16.8 C
Dubrovnik
Nedjelja, 13 listopada, 2024
NaslovnicaKulturaSJEĆANJE "5. listopada 1991. počeo je nestajati jedan svijet građanskog Dubrovnika... odnio...

SJEĆANJE “5. listopada 1991. počeo je nestajati jedan svijet građanskog Dubrovnika… odnio je sa sobom i Milana Milišića”

U sjećanje na Milana Milišića

„ (…) 5. listopada 1991. zapravo je počeo nestajati čitav jedan svijet građanskog Dubrovnika i pravih Dubrovčana, svijet koji je sa sobom odnio i Milana. (…)“

Šindolić, V.

Ulica koja će se zvati tvojim imenom.

Dubrovnik:Društvo dubrovačkih pisaca, 2011.

STIHOVI ZA POMIRENJE

Čemu bi trebali služiti stihovi

Koji zameću razliku između dželata i žrtve?

Stihovi tako frivolno složeni

Kao faldice na suknjicama.

Čemu bi trebali služiti stihovi

Nego da svrbe kao kraste na ranama

Kao kraste da pokriju rane

Izranjavanih što su preživjeli

A da se nije doznao izvršilac

Može ih se istetovirati na slijepom prijatelju

Tražiti od žene dok se porađa, da ih ponavlja

Ali ako ne služe nezamislivom pomirenju

Kako ćemo se, ozlijeđeni, moći povjeriti riječima.

Milišić, M., iz zbirke pjesama “Fleka, e”, 2001. (133 str.)

Rubrika “Zrnca knjige od pijeska” u mjesecu listopadu prošle godine bila je posvećena književniku Milanu Milišiću čija se obljetnica rođenja i smrti obilježavala 2021. godine.

Ponavljamo je i ove godine, tekst smo preuzeli sa stranice Dubrovačkih knjižnica

Ovotjedna rubrika ”Zrnca knjige od pijeska” posvećena je dubrovačkom književniku i prevoditelju Milanu Milišiću (1941.-1991.) čiju dvostruku obljetnicu rođenja i smrti obilježavamo ove godine.

Pjesme i jedan isječak iz romana da govore sami za sebe… 

Milan Milišić (1941. – 1991.)

PJESNIK I GRAD

Među vratima od grada

Vrata su otvorena i most je spušten. Može se

izaći ili ući: kao vojnik, komedijaš, kmet –

kao gospar ili njegov služnik.

Ja stojim među vratima od grada, pouzdano,

ne izlazeći, još odlučujuće odbijajući misao

na ulazak. Od dvije mogućnosti – napadač

niti branitelj. Odolijevam

svakom pozivu.

Htio sam da mogu stati u onaj

ma kako beskrajno skučen

prostor

između vratnica

koji ostaje neispunjen i kad se vrata gradska

zatvore.

                                                                           (Iz zbirke pjesama Zgrad, 1977.)

„Ranije mi je čitav Dubrovnik izgledao kao monolitna dekoracija; sad su do mene počeli dopirati segmenti. Najupečatljiviji je bio upravo taj kameni kvadrat, jedino vidljivo lice skrivene kocke. I razabrala sam da je svaki taj kamen, svako lice kocke – svoj kamen, i svoje lice. Svi su oni bili zarobljeni, svaki u svom redu, ali među svima njima, među tisućama i stotinama tisuća njih nije bilo dva koja su posve ista.

I naša taraca je bila popločana kamenom, lijepim glatkim kamenim pačetvorinama koje su na suncu postajale tople i mazne, pod kišom sjajne i svečane, uvijek čiste kao tanjuri na postavljenu stolu. Iz jedne pukotine u uglu rasla kapara, nježna, zelena, uporna. Ranije smo je Lila i ja uvijek čupale kad smo mele taracu. Ja to više nisam činila; radovala sam se njenom bijelom, loptastom cvijetu i sviđalo mi se što se tako uporno bori, što uvijek ponovo oživi makar otkinuta od korijena.

U drugačijem svjetlu vidjela sam sad i našu malu lučicu, Penatur, s velikom hridinom pored nje; nije mi više toliko smetalo ni što zna smrditi ni što je tako zapuštena. Iza nje dizao se Bokar, gladak kao puž i skladan kao neki od vretenastih ženskih udova. A ovome je sigurno doprinijela i jedna knjiga. Među knjigama koje su bile kod none u kući bila je jedna knjižica pjesama Luja Vojnovića Dubrovačke elegije. Knjiga je bila tiskana prije rata, 1924., a amblem biblioteke bio je visok i kao bodež tanak čempres koji je probijao zelenkasti krug u kojemu je bio predstavljen Dubrovnik. Sasvim sam je slučajno uzela u ruke, nisam imala pojma što su elegije, pretpostavljala sam da bi to moglo biti nešto svečano i tužno. I odista je neka svečana tuga probijala iz tih pjesama i dopirala do dna mene; zanosna, slatkasta, opčinjavajuća, i osjećala sam se kao kad sam nekad prije plakala na groblju, ne oplakujući nikoga, iz čistog zadovoljstva. Svijet koji sam znala kao svoje lice u zrcalu bio je tu, ali žestoko obasjan svjetlošću s druge strane. I to što je drugačiji bilo je uzbudljivo jer sam znala da sam i ja drugačija.

Jedne od onijehzimnijeh noći kad legende i zli duhovi oblijetaju ispražnjene bedeme, stajah na Brsaljama…“ – O kako je godilo izgovarati ove stihove pune napona, tame, tajanstvenosti! „Ali jednako duvaše vjetar i neuspokojenitalasi strašnim se šumom obarahu na Penatur.“ – Zastajala sam da oslušnem potmule udarce mora u Penaturu; najslađe je bilo čitati tu poeziju kad je puhao jak, vlažan jugo. Škure su se tresle vezane žicom i učvršćene poprečnim spojnicama, podrhtavala su u njima rebrasta krilca, a u vrtu se smokva borila s refulama vjetra kao brod u oluji. „Talasi se čas razbijahu za Bokarom u tri velika prebijela točka, čas se razlivahu na Penaturšiljući Pilama i Gradu sniježne perjanice pune miomirisa djevičanskijeh dubina. Tisuće svjetlijeh pahuljica treperaše na jablanu kod vrata od Pila i opčinjen uđoh, pod zrakama slabog žiška, u mrtvi Grad. Kako je godilo tijelu i duhu naći zapisane riječi koje tako doslovce izražavaju nešto nejasno ali nešto što je iz dubine tvog iskustva, što te ispunja kao veliki sud. I tek sad bi pravim tonom odzvonio u meni pokoji djelić tatinih priča iz djetinjstva, priča koje su mojoj nepripremljenoj mašti dočaravale Dubrovnik kao mjesto čarolije i ljepote.“

                                                                          (Iz romana  Oficirova kći,  2011.)

MRTVO ZVONO

                                Mrtvo zvono! Mrtvo zvono!

                                Pada kiša u more

                                Jedan dub se diže iz kamena

                                U noći kamenoj kutiji

U noći, kamenom popločanoj

Tmuo s tornja glas

Nevidnoh čuh –

Ili samo jeku

Trncima me sila prošila

Singerica

A sve što se ikad zbilo živom

Protutnjalo je kroz moju glavu

U tvom bronzanom odlivu

Bez daha uzletjeh skale

Kroz nadsvodeći muk

Među zaglađenim bridovima

I niskim kupjertama, nad portama

S aspidistrinim lišćem

Stadoh na placu Mrtvo zvono.

S raštimanih žica ponad glave

Neke su raznijele ruke prednoć

Veš bijeli, do posljednje krpe

Ko s neba oblake vjetar

A zvuk ti, nit čut mogu, nit zaboravit –

Utvarno, mrtvo zvono. Mûčiš

U glasovima ljudskim, nebeskim

Zidima, zvijezdama, Mrtvom moru

Gradu, u svijest uspalih uronjenog

Ko da snivam neki strah

Sliven u kupolu sfera

Drži te sred mrtvog grada

Stišan kao hladan bat

Čuvaš mrtvi sat.

                                                             (Iz zbirke pjesama Mrtvo zvono, 1997.)

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

NJORGANJE