Razgovor povodom izložbe Mare Bratoš “Skrivena mjesta Grada” u Galeriji Otok, održat ćemo u petak 14. kolovoza 2026. u 21 sat na taraci Art radionice Lazareti.
Sudjeluju: Mara Bratoš, fotografkinja; Anita Ruso Brečić, povjesničarka umjetnosti i kustosica, Hrvoje Ivanković, dramaturg i publicist; Ivan Vigjen, povjesničar umjetnosti.
Evo jedna kratka i osobna bilješka kao najava:
“Na izložbi Skrivena mjesta Grada Mara Bratoš izlaže dvije serije fotografija Dubrovnika, jedna je nastala 1995., a druga 2025., trideset godina poslije. Fotografije prikazuju niz lokacija u Gradu, slike mjesta identitetski važnih za Maru, a i sve nas koji smo u Gradu odrastali 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća.
Gledajući te fotografije, mjesta uhvaćena u prizore, pitam se je li trideset godina puno ili malo za jedno mjesto, za jedan prostor? Koliko se toga u jednom prizoru i na jednom mjestu promijenilo, a što je ostalo isto? Što znači pripadati? I kako je pripadanje vezano uz prostor? Je li supstancija pripadnosti prisutna u prostoru samom ili je ona veza našeg osobnog, estetskog, kolektivnog, iskustvenog doživljaja i pamćenja nekog mjesta? Ono što smo sami učitali i povezali u sjećanje? Iako smo se uzdali u memoriju kao sidro značenja prostora, identiteta, pripadnosti, naučili smo da je memorija konstrukt, da je nestabilna, sklona upisivanjima i učitavanjima, da ju je moguće čitati iz više perspektiva i da će nas uvijek iznenaditi. Pa ipak, često joj se vraćamo kao vjerodostojnom izvoru. Potvrdi.
Koja su to naša kolektivna skrivena mjesta, od koga su skrivena, kako su bila skrivena 1995, a na koji su način skrivena danas? Kako ih pamtimo? Kako se nosimo s promjenama? I što je nostalgičnost u svemu tome – obrambeni mehanizam ili način poopćavanja osobnih iskustava?
Kao dijete “prisvojila” sam neke lokacije kojima i danas svaki put prilazim svečano i s nekom vrstom unutrašnje proslave, s uzbuđenjem: Danče, ulica prema Sv. Jakovu, Gorica Sv. Vlaha, Gornji Kono prema Depozitu, Srđ, prolazak barkom kraj Grebena i vanjskom stranom Petke… Kada ih zamišljam sad, gotovo ih sve vidim u zimsko hladno sunčano poslijepodne. Bez ljudi. Čitajući ovaj niz, shvaćam da su to ona mjesta koja se nisu puno mijenjala, pa ni prije nego sam bila dijete i prepoznala ih kao moja (skrivena) mjesta. Mjesta koja volim. Koja volimo. Kolektivno i osobno.
Kao što Mara piše: “Kada govorimo o ljubavi prema nekom mjestu ili lokaciji, zapravo govorimo o nama samima. Jer kroz sva ta mjesta, kroz njihove promjene i kroz sjećanja koja za njih vežemo, zapravo govorimo o vlastitom životu. O svojim uspomenama, o vremenu koje smo tamo proživjeli. U mome slučaju, to je i govor o vlastitoj mladosti i zrelosti, o povezivanju ta dva vremena, ta dva svijeta. I zato mi se čini da ove fotografije nisu samo dokument jednog prostora, nego na neki način i dokument naših života.”
Za razgovor o Gradu, o odnosima prostora, kolektivnog i individualnog sjećanja i pripadnosti, memoriji i promjenama – nismo mogli poželjeti bolje govornike.
Pozivamo vas na razgovor povodom izložbe Mare Bratoš u petak, 14. 8. u 21 sat na našoj taraci.
Donesite jedno svoje skriveno mjesto sa sobom”, napisala je Srdjana Cvijetić, iz Art radionice Lazareti.
