“Dundo Željko, Jakša je mrtav!” lupala je susjedu po vratima Ivana Matušić, izbezumljeno tražeći pomoć za svog supruga Jakšu koji je već modar i pothlađen ležao na podu u sobi. A njen suprug danas smatra kako je jaki srčani udar koji je, gotovo pa čudom preživio u studenom prošle godine, nešto najbolje što mu se ikad dogodilo. Dok to govori, pogledava prema svojoj supruzi i dodava kako se Ivana ljuti kad to kaže. U Ivaninom pogledu se i danas, nakon mjeseci i mjeseci uspješnog, ali mukotrpnog oporavka vidi iznimna brižnost prema mužu. U ovih nešto malo više od pola godine njih dvoje i njihov jedinac, 22.-godišnji sin Bruno postaju nemjerljiva mjera međusobne ljubavi, povezanosti i podrške, a takve sentimentalne opaske kojima pratimo njihovu životnu bitku, ne može prikriti ni šala na koju okreću: da je on morao preživjeti, a da se ona za to morala itekako pobrinuti kako ne bi sama morala vraćati – kredit. Oboje se slažu uglas kako je njihova mala obitelj tijekom proteklih mjeseci narasla u veliku zajednicu ljudi koji su im pružali utjehu, pomoć, podršku i kako im je jedino žao da se ne mogu svima ponaosob zahvaliti. Neka u ovaj razgovor bude stoga ugrađena i njihova velika zahvalnost prema svima, a osobito susjedima Željku i Anti koji su prvi počeli s Jakšinim oživljavanjem, te Ivaninom neputu Antoniju i dr. Jošku Glaviću koji su od prvog trenutka samouvjereno tvrdili kako će sve biti dobro i da će Jakša biti dobro.
Bilo je zahtjevno naći sat i dan za razgovor s ovo dvoje ljudi koji “plijene” na prvu. Jakša je u intenzivnom “programu” i “treninzima”, a Ivana ga prati na tom životnom putu, dijeleći s njime sve uspjehe koji nakon snažne uzlazne linije, dolaze u nešto odmjerenijem ritmu. Ali, oboje čvrsto kažu – nema predaje! Sportski duh Jakšu ne napušta, a Ivana mu je snažan stup još od samog početka, dok je on bio u komi i posve nesvjestan svog lebdenja na granici između života i smrti.
Nekoliko prvih tjedana Jakšine bitke za život, Ivana je sa sinom zapravo morala proći sama, boreći se s vlastitim strahovima, neprospavanim noćima, ne uvijek optimističnim mislima koje bi je preplavile.
Krik boli
Ništa nije dalo naslutiti kako će 2. studenog 2025. biti u njihovim životima zapamćen zavazda. Dan kao ostali. Bili su u Zadru, kod Ivanine obitelji, za Sve svete i Jakša se vratio iz Varaždina gdje je odvezao sina koji tamo studira. Požalio se da ga nešto malo boli, popio je brufen i normabel i otišao u krevet. Ivana je ostala u drugom dijelu kuće i snažan krik boli koji je začula nije odmah povezala uz svog muža. Uslijedio je još jedan, a kad je ušla u sobu, ostala je preneražena.
-Jakša je bio na podu, modar i pothlađen, pokušavao je doći do zraka. Počela sam ga tresti, vikala sam, na što je došla i moja mama koja je u tom trenutku bila pribranija od mene te mi je rekla da idem po susjeda. To je čovjek od 2 metra i 150 kila koji je cijeli život radio u bolnici, u tehničkoj službi. Lupala sam mu na vrata i kad je otvorio rekla sam mu: “Dundo Željko, Jakša je mrtav!“. On je mislio da je Jakša imao prometnu. Odvukla sam ga u sobu i kad je vidio Jakšu prenerazio se, rekao mi je da Jakša ima srčani, okrenuo ga na leđa, počeo ga oživljavati, a ja sam zvala Hitnu koja nam je rekla da ga ostavimo na podu, ali da mu ne upuhujemo zrak u pluća ako mislimo da Jakša sam pokušava disati. Došao je onda i jedan mlađi susjed Ante koji je nastavio Jakšu oživljavati. U tih desetak minuta Hitna je došla iz Posedarja. Sve se nekako posložilo, hitna nije bila na terenu, susjedi su nam pomogli. Doktorica nam je rekla da ga je uspjela vratiti, ali da ne garantira što će biti dalje. Sljedećeg jutra su u bolnicu stigli moj brat i neput Antonio koji je anesteziolog u bolnici. Pogledao je Jakšu dok je bio u komi i kad je izišao vanka rekao je da će biti dobro jer mu je vidio to u očima. On me cijelo vrijeme uvjeravao da će Jakša biti dobro i naučio je mene i Bruna kako da se ponašamo prema njemu kad uđemo u sobu na intenzivnoj gdje je smješten – ispričala nam je Ivana, na što je Jakša odgovorio da je taj dio bio njihova bitka koju je trebalo iznijeti.
Ivana je u početku vodila raznorazne bitke za oboje. Nakon boravka na odjelu intenzivne njege u zadarskoj bolnici koju pamti po ljubaznosti, susretljivosti i dobroti tamošnjeg osoblja, sljedećih petnaest dana kada je njen muž u istoj bolnici prebačen na koronarni odjel, željela bi izbrisati iz sjećanja. Ponašanje prema njemu je bilo kao prema nekome tko je već “otpisan”, odmah su joj predlagali da ga prebaci na palijativu u Knin, a zbog neadekvatne skrbi je dobio i snažnu urinarnu infekciju koja je samo pogoršala njegovo stanje i unazadila ga.
On se ničega od toga ne sjeća. On kao zadnji trenutak prije srčanog udara pamti dogovor da će Bruna odvesti u Varaždin. Probudio se i postao “svjestan” sebe u zagrebačkoj Poliklinici Glavić gdje je već bio proveo nekih desetak dana. To mu je ispričala žena.
-Joško je vrhunski stručnjak, jedini koji je vjerovao da se mogu oporaviti od posljedica tako jakog srčanog udara. Prvi trenutak kojega se suvislo sjećam bio je razgovor o onome što se dogodilo te našeg dogovora da ćemo pokušati izvući najbolje. Sreća je da sam se vratio “zdrave glave” – kazao je Jakša koji nije do tog 2. studenog uopće razmišljao o svojoj “genetici” s očeve strane niti je tome pridavao važnost, iako su se pedesete godine života u obitelji pokazale kritičnima.
-Kroz mladost sam se bavio vaterpolom, kasnije rekreativno nogometom, sudjelovao sam u Divljoj ligi. Tako da je i u tom rehabilitacijskom procesu ostao taj sportski duh volje i želja za radom. Kad sam krenuo s terapijom, dosta smo toga radili s terapeutima u sobi. To su bile masaže većinom kako bi se aktivirala ta stana tijela koju nisam osjećao. Od početka sam bio 100 posto fokusiran, bio sam samo u tome – otkrio nam je.
No, prije tog optimističnog duha koji i danas vodi njegov korak ka potpunom izlječenju kojemu se nadaju i u koji vjeruju, bilo je i onih trenutaka depresije koje je Ivani i njegovo obitelji bilo najteže slušati i čuti.
-To su bili rijetki trenuci, u samom početku, dok još nisam bio posve svjestan – kazao nam je Joško, a Ivana je na to dodala da je u prvim trenucima plakao i pitao zašto smo ga ostavili ovakvog na životu.
Sportski duh i optimizam
No, nije to dugo trajalo. Svaki dan nakon toga bila je nova pobjeda i brzo bi se negativne misli okrenule na nešto drugo.
-Možda je razlog i u tome da sam napredovao jako brzo, ujutro bi mogao napraviti jedan korak, a do navečer bi napravio tri. Vjerojatno mi takvi trenuci nisu dali da posustanem. Upoznali smo i ljude različitih sudbina i brzo sam shvatio da je glava glavna i da se ne smijem prepustiti. Vidjeli smo i kako se ljudi pozitivno nose sa svim time. Ne znam kad sam se u životu tako smijao kao na nekim od tih terapija s ljudima koji su bili kao i ja, teško bolesni – priča Jakša.
Na liječenju je proveo 6 mjeseci, a nakon nekih mjesec dana mu se polako počeo vraćati vid koji je bio izgubio. Danas dobro vidi na jedno oko, dok je drugo još oštećeno. Liječnici ga nisu htjeli operirati jer su zbog tromba blizu srca operaciju smatrali rizičnom, pa je pod velikom kontrolom prolazio duge intenzivne radne vježbe osvještavanja lijeve strane tijela s fizioterapeutima, te kako bi se doveo u stanje da može sjedati u kolicima te početi s robotikom koja je veoma učinkovita za ponovno naučiti hodati. U klinici je, kaže, osposobljen za samostalno funkcioniranje…
-… a to znači da samostalno mogu otići u WC, da mogu uzeti nešto za pojesti, za popiti, da se sam dižem i sjedam na stolicu. Osposobljen sam za one osnovne svakodnevne stvari. Čovjek ne razmišlja o puno stvari dok nema ovakvo iskustvo iza sebe. Stvari prihvaćamo zdravo za gotovo i vjerojatno bi nekome moglo čudno zazvučati kad kažem da je jedan od trenutaka koji sam definitivno najviše zapamtio bio onaj kada sam mogao samostalno poći na WC. Taj momenat vraća čovjeku neko dostojanstvo koje se u bolesti izgubi. Sve drugo mi je bilo malo manje važno. Ostali smo nešto duže na klinici jer smo odradili i bazen, kako bi se vidjelo moje snalaženje u vodi i trenutačno sam u fazi privikavanja na život izvan poliklinike, doma. Idemo u šetnju, popiti kavu, popričati s vama, s prijateljima pogledam utakmicu, pokušavam raditi sve one stvari koje sam radio i prije. Koliko god smo u poliklinici pripremani za život izvan tih “kontroliranih” uvjeta, povratak doma je drugačiji život – uzbrdo, nizbrdo, skalini… Još uvijek nemam osjećaj kad je dovoljno s vježbanjem, hodanjem i ostalim aktivnostima, da ne bi napravili više štete nego koristi, ali i to je učenje. U nekim trenucima me više optereti kako ću hodati, a trebam se zapravo samo opustiti i hodati. To su neke stvari koje još moram savladati, ali znam da ću uspjeti – ispričao nam je Jakša koji zahvaljuje Deanu Kontiću s kojim sada radi terapije u bazenu.
Dosta je postigao, mnogi će reći, digao se iz mrtvih, ali je pred njim jedan medicinski zahvat i još dosta posla na finoj motorici. No, sumnje ga ne opterećuju. Proživljeno iskustvo mu je promijenilo pogled na život.
-Otvorilo mi je oči prema svemu onome što se u svakodnevnom životu ne primjećuje. Znali smo da se ne treba nervirati, da ne treba pušiti, svi znamo da nije zdravo pušiti. No, to lako zaboravljamo. Uvijek sam pokušavao iz onog lošeg što mi se događalo, izvući ono dobro, tako sam pokušao iz ovoga. Vidio sam koliko je ljudi bilo iza mene, koliko ih je molilo, pitalo, dolazilo. Ivana je po noći pokušavala odgovoriti na svaku poruku i upit, ona je bila moja jedina veza s vanjskih svijetom – priča iskreno, a na pitanje je li stvarno tako miran čovjek kakav se čini sada, odgovaraju nam oboje.
Ivana odgovara da se nije nervirao na vanka, ali je “kuhao” unutra, dok je Jakša na to kazao da mu se čini da je sada još i mirniji.
-Miran? A, kuhao sam u sebi i mislim da je to jedan od razloga. Radio sam kao trgovački putnik i stalno bio na terenu. Ali nisam se nervirao zbog posla. Nervirao sam se zbog nepravde. Posao kao posao mi nije bio stres, nervirala me nepravda jer neki ljudi su preferirani, drugi nisu. To su stvari koje su se skupljale. I taj sam lik koji je to držao u sebi – pojasnio je Jakša.
Prema željama i podršci koje smo pratili svih ovih mjeseci vašeg oporavka, vidim da ste omiljen čovjek.
-Jednom mi je prilikom, vidjevši te brojne poruke, pozdrave, želje, dolaske i raspitivanja ljudi o njegovom stanju, rekao kako ima bit da je on dobar čovjek. A ja sam ga tada pitala zar stvarno nije znao da ga ljudi doživljavaju kao dobrog čovjeka, na što mi je on odgovorio da baš i nije – kazala je Ivana, na što je Jakša dodao da nije pridavao pažnju stvarima koje su mu se činile “normalne” u ophođenju s drugim ljudima.
-U tom trenutku kad je sve stalo, imao sam vremena u krevetu, u miru Božjem, prevrtjeti te neke stvari sam sa sobom. Kad sam vidio koliko je ljudi poslala poruke podrške i ta energija… to je nešto neopisivo. Sve to dođe do tebe na ovaj ili onaj način i gura te naprijed. I sad se pitaš kako zahvaliti svima? Pa tako što ću se vratiti normalnom životu i to će biti nagrada ne samo meni, nego svima, jer ne možeš svakome reći hvala – priča.
Na pitanje što je u životu spreman ili je već promijenio, Jakša nam je kazao da uči izbacivati iz sebe one stvari koje ga nerviraju, bilo da je riječ o poslu ili privatnom životu.
-Stres sam morao smanjiti. To mi je u fokusu. Čovjek se smije slađe, cijeni više život kad mu se nešto ovako dogodi. Mislim da je ovo nešto što mi se moralo dogoditi i donijeti mi u život prekrasne ljude smo upoznali na ovom teškom putu, i da je bilo potrebno da bismo shvatili koliko nas ljudi kroz naš život cijeni putem podrške koju smo dobivali, pa i od onih koje smo zaboravili da imamo u svom životu. Ovaj okret koji se dogodio nagnao nas je da stanemo i razmislimo o svakom danu – kazao je Jakša.
Snažan srčani udar koji je preživio čini se kao da je bio i potvrda koliko je njega u srcu njegove žene. Tolika požrtvovnost koju je pokazivala Ivana prema svom mužu od onog trenutka kada je mislila da odlazi zauvijek do svake utješne riječi, poticanja i ohrabrivanja na putu oporavka koji traje i danas, dirnuo je osoblje klinike koje je kroz video sniman da bi se pratio njegov napredak, utkalo i njihovu ljubavnu priču. Kako i ne bi, pa samo jedan detalj svjedoči o povezanosti tih dvoje ljudi – nakon što je primijetila kako njen suprug nikako ne spava, ni danju ni noću, odlučila je uspavljivati ga i umirivati onakvom nježnošću kakvom majke pristupaju svom čedu. I uspjela je. Iskustvo koje je iza njih, stopilo je imena Jakše i Ivane u istoznačnost koja se zove – prava ljubav.
A kad Jakšu pitate što je najveći kompliment koji je dobio, kao pravi borac koji ne posustaje ni kada se čini da izlaza nema, odgovara “k’o iz topa”:
-To da sam ja inspiracija za druge ljude to mi je najveći kompliment i to me na neki način uvijek iznova “diže”. Od svega što sam čuo to mi je najveća čast. Da mogu biti inspiracija za sve koji prolaze isto.
