Prilično sam uvjerena u to da je put kroz kaos i neizvjesnost ovog vremena upravo kroz ljubav, vjeru u dobro i bezuvjetnu posvećenost onome što je najbolje u ljudima i oko nas.
No sve je to trenutno tako kontra-intuitivno, potpuno neprirodno današnjoj kulturi i utabanim stazama razgovora.
Ponekad mi se, u trenutku nakon joga sata, plesa ili meditacije, učini sasvim dostupna ta ne-osobna, bezuvjetna ljubav koja je sama sebi svrha i nagrada.
Ali prečesto van tog visoko-vibracijskog kruga baš i ne. Dapače.
Kao da je put jedva vidljiv od klizavih stranputica koje, kao sirene premorenim i prestrašenim mornarima, obećavaju smanjivanje anksioznosti kad sa sebe otresemo strah i gnjev. Frknemo ih žustro, kao neku ljepljivu masu koja se onda zalijepi drugdje, ali neka, bar smo mi na trenutak slobodni…
Ali, na žalost, nije stvaran taj osjećaj olakšanja, uvijek nam se naposljetku vrati ono što smo odaslali. Vrati se s još ljepljivijim naslagama koje su drugi zauzvrat sa sebe stresli.
I tako se ta ljepljiva energija kreće u krug i preraste u naizgled samostojećeg monstruma.
Bljak, kažete! Ne biste više sudjelovali u tome?
Naravno da ne bi. Koji gadan ljepljivi svijet!
No, kako ostati na tom putu bezuvjetne vjere u dobro i predanosti stvaranju dobra? Ili još konkretnije: ZAŠTO ostati na tom putu, usprkos tolikim klizavim stranputicama, kad drugi oko nas daju sebi oduška čim ih netko i napola sluša.
Kad god imamo dovoljno jako i strastveno „zašto“ način dođe i sam.
Ako prihvatimo osnovno biblijsko učenje da „Na početku bijaše riječ“ kao duboku duhovnu istinu, počne se nazirati jedno nesagledivo važno „zato“.
Taj uvod u sam postanak nam ukazuje na to da stvaranje započinje tako, upravo riječju. To jest da sve što izgovorimo „glasa“ za ovu ili onu stvarnost, u božjem svemiru ih je bezbroj potencijalnih. Koja god stvarnost dobije najviše glasova, postaje nam kolektivna, čvrsto manifestirana, ostvarena i stvorena kao takva.
Po toj logici, ako želimo taj bolji svijet koji je kao neostvareni ideal u pozadini svih ovih glasnih gnušanja i frustracije, započinjemo riječju.
Svaki put kad zaustimo nešto reći, najprije osluhnimo je li to realnosti za koju želimo „glasati“. Ako nije, zatvorimo usta. Potrudimo se naći nešto što želimo vidjeti manifestirano.
Sve manje i nemarnije od toga vezuje nas svih zajedno na brodu koji tone. Što imamo za izgubiti ako probamo… Da se nismo po tisućiti put požalili na brod koji svakako tone?
Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta.
