožujka, održano je predstavljanje knjige „Kad sam pročitala plavu bilježnicu“, književnog prvijenca dugogodišnje novinarke i aktivistice Sniježane Matejčić. Riječ je o djelu koje donosi autentičan i dokumentaristički zapis njezina oca Vladimira Grgića o sužanjstvu na Golom otoku te s druge strane intimno sjećanje autorice na odrastanje uz oca koji o tom iskustvu nikada nije govorio.
Predstavljanje knjige je moderirala voditeljica programa Dubrovačkih knjižnica i knjižničarka Nikolina Njirić, koja je na početku večeri pozdravila okupljene i predstavila autoricu, istaknuvši njezin dugogodišnji novinarski i aktivistički rad te važnost teme kojom se knjiga bavi.
Njirić je publici približila strukturu knjige, naglasivši kako se sastoji od dvaju isprepletenih slojeva: osobnih, fragmentarnih sjećanja autorice te originalnih zapisa njezina oca. Upravo ta „plava bilježnica“, koju je Grgić ispisivao pred kraj života, predstavlja autentično svjedočanstvo o iskustvu Golog otoka i vremenu koje mu je prethodilo.
Djelo je nastalo kao rezultat dugogodišnjeg promišljanja i suočavanja s očevim naslijeđem, a svoj konačni oblik dobilo je nakon sudjelovanja autorice na radionici kreativnog pisanja koju je vodio Zoran Žmirić. Govoreći o nastanku knjige, Matejčić je istaknula kako tema Golog otoka u njezinoj obitelji nikada nije bila otvoreno prisutna, no osjećaj neizrečene tajne bio je stalno prisutan. Očev rukopis pročitala je tek nakon njegove smrti, što je za nju bilo iznimno snažno i bolno iskustvo suočavanja s prošlošću.
Tijekom razgovora naglašena je važnost povjerenja između autorice i urednika u procesu oblikovanja intimne ispovijesti. Govorilo se o teškom suočavanju s očevim iskustvima, ali i o univerzalnim temama poput izdržljivosti, dostojanstva i ljudske potrebe za preživljavanjem. Posebno je odjeknula misao da je Vladimir Grgić, unatoč namjeri sustava da ga slomi, na Golom otoku „izučio zanat“ – po povratku je postao kamenoklesar i izgradio život za svoju obitelj. Matejčić je naglasila: „Plava bilježnica govori o tome kako sustav oblikuje ljude i kako oni, ponekad baš zato što su vjerni i odani, završe kao žrtve ideologije.“
Autorica je dodatno istaknula da knjiga ne traži krivce, već pokušava razumjeti mehanizme sustava i posljedice koje oni ostavljaju na pojedinca i obitelj. Kroz vlastite priče propituje koliko je očevo iskustvo oblikovalo njezin identitet i vrijednosti koje je naslijedila.
U završnom dijelu osvrta, kako je prenijela Nikolina Njirić pozivajući se na riječi urednika knjige Zorana Žmirića, naglašena je emocionalna snaga knjige, koja donosi „dosad neispisan rukopis u domaćoj književnosti“ te priču iznimne duhovne snage. Riječ je o djelu koje „ni u koga ne upire prstom“, nego umjesto prijenosa međugeneracijske traume nudi toplu i autentičnu prozu, „knjigu koja će vas zagrliti na kraju“.
Predstavljanje je dodatno obogaćeno čitanjem ulomaka iz knjige, koji su publici približili snagu i poetiku djela. Večer je zaključena osobnijim tonom kroz priču o autoričinoj dugogodišnjoj inspiraciji glazbom Boba Dylana. U prostoru su bili izloženi plakati inspirirani Dylanovim vizualom iz 1960-ih, koje su autoričini prijatelji reinterpretirali kao duhovitu posvetu – na plakatima su se našli autorica i Dylan, pa čak i njezina knjiga u njegovim rukama. Time je simbolično povezana autoričina osobna priča s umjetnikom kojeg doživljava kao trajni uzor društvene osviještenosti i budnosti.
Predstavljanje je potvrdilo važnost književnosti kao prostora suočavanja s prošlošću te očuvanja osobnih i kolektivnih sjećanja.
