6.8 C
Dubrovnik
Subota, 29 siječnja, 2022
NaslovnicaLifestyleSilva Capurso - primjer kako se novinarstvo može kvalitetno ugraditi u život...

Silva Capurso – primjer kako se novinarstvo može kvalitetno ugraditi u život zajednice

Naša kolegica Silva Capurso, urednica i novinarka s Radija Dubrovnik jedna je od dobitnica ovogodišnje županijske nagrade i zapravo odličan primjer kako se naš posao može na kvalitetan način “ugraditi” u poboljšanje života zajednice u kojoj živimo. Silvina emisija “Zdravi bili” obilježava 15. obljetnicu postojanja, a ona je, ponukana temama koje je obrađivala, osobito onih koje su se odnosile na djecu s poteškoćama u razvoju, krenula ponovno u “studentske” vode i korak je dijeli do titule doktorice iz polja edukacijsko-rehabilitacijskih znanosti, konkretno poremećaja u ponašanju djece i mladih.

Dakle, krenimo “klasično” – što ti znači ova nagrada, jesi li je očekivala?

– Nikad nisam bila tip od nagrada i nisam o njima uopće razmišljala. Kad mi je predsjednica Udruge Poseban prijatelj Dženita Lazarević još prošle godine rekla da će me predložiti za nagradu Županije s obzirom da emisija HRT-HR-Radio Dubrovnika “Zdravi bili”obilježava 15 godina postojanja u kontinuitetu pristala sam misleći kako će na tu ideju do iduće godine zaboraviti. Naravno da nije. A priključili su joj se uz glavnu urednicu moga radija Nilu Miličić Vukosavić i ravnateljicu Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba prof.dr.sc. Gordanu Buljan Flander, i predstavnici brojnih udruga s područja županije, udruga Slatki život, Kap u moru, Djeca Pelješca i Neretvanski leptirići, kao i Građanska inicijativa Pomozimo djeci s invaliditetom. I kako ne pristati? Naravno da jesam, iako sam uvijek mislila, a tako mislim i danas, kako postoje brojni drugi zaslužni pojedinci koji, u ovom slučaju, promiču prava i potrebe djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. Emisija “Zdravi bili” bavi se brojnim temama vezanim uz zdravstvo, ali uvijek su mi bile najdraže one koje su govorile o potrebama djece i mladih. Osjetili su to i oni, pa vjerujem da su me stoga predložili i podržali kao laureata županijske nagrade. I upravo iz tog razloga ta mi nagrada znači iznimno mnogo. Ona je poruka da su osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju jednakopravni članovi našega društva, a vijećnici županijske skupštine to su prepoznali. Stoga, moram izraziti duboku zahvalnost na nagradi koja je ujedno i nagrada sve djece s teškoćama i osoba s invaliditetom.

Sviđa mi se naslov koji sam negdje pročitala – od radijske emisije do Poliklinike za zaštitu mentalnog zdravlja u bolnici – to je lijepi primjer kako mediji mogu na pozitivan način utjecati na poboljšanje kvalitete života u svojoj zajednici. Kako je sve krenulo?

– Krenulo je potpuno neočekivano, nakon što smo u radijskom eteru više od desetljeća govorili o djeci s teškoćama u razvoju i nužnosti otvaranja centra koji bi na jednom mjestu objedinjavao sve njihove potrebe. Tijekom obilježavanja Dana osoba s invaliditetom, tada novoizabrani ravnatelj Opće bolnice Dubrovnik izv.prof. dr.sc. Marijo Bekić, zainteresirao se za tu problematiku, sudjelovao s predstavnicima udruga u jednoj od emisija i rekao kako želi nešto napraviti za djecu i njihove roditelje kako bi im pomogao. Iskreno, nismo se poznavali i nakon što više od 10 godina slušate obećanja, nisam niti od ovoga očekivala previše. Međutim, dr Bekić javio se za nekoliko dana i rekao da želi u bolnici otvoriti na jednom mjestu centar kojemu bi cilj bio okupiti sve one koji rade s djecom s teškoćama u razvoju i omogućiti im sve – od dijagnostike do terapijskih postupaka. Pitao me što znam o tome i mogu li mu pomoći. Bila sam na drugoj godini doktorskog studija “Prevencijska znanosti i Studij invaliditeta” Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu. Znala sam kako bi to “nešto” o čemu je govorio trebalo izgledati, pojma nisam imala što me čeka. I naravno da sam pristala. Bila sam svjesna da je to jedinstvena prilika, iako ništa slično u zdravstvenim ustanovama, odnosno općim bolnicama, nije postojalo. I tako je krenulo, nakon pripremljenih nekoliko stranica o tome što bi bio cilj takvog centra i što bi se u njemu radilo, ministarstvo zdravstva je projekt odobrilo. I mi smo počeli s radom. Duge dvije i pol godine trajale su pripreme za otvaranje Poliklinike. Pomogli su mnogi, moram izdvojit prof. Gordanu Buljan Flander i Dženitu Lazarević, svaka od njih je doprinijela nastanku Poliklinike sa svojim znanjem. Donacijama smo prikupili novce za svu potrebnu opremu i edukacije, a najveća podrška bila nam je Zaklada Blaga djela.

Kad si se odlučila nastaviti školovanje u tom smjeru? Što i na koji način pomažeš u radu Poliklinike?

– Kako sam odlučila krenuti s daljnjom izobrazbom? Prvo sam zapravo na nagovor prijateljice, prof. Buljan Flander počela razmišljati o tome kako uz svoj novinarski posao mogu i trebam raditi i još nešto. Ona me potaknula upravo prema doktoratu, nastavku obrazovanja u smjeru koji me je posebno privlačio, vezano upravo uz djecu. Odmah sam “kliknula” na poslijediplomski studij Prevencijska znanost i Studij invaliditeta na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu. I čekala dvije godine da otvore upise za novu generaciju. Ništa drugo me nije zanimalo, i moram priznati da nisam požalila niti jednog jedinog trenutka. Bilo je to divno iskustvo i tri godine u kojima sam stekla znanja i vještine koji su me posebno oblikovali u daljnjem radu. Pri kraju sam izrade doktorata, nakon kojega ću steći titulu doktorice iz polja edukacijsko-rehabilitacijskih znanosti, konkretno poremećaja u ponašanju djece i mladih. U međuvremenu sam završila i edukaciju iz “Terapijskih tehnika i vještina za rad s djecom” Poliklinike Kocijan Hercigonja, kao i “Terapiju igrom: vještine i intervencije u radu s djecom” Centra Proventus. Godinama sudjelujem u radu hrvatskih i međunarodnih konferencija i kongresa vezanih uz rad s djecom, posebno kada je riječ o djeci s teškoćama u razvoju, a posljednje dvije godine kao Poliklinika smo aktivni na kongresima želeći promovirati naš način rada i pristupa djeci s TUR. To je ujedno i jedna od aktivnosti kojima se bavim u Poliklinici za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih. Multidisciplinarni pristup u radu s djecom s TUR kada je riječ o dijagnostici karakterističan je za pojedine kliničke bolničke centre, dok se cjeloviti terapijski rad provodi u specijaliziranim ustanovama za pojedina područja. Mi se bavimo svim teškoćama djece u razvoju, pa osim dijagnostičkih postupaka, djeci osiguravamo i terapijsku podršku, što nije uobičajeno na jednome mjestu, a prema mojem saznanju unutar bolničkog sustava takva vrsta skrbi o djeci s TUR ne postoji.

Jesi zadovoljna razvojem tog projekta i odjekom, ali i pomoći koja se pruža roditeljima. Nije nikad naodmet ponavljati čime se zapravo Poliklinika bavi….

– Kad gledam unatrag koliko se toga napravilo, jako sam zadovoljna. A opet, nikad nisam dovoljno zadovoljna. U pripremi brojnih projekata i edukacija zaustavio nas je koronavirus i zbog toga mi je žao. Ali, definitivno sam zadovoljna činjenicom da Poliklinika radi, da povećavamo broj zaposlenih i da idemo u korak s potrebama naših malih pacijenata.

Više stotina djece posjetilo je Polikliniku iz različitih razloga, u posljednje vrijeme razlozi su nerijetko emocionalne teškoće i problemi u ponašanju, što ne čudi s obzirom na trajanje koronakrize i on line nastavu, količinu vremena koju djeca provode kod kuće, kao i ne uvijek idealnu obiteljsku situaciju.

Naše edukacijske-rehabilitatorice, radna terapeutkinja koja je ujedno i senzorni terapeut, te fonetičarka i logopedinja koja je trenutačno na porodiljnom dopustu, uglavnom rade s djecom s teškoćama koje spadaju u domenu rane intervencije. Psihologinje imaju širi raspon rada, pa uz psihoterapijske postupke za koje su dodatno educirane, redovito rade i  psihodijagnostičke postupke s ciljem dijagnosticiranja teškoća kod pojedinog djeteta i smjernica za budući rad s njim.

Nedavno je izašla i knjiga “Krijesnice” koja progovara o tim problemima, sudbinama ljudi koji se suočavaju s brojnim preprekama.

– Knjiga “Krijesnice” projekt je studentica Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Htjele su dodatno senzibilizirati javnost za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju. Potrebno je to. Jako. Ljudi s djecom redovitog razvoja, ne mogu niti zamisliti kako izgleda svakodnevni život s djetetom koje npr. ima složeni oblik poremećaja iz spektra autizma. Ne znaju što je to ADHD i nisu svjesni da to nije neka pomodna izmišljena dijagnoza osmišljena za razmaženu djecu, već ozbiljan poremećaj koji ometa djecu u svakodnevnom funkcioniranju, sklapanju prijateljstava, školskom uspjehu… Tako da slične knjige imaju ogromnu važnost. Nadam se da ćemo promociju “Krijesnica” imati prilike upriličiti i u Dubrovniku, kao i da ćemo uskoro imati priliku čitati i drugu knjigu “Krijesnice 2” jer su ljudi naprosto odlučili progovoriti o problemima s kojima se susreću u svakodnevnom životu.

Koliko smo kao zajednica empatični i svjesni okolnosti u kojima žive obitelji s djecom s poteškoćama u razvoju, koliko se uopće i želi razgrnuti zavjesa iza koje žive?

– Ako ćemo govoriti o deklarativnoj empatiji, onda su svi empatični. Ali druga je stvar, kada roditelj djeteta s teškoćama primijeti da od njega ljudi okreću leđa, da uzdišu ili glasno komentiraju ponašanje njihovog djeteta ne znajući da je riječ o npr. poremećaju, a ne o razmaženom djetetu koje se “ne zna ponašati”. Nažalost, mislim da nismo pretjerano empatični. Tu se ne radi samo o ljudima kojima je “teško gledati” bolesno dijete. Kao da je roditeljima lako tako živjeti svaki dan i susretati se sa neprekidnim nerazumijevanjem i pokušavanjem probijanja zidova i zidova birokracije. A iza tih zidova stoje živi ljudi od krvi i mesa. Od kojih će neki svesrdno pomoći, ali dio njih neće. Zbog toga mislim da je potrebno govoriti o ovim tema, zbog toga sam i pristala na ovaj razgovor, pa u konačnici i na to da me nominiraju za nagradu Županije. O djeci s teškoćama u razvoju, problemima s kojima se susreću njihovi roditelji, kao i o osobama s invaliditetom potrebno je dodatno senzibilizirati javnost i o tome svakodnevno govoriti kako bi ljudi napokon shvatili da među njima žive i oni koji su drugačiji. Možda po mnogočemu. Ali nisu zbog toga manje vrijedni ljudi. Dapače, u njima se krije divota koje mnogi nikada neće biti svjesni.

Jesi li, baveći se svojim “novim” poslom, počela na drukčiji način cijeniti zdravlje i vrednovati život?

– Definitivno. Trebate vidjeti kako se ljudi istinski vesele malim stvarima. Malim pomacima. Malim promjenama nabolje. Jednom osmijehu. Ljubaznu razgovoru. I paradoksalno, to me zapravo i rastužuje. Koliko je malo potrebno za pomoći drugome i učiniti ga sretnijim, a koliko smo nespremni na takve male korake prema ljudima koji nas svakodnevno okružuju.

Je li toliki angažman i na novinarskom poslu i u Poliklinici “žrtva” vlastitog slobodnog vremena ili to ipak doživljavaš isključivo kao osobni rast i razvoj, i kakvi su ti planovi?

– Da sam radila prema planovima, ne bih se pomaknula s mjesta. Nema planova. Pojma nemam. Ono što stvarno već moram privesti kraju je doktorska disertacija s obzirom da sam istraživanje završila. Recimo da je to plan koji mi je trenutačno u fokusu. A sve definitivno doživljavam isključivo kao osobni rast i razvoj. Nismo li zbog toga i došli na ovaj svijet? Da pokušamo biti bolji prema sebi i drugima i učiniti ga malo boljim mjestom za život? Politička prepucavanja, ratovi figurativni i stvarni, grandece svih vrsta i oblika, čemu to? Ništa me to ne zanima. Uvijek smo svedeni na malo dobroga koje nas okružuje. Ili lošega. Ali to je već stvar osobnog izbora.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

[td_block_7 limit="1" custom_title="Komentar tjedna by Lidija Crnčević" header_color="#4bbc16" category_id="79"][td_block_7 limit="1" header_color="#3e4095" custom_title="Put oko Svijeta" category_id="78"][td_block_7 limit="1" custom_title="Slatki život Alise Nenadić" header_color="#dd9933" category_id="80"]