Brojni prijatelji i poznanici opraštaju se od Nikše Domića, vlasnika nekadašnje Kolorine u koju su Dubrovčani, dok je bila otvorena, zašli barem jedanput po uslugu bojanja ili čišćenja robe. Dirljivim riječima njegov je odlazak popratio prijatelj Neno Kera. Po naški je napisao:
Ne volim oproštaje…
Nikakve.
Ni kad prerano odlaze ljudi koji su bili dobri duhovi gradskijeh kvartova, buža, igrališta, banja, ma Grada.
Niki Domić.
Jedan je od njih ljudina koji se posebno pamte.
Od Kolorine, Šulića, Danača, klape pod Lovrijencom…
Pilar po naravi.
Sinoć nam je zadnji put opalio šraubu vaterpolašku i pošo na nove poste nebeske.
Znate da ne volim pisat hrvatskim pravopisom već nastojim naški po dubrovački ušit u objave bar par slova.
Pa i ove tužne.
Generacijske.
A on je bio baš naški, peču ljudine.
Domići su odavno zatvorili Kolorinu.
On je zatvorio još jednu storiju o gradskim mladićima, fićfiričićima, galepčićima, zaljubljenicima mora, plivanja, vaterpola, Grada…
Adio Niki!
