Lisabon. Najsunčaniji glavni grad u Europi. Grad na sedam brežuljaka, očaravajućih vidikovaca, popločanih ulica i šarenih fasada. Grad koji mi je osvojio srce.
Napisala: Ivana Hladilo
Od samih početaka studiranja razmišljala sam o odlasku na Erasmus+ program studentske mobilnosti kako bih provela jedan semestar studirajući negdje u Europi. Zimogrozna kakva jesam, savršenim izborom činio mi se Lisabon, sunčani i šareni grad koji sam dugo htjela posjetiti. Odlazak u nepoznato, prilagodbu na novo te život na više od dvije tisuće kilometara zračne udaljenosti od doma uvelike je olakšao odlazak s prijateljem te radijskim i televizijskim kolegom Tonijem Jurićem.
Ston-Split, Split-Amsterdam, Amsterdam-Lisabon. Tako je izgledao moj, i od Splita, Tonijev put. Nakon gotovo cjelodnevnog putovanja, pred zgradom našeg novog doma širokog osmijeha i još šireg zagrljaja dočekao nas je naš novi cimer, Edo iz Rijeke. Tako je naše četveročlano lisabonsko domaćinstvo postalo većinski hrvatsko, no cimerica Helen iz Madrida nije se žalila. Barem ne javno.
Teško da smo mogli imati bolji početak nove životne avanture od odlaska na fado večeru već prvog dana u Lisabonu. Šarmantan restorančić u središtu četvrti Bairro Alto otkrio nam je moj buddy Jorge, lokalni momak koji kroz funkciju buddyja pomaže stranim Erasmus studentima u prilagodbi na novo okruženje. Iako nismo razumjeli niti jednu riječ, tužne melodije, glasovi pjevača i pjevačice praćeni akustičnom gitarom i portugalskom gitarom s dvanaest žica prenijeli su nam vrtlog emocija, među kojima i onaj specifično portugalski – saudade. Poseban ugođaj činio je i mrak u restoranu, uz tek pokoju upaljenu svijeću te lampu između svirača. Uz zaposlenike, glazbenike i nas troje, u restoranu je bio još samo jedan gost, a što je ugođaj činilo intimnijim.
Brdoviti šareni grad zarazne energije
Već spomenuti Bairro Alto centar je lisabonskog noćnog života. Jorge nam je tog prvog dana osim restorana s fadom pokazao i druga mjesta i objekte, a kojima smo se sljedećih mjeseci često vraćali, ali i otkrivali neke nove. Na tom malom prostoru smješteno je više od 200 barova, no čar Bairra upravo je na njegovim ulicama. Mnoštvo mladih i onih koji se tako osjećaju uzimaju piće u nekom od ugostiteljskih objekata, a druženje nastavljaju na ulicama. Tu se pjeva, pleše, druži, upoznaju ljudi sa svih strana svijeta i sklapaju nova prijateljstva. Ima u Bairru i barova koji su toliko zarazno dobri da je teško samo ući, uzeti piće i vratiti se gomili na ulicu. Iz gotovo svakog kutka izviru zvukovi brazilskog funka i reggaetona pa će ljubitelji latinoameričkih ritmova uživati u lisabonskoj ponudi noćnoga života. Baš kao što sam i ja!
Lisabon je grad na sedam brežuljaka. Iako se ponekad činilo kao da ih je 77. Zbog toga je prilikom posjete ovome gradu neizostavno ponijeti najudobnije cipele. A budući da Lisabon nosi titulu najsunčanijeg glavnog grada u Europi, neizostavna je i krema za sunčanje. Ne pitajte kako znam.
Teško je ne zaljubiti se u Lisabon, u šareni grad s dušom i tradicijom, u mjesta koja su poput onih iz bajki, u bogatu povijest, u gastronomiju, u zalaske sunca promatrajući ih s nekog od brojnih lisabonskih vidikovaca ili s obližnjih pješčanih oceanskih plaža, ali i u njegove otvorene i susretljive stanovnike. Ovaj šareni grad posebno je lijep kad procvjetaju krošnje jacarance, bojeći ulice i trgove u ljubičasto. Iako se to čini nemogućim, ali Lisabon je još šareniji i uzbudljiviji za vrijeme uličnih proslava, posebice kad cijeli mjesec diljem grada slave svog zaštitnika, sv. Antuna. Ukrasi po ulicama, miris pečenih sardina sa svih strana, štandovi s raznim delicijama, glazba, ples i parade obilježavaju ovu živahnu proslavu, a mnoštvo stanovnika i posjetitelja pozivaju na hranu, piće i zabavu.
Erasmus – putovanje koje mijenja živote
Odlazak na Erasmus, život u Lisabonu i mogućnost biti dijelom te pozitivno lude svakodnevice jedno je od ljepših iskustava koje sam dosad imala priliku proživjeti. No, moram reći da mi u početku i nije bilo lagano “odvažiti se” i otići. Kočili su me strahovi i bojazan od nepoznatog, kako ću se snaći, hoću li pronaći prijatelje i je li to uopće za mene. No, želja za ostvarenjem sna te spoznaja da sam na zadnjoj godini predavanja na Sveučilištu u Dubrovniku i činjenica da ako ne iskoristim ovu priliku, sljedeću neću imati odagnale su sve strahove i ohrabrile me za odlazak na putovanje koje mi je promijenilo život.
Lagala bih kad bih rekla da mi u automobilu od Stona do Splita nekoliko puta srce nije preskočilo i da me nije uhvatila blaga mučnina od straha, pozitivne treme i uzbuđenja. Iako mi je bilo teško donijeti odluku o odlasku i da sam o njoj razmišljala godinama, sad nakon svega proživljenog čvrsto stojim iza toga da bi svaki student trebao otići na Erasmus, barem jednom. Pozitivnom iskustvu uvelike pridonosi i sami Lisabon. Osim što je vizualno atraktivan, unatoč mnoštvu različitih nacija i kultura ovaj grad opisala bih i izuzetno sigurnim gradom. Njegovi stanovnici prijateljski su nastrojeni i tolerantni, u što sam se uvjerila i sama. Rekla bih da su dosta slični Hrvatima, posebice nama koji smo s mora. Čak i u slučajevima kad sam trebala pomoć, a ljudi nisu govorili engleski jezik, nastojali su mi pomoći kako god su znali. Spominjujući toleranciju, u Lisabonu će se baš svatko osjećati prihvaćenim, bez obzira na spol, religiju, seksualnu orijentaciju, nacionalnost ili razliku bilo koje vrste.
Ako se ijedan student pita vrijedi li otići na Eramus – vrijedi! Erasmus obogaćuje živote. U tih nekoliko mjeseci upoznala sam nove kulture i mnoštvo ljudi sa svih strana svijeta koji su mi postali bliski prijatelji. Pronašla sam svoja mjesta kojima sam se vjerno vraćala, a čiji su zaposlenici točno znali što ću naručiti i bez da bi me to upitali. Izašla sam iz svoje zone komfora, upoznala samu sebe, a s obzirom na broj Hrvata i Balkanaca koje sam upoznala uvidjela sam da nas je malo, ali da nas zaista ima! Putovala sam po Portugalu i Španjolskoj, preletjela pola Atlantskog oceana kako bih posjetila Azore. Sudjelovala sam i u stotoj obljetnici jednog od najvećih i najpopularnijih karnevala u Portugalu, bila dijelom najvećeg studentskog festivala u Europi te pratila Svjetsko prvenstvo u surfanju s tisućama gledatelja okupljenih uz obalu Atlantskog oceana u gradu koji prestaje s radom za vrijeme trajanja natjecanja. Proširila sam vidike, zabavljala se, rješavala probleme bez obzira na jezične barijere, stvorila nebrojene uspomene i, što je meni osobno najvažnije, osjećala sam se kao doma. Zbog toga i vjerujem da će Lisabon i Erasmus uvijek biti dijelom mene.
