Nova knjiga Nika Kapetanića “Pisma Pauline Bijelić Bogdan – Kronike dubrovačke i cavtajske” u izdanju Društva prijatelja dubrovačke starine nesumnjivo će izazvati veliki interes, i ne samo konavoske javnosti. Kroz pisma koja je pisala ili dobivala od svojih prijatelja, uglednika i intelektualaca, svojih suvremenika može se sagledati vrijeme u kojemu je živjela i radila, pa je riječ o autentičnim i necenzuriranim izvorima za sagledavanje okvira jednog vremena. Uostalom, u uvodu kojega ispisuje autor knjige, Niko Kapetanić sve je najbolje opisano:
Kako je i zašto nastala ova knjiga? Prošlo je 170 godina otkad se u Cavtatu 1855. rodila Paulina Bijelić, glavna junakinja ove knjige. Prateći stručnu literaturu, usput sam saznao da se bavila etnografijom odnosno sakupljanjem narodne građe. Kako etnografija nije bila predmet moga užeg interesa i proučavanja, doživljavao sam je općenito kao osobu koja je ostavila traga u konavoskoj, dubrovačkoj i hrvatskoj povijesti, ali bez konkretnog odnosno detaljnijeg znanja zašto je tomu tako.
Zatim se sve promijenilo. Sve je počelo prije nekih dvadesetak godina, kad sam, kao kolekcionar, došao u posjed određenog broja dokumenata i pisama upućenih Paulini (Lini) Bogdan-Bijelić. Pritom treba reći da nisam bio jedini, jer su se pisma počela pojavljivati i
kod ostalih zainteresiranih sakupljača. Na kraju se došlo do broja od sedamdesetak pisama koja su bila u posjedu većeg broja kolekcionara.
U međuvremenu je otkriveno što se ustvari dogodilo. Posljednjih desetak godina života Lina je intezivno surađivala s dubrovačkim svećenikom don Karlom Capursom. Možemo pretpostaviti da je nakon njezine njezine smrti, u siječnju 1944., Capurso preuzeo veći
dio pisama i ostalih dokumenata koje je čuvala. Nakon smrti Karla Capursa 1976. stan su koristili i drugi svećenici, sve dok stan nije nakon 2010. preuređivan, a razni papiri zatečeni u njemu sretnim slučajem nisu završili na smeću, već u rukama jednoga dubrovačkog kolekcionara. Danas se nalaze u najmanje dvanaest privatnih zbirki i ustanova. Tu se krije i odgovor na pitanje s početka ovog teksta.
Kako bi sačuvana pisma dala neke do sad nepoznate podatke i nove važne spoznaje iz života i rada Line Bogdan-Bijelić, trebalo ih je sačuvati kao važan izvor, objaviti integralno, na jednom mjestu. Radi se o šezdesetak pisama upućenih Lini, kao i dvadesetak pisama koja Lina upućuje svojim prijateljima i suradnicima. U to treba ubrojiti i veći broj razglednica. Iako je sačuvan samo manji dio od ukupnog broja njezinih pisama (radi se po procjeni o nekoliko postotaka), trud se isplatio. Dobili smo uvid u to tko su bili njezini suradnici, poznanici ili prijatelji. Iz Cavtata to su u prvom redu slikar Vlaho Bukovac, njegova žena Jelica Pitarević, nešto kasnije sin Augustin (Ago) Bukovac, svekupno desetak pisama. Učiteljica Jelka Miš uputila joj je najmanje jedanaest pisama, Antun Mostahinić i Jelica Belović po jedno. Važno je spomenuti Nikšu Gradića, Miha Klaića, Luka Zoru, Iva Vojnovića, Mariju Natali Mirošević-Sorgo, Celestina Medovića, Zenaidu Bandur, Nika Miljana, Frana Bulića, dominikanca Celestina Duhovića, župnika Cavtata don Nika Štuka, franjevaca
o. Antuna Kazilara. Grof Johan (Jan) Harrach iz Beča upućuje pismo iz Opatije, iz Zagreba Izidor Kršnjavi, Hinko Hinković, Dragutin Domjanić i Vjekoslav Heinzel. Sačuvano je samo jedno pismo koje joj piše Baldo (Baltazar) Bogišić iz Pariza.
Drugi dio pisama, ona koja je Lina slala Baldu Bogišiću u Pariz, nalazi se u Zbirci Balda (Baltazara) Bogišića u Cavtatu. Osim jednog pisma iz 1880., sva su nastala u razdoblju od 1897. do kraja 1907., neposredno prije Baldove smrti u travnju 1908. godine. Osim što
nam, među ostalim, osvjetljavaju i rekonstruiraju mnoge događaje iz Linina života i njene obitelji, otkriven je i detalj važan za dubrovačku i cavtatsku povijest. Naime, ona na zahtjev Balda Bogišića vodi, kako to i sama naziva, svojevrsnu kroniku u kojoj opisuje sve
važnije događaje od Cavtata do Dubrovnika. Sve je to potrajalo desetak godina tijekom kojih Lina šalje ne samo izvještaj o poslovanju dubrovačkih brodarskih kompanija, nego i vijesti o svim važnijim političkim i inim događajima, smrtima, udajama ili govorkanjima
(ogovaranjima) na zanimljiv način, kako to ona kao žena vidi. Važno je pripomenuti da se uz Balda Bogišića spominju mnoge važne ličnosti iz tadašnjega kulturno-političkog života: Vlaho Bukovac, Miho Klaić i njegovi nasljednici, barun Niko Nardelli, Ivo i Lujo Vojnović, Luko Zore, Petar Martechini, Baldo Podić, Mato Šarić, Pero Kosović, kap. Đuro Margaretić, gradonačelnici Frano Gondola i Petar Čingrija itd. Ni Cavtaćani nisu zapostavljeni, tako se navode brodovlasnici Ivo i Ilija Račić i Božo Banac, bilježnik Luko Kalačić, općinar Antun Bratić, trgovac Vlaho Miljan i njegov brat don Ivo Miljan, Stijepo Divizić, mnogi Vragolovi, Maloševići, Katušić-Lukače, posebice Baldova sestra Marija Bogišić-Pohl, obitelj Fagioni, mladi slikar Niko Miljan itd.
Za etnologe će biti važan onaj dio koji se odnosi na etnografe i sakupljače narodnog blaga (Jelka Miš, Nike Balarin-Monopoli, Vid Vuletić-Vukasović, Antun Mostahinić i dr.).
Namjesnik za Dalmaciju barun Handel dogovara s Linom pokretanje čipkarstva u Dubrovniku.
Linine Kronike razlikuju se od onih Bersinih ili Stražičićevih. Bersa naknadno, u obliku književnog rada, pomalo romansirano, opisuje događaje od 1800. do 1880., obraćajući se svim zainteresiranim čitateljima. Slično radi i Stražičić koji svoja sjećanja, uglavnom do 1894., naknadno objavljuje u većem broju nastavaka u jednoj splitskoj novini. Pritom je zbog pritiska prisiljen na autocenzuru. Za razliku od njih, Lina svoje kronike koje se odnose na razdoblje 1897. – 1907. piše bez ikakve cenzure, s obzirom na to da su povjerljive i upućene isključivo za osobnu uporabu Baldu Bogišiću u Pariz. U tome je glavna razlika koja ih čini višestruko zanimljivijima i aktualnima i danas, više od jednog stoljeća kasnije. Ne treba podcijeniti Linin spontani, ženski pogled prema okruženju i događajima, odnos
koji je osvježavajući i znatno tematski drugačiji od uobičajenih muških opažanja.
Preostala pisma koja šalje svojim prijateljima i suradnicima otkrivaju njezine interese i aktivnosti u posljednjim desetljećima života. Osniva katoličke udruge, Društvo naše Gospe od Milosrđa (1912.) te Katoličko društvo „Anica Bošković“ (1926.), kojemu je na čelu do 1939., a nakon toga izabrana je za doživotnu počasnu predsjednicu. Bavi se karitativnim radom, obnovom spomenika kulture, organizira predavanja i druga događanja. Dopisuje se s dr. Ernestom Katićem, Ivom Vojnovićem, posebno s don Karlom Capursom sve do smrti. Sveti otac papa Pio VI. odlikovao ju je 1933. godine.
Donosi se izbor važnijih razglednica povezanih s Linom i ostalim članovima obitelji Bijelić. Otkrivaju nam mnoge važne detalje, poput onih kako je došlo do vjenčanja s Vlahom pl. Bogdanom, tajnikom Velikog Vojvode Toskanskog Ferdinanda IV. u Salzburgu.
Posljednje potpoglavlje razglednica sadrži korespodenciju s Velikim Vojvodom i njegovom obitelji. Može se pouzdano tvrditi da je Lina sakupljala razglednice. Njezina kolekcija nastajala je kroz četiri desetljeća, počevši od 1898. pa sve do 1940. godine. To objašnjava relativno velik broj sačuvanih razglednica koje je primila ili uputila poznanicima, prijateljima
ili suradnicima. Upravo zahvaljujući tim kartolinama saznajemo za velik broj onih običnih ljudi iz susjedstva, kako cavtatskog tako i pilarskog, s kojima je u prisnim odnosima. Tako joj 1905. imendan čestita cavtatska obitelj Lica (Lizza). Posebno se donose pisma upućena uredništvu Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena JAZU od 1900. do 1940. godine. Do kraja 1901.urednik je Antun Radić, a od 1902. Dragutin Boranić. Iz pisama
saznajemo za mnoge do sada nepoznate podatke o odnosu Pauline Bogdan-Bijelić s uredništvom, nastankom radova i problemima oko objavljivanja. Iz navedenih pisama saznaju se i drugi podatci iz njezinog života. Tako sama navodi da je bila članica „Učenog društva Svetog Vlaha“, odnosno članica Odbora za priček PEN kluba, tijekom održavanja Kongresa PEN kluba u Dubrovniku 1933. godine, a 1938. u jednom pismu upućenom Dragutinu Boraniću za sebe kaže da je „prastara folk-loristica“.
U svojim pismima Paulina često navodi poslovice koje je prikupila.
To radi kako bi pokazala i navela pravi kontekst u kojem se poslovica rabi. Tako kad nije uspjela na jednom natječaju, dapače bila je tek četvrta, tvrdi: „Žalim, da sam nicala, gdje nijesam bila sijana“. U drugom slučaju, kad je umjesto nje izabrana druga, dvadeset godina mlađa učiteljica, inače žena uglednog i bogatog kapetana, koji je s većim iznosom fjorina izgleda kupio radno mjesto svojoj mladoj ženi, Paulina citira drugu poslovicu: „Tko može i konj mu može!“.
To isto radi i s arhaičnim riječima kojima se već pomalo počelo zaboravljati prvotno značenje, kao i s onim riječima koje su „neslužbeni“ lokalizmi. Iako mnoge od njih ne nalazimo u rječnicima dubrovačkog govora, iz konteksta rečenice u kojoj su uporabljeni
otkrivamo im značenje. Tako za ženu za koju se navodi da je bila svratana iz Dubrovnika otkrivamo da je bila protjerana. Isto tako nije kompliment biti spjantani liječnik.
Za Paulinu je karakteristično da koristi razne inačice svog imena pa je potrebito nešto i o tome reći. Na krštenju je dobila (na latinskom jeziku) ime Paola, Maria, Anna. Na hrvatskom se stvarno zvala samo Paulina. Kao djevojčicu roditelji je redovito nazivaju
Lina (ponekad: Line) te joj to postaje dominantan govorni oblik imena. Kao Lina navedena je i na osmrtnici. Oblik imena Pavlinka dala je otisnuti na svojoj podsjetnici oko 1903. Na
jednoj razglednici iz 1899. adresa je: Pavica Bijelić, ravnajuća učiteljica na Pilama. Sve se mijenja nakon udaje u lipnju 1904., kad svome dodaje i muževo prezime. Najčešći su oblici Lina de Bogdan, Lina pl. Bogdan, Paulina pl. Bogdan-Bijelić, Paulina de Bogdan, Pauline Edler von Bogdan ili jednostavno: Lina Bogdan.
Jelka Miš na pismima ne navodi ime, samo Madame de Bogdan. Kao Pavlina pl. Bogdan-Bijelić potpisuje se kao autorica tekstova u Zborniku za narodni život i običaje.
Dodavanje imenu muževe titule pl(emenita) ili de opravdava strahom da joj se pisma ne zagube, budući da u Dubrovniku ima mnogo obitelji s prezimenom Bogdan i Bijelić. Čak i na pragu osamdesete godine života željela je promijeniti ime u Paula.
