„Cijeli profesionalni život pišem znanstvene radove. Knjige me, iskreno, nikada nisu posebno privlačile. No s vremenom se nakupilo mnogo razmišljanja, dilema i materijala koji ne stanu u okvire časopisa. Stvari koje su me stalno kopkale, ali za koje u “paperima” nema mjesta.
Kao rezultat tog procesa nastala je ova knjiga, moja prva samostalna. Knjiga je nastajala polako, s namjerom da na jednom mjestu povežem empirijska istraživanja, iskustvo rada i dugogodišnji interes za industrijsku politiku te da se osvrnem na ograničenja, kompromise i iluzije koji često prate razvojne strategije.“ Zapisao je to uz izlazak svoje knjige Elusive Innovation – Promises, Failures and Policies for Emerging Innovation Systems’u izdanju Springer Nature, rektor dubrovačkog Sveučilišta prof. dr. Nebojša Stojčić.
Za Dubrovniknet pitali smo ga više detalja o knjizi, njenim porukama kada je u pitanju razvoj učinkovitije inovacijske politike?
– Glavna poruka knjige jest da inovacijska politika u mnogim zemljama ne zakazuje zato što nema ideja, strategija ili sredstava, nego zato što je previše formalna, fragmentirana i kratkoročna. Inovacija se često svodi na ispunjavanje administrativnih ciljeva i kopiranje tuđih modela, umjesto na izgradnju stvarnih sposobnosti za učenje i prilagodbu. Ključni zaključak je da učinkovita inovacijska politika mora prihvatiti neuspjeh kao normalan dio procesa jer sustavi koji ne uče iz pogrešaka ostaju zarobljeni u ponavljanju istih mjera bez stvarnog učinka. Inovacijska politika bi trebala biti osmišljena tako da potiče eksperimentiranje, evaluaciju i korekciju, a ne kažnjavanje svakog odstupanja od plana. Dodatna važna poruka jest da inovacijska politika nije skup pojedinačnih mjera, nego pitanje koherentnosti cijelog sustava. Ulaganja u istraživanje, start-upove ili strane investicije nemaju smisla ako obrazovanje, regulacija i javna uprava ne djeluju usklađeno. Država mora imati ulogu koordinatora i „graditelja sustava”, a ne samo distributera potpora. Knjiga naglašava i da pristup tehnologiji nije dovoljan. Presudno je imaju li domaće tvrtke i institucije sposobnost da to znanje apsorbiraju i razvijaju dalje. Bez sustavne izgradnje kapaciteta, zemlje ostaju tehnološki ovisne i bez stvarnog inovacijskog iskoraka.
Zašto je inovacija neuhvatljiva za neke zemlje i sustave?
Razlog zbog kojeg je inovacija za neke zemlje i sustave neuhvatljiva leži u tome što se ona često pogrešno shvaća kao tehnički ili financijski problem. U praksi, mnoge zemlje imaju pristup znanju, tehnologiji i novcu, ali nemaju sustave koji omogućuju da se iz tih resursa razvije trajna sposobnost inoviranja. Inovacija se tada pojavljuje povremeno, kroz pojedinačne uspjehe, ali ne postaje stabilna i ponovljiva pojava. U takvim sustavima neuspjeh se doživljava kao dokaz pogreške, a ne kao dio procesa učenja. To potiče oprez, administrativno ponašanje i izbjegavanje rizika, umjesto eksperimentiranja i prilagodbe. Istodobno, akteri koji bi trebali činiti inovacijski ekosustav (poduzeća, sveučilišta, država i financijske institucije) često djeluju slabo povezano, bez zajedničkog smjera i povjerenja. Rezultat su izolirani „otoci izvrsnosti” koji ne mijenjaju sustav u cjelini. Dodatni problem nastaje kada je uključenost u globalne tokove tehnološka, ali ne i razvojna. Tehnologije se koriste, ali se ne razumiju i ne nadograđuju; sudjeluje se u proizvodnji, ali ne i u odlučivanju. Time se održava ovisnost i smanjuje prostor za vlastite inovacijske putanje. U konačnici, inovacija ostaje neuhvatljiva ondje gdje politike i institucije stvaraju privid aktivnosti, strategije, projekte i pokazatelje, ali ne grade kapacitete za učenje, koordinaciju i dugoročnu svrhu. U takvim sustavima inovacija se stalno obećava, ali rijetko ukorjenjuje.
Gdje je Hrvatska u Europi i svijetu u inovacijama? Jesmo li tipično društvo u tranziciji po pitanju inovacija? Koji su hrvatski primjeri slabe koordinacije među dionicima koji utječu na inovativnost?
Hrvatska se u europskom i globalnom inovacijskom prostoru nalazi u skupini zemalja koje su dobro integrirane u međunarodne tokove znanja, tehnologije i financiranja, ali još uvijek traže način kako tu integraciju pretvoriti u snažniji i stabilniji domaći inovacijski učinak. U europskim okvirima Hrvatska se najčešće svrstava među umjerene inovatore, što znači da postoje solidne osnove, ali i značajan prostor za jačanje sustava. U tom smislu, Hrvatska dijeli mnoge karakteristike društava u tranziciji. Strateško opredjeljenje prema inovacijama je jasno, dostupni su europski instrumenti i razvijen je niz potpornih programa, no izazov ostaje u dugoročnom povezivanju tih elemenata u koherentan i učeći sustav. Inovacija se još uvijek često razvija kroz projekte i pojedinačne inicijative, dok je prijelaz prema trajnim institucionalnim rješenjima postupniji. Jedno od područja u kojem postoji prostor za napredak jest koordinacija među dionicima. Odnosi između znanstveno-istraživačkog sektora i gospodarstva napreduju, ali su i dalje obilježeni različitim poticajima i očekivanjima. Sveučilišta i instituti prirodno su usmjereni na znanstvenu izvrsnost, dok poduzeća često djeluju u okruženju koje ne potiče dugoročna istraživačka ulaganja. Institucije koje bi trebale preuzeti ulogu povezivanja tih svjetova postoje, ali njihova uloga još se razvija i može se dodatno osnažiti. Slično vrijedi i za javne politike. Inovacijska, obrazovna, industrijska i regionalna politika razvijaju se paralelno, uz vidljive napore usklađivanja, ali i dalje postoji potreba za jačim zajedničkim okvirom, osobito u dijelu evaluacije učinaka i dugoročnog planiranja. To je izazov s kojim se suočavaju mnoge manje i otvorene ekonomije, osobito one koje se snažno oslanjaju na vanjske izvore financiranja. Važno je pritom naglasiti da Hrvatska ima niz vrlo uspješnih primjera poduzetništva i tehnološke izvrsnosti koji pokazuju da inovacijski potencijal postoji. Ključno pitanje za naredno razdoblje nije kako kritizirati postojeće politike, nego kako te pojedinačne uspjehe snažnije povezati sa sustavom, kako bi oni postali pravilo, a ne iznimka. Upravo u tom prostoru leži najveća razvojna prilika za hrvatsku inovacijsku politiku.
Koliko globalne kompanije utječu na razvoj lokalnih inovacijskih sustava? Imaju li male inovacije šanse pored globalnih igrača? Globalne kompanije imaju važnu, ali ambivalentnu ulogu u razvoju lokalnih inovacijskih sustava. One donose kapital, tehnologiju, organizacijsko znanje i pristup međunarodnim tržištima, što za male i otvorene ekonomije predstavlja značajnu razvojnu priliku. U mnogim slučajevima upravo su multinacionalne kompanije prvi nositelji naprednih tehnologija i standarda koji podižu ukupnu razinu proizvodnje i poslovanja. Istodobno, njihov doprinos lokalnoj inovativnosti nije automatski. Globalne kompanije najčešće zadržavaju ključne inovacijske funkcije, istraživanje, razvoj i strateško odlučivanje, u matičnim zemljama ili nekoliko globalnih središta. Lokalni ogranci često su snažno integrirani u globalne lance vrijednosti, ali s ograničenim prostorom za samostalno eksperimentiranje i razvoj. U takvom okruženju lokalni inovacijski učinak ovisi manje o samoj prisutnosti multinacionalnih kompanija, a više o sposobnosti domaćeg sustava da s njima uspostavi odnose učenja, a ne samo odnose proizvodnje. Mali inovatori imaju itekako šanse, ali pod određenim uvjetima. Takve inovacije rijetko nastaju kao izravna konkurencija globalnim igračima, već se razvijaju u nišama, kroz prilagodbu tehnologija, rješavanje specifičnih problema ili kombiniranje znanja iz različitih područja. Upravo u tim prostorima lokalni poduzetnici i manja poduzeća mogu biti brži, fleksibilniji i bliži korisnicima nego veliki sustavi. Ključno je, međutim, okruženje u kojem takve inovacije nastaju. Ako lokalni inovacijski sustav potiče suradnju, omogućuje pristup znanju, financiranju i eksperimentalnim prostorima, male inovacije mogu se postupno skalirati i povezati s globalnim tržištima, uključujući i suradnju s velikim kompanijama. Ako toga nema, male inovacije ostaju fragmentirane i često se rano prodaju ili sele u razvijenije ekosustave.
