21.8 C
Dubrovnik
Nedjelja, 22 svibnja, 2022
NaslovnicaNaša čeljadNikolina Deranja: naša konavoska festa u srcu Grada

Nikolina Deranja: naša konavoska festa u srcu Grada

Ako se išta od Konavljana može naučiti, onda je to svakako ta neka odanost zavičaju iz kojega su potekli. Izražavaju je na različite načine i na različitim stranama svijeta, ali će pažnju poklonjenu tradiciji i baštini uvijek dočekati s oduševljenjem. Tako je bilo i nedavno, nakon što je Nikolina Deranja, Konavoka s višedesetljetnom adresom u Gradu, obznanila kako je uspjela izraditi koret, zahtijevni odjevni dio muške narodne nošnje. Bio je to povod da s Nikolinom porazgovaramo i o Festi sv. Vlaha koja se s nestrpljenjem očekuje u njenoj obitelji, a kojoj su se oduvijek najviše veselile njene sad već odrasle četiri kćeri. Nikolina se pobrinula i da njen maleni unuk već od ranog djetinjstva počne osjećati tradiciju ovoga kraja – sašila mu je nošnjicu u kojoj već sudjeluje u procesiji na dan koji nama dohodi jedanput na godinu.

U Grad ste doselili prije 30-tak godina iz Konavala i ne biste, kako ste rekli, pošli živjet nigdje drugdje….čime Vas je Grad osvojio? Očito, više je lijepih stvari nego problema u životu unutar zidina, o čemu često svjedoče njegovi stalni stanovnici.

U Gradu živim 35 godina. Moja familja je imala 3 kuće u Gradu i jedna od njih je i ova u kojoj danas živimo. To je kuća koja je bila u jako lošem stanju, jer je u njoj nekih 40-tak godina živjela jedna obitelj sa stanarskim pravom pa smo moj muž Luka i ja tu kuću malo pomalo obnovili i uložili svu ljubav u nju. Rodila su nam se djeca koja su se igrala u ulici, bez straha hoće li ih auto udarit ili netko otet. Škola je bila blizu, vrtić blizu, ljekarna, pošta, banka… sve nam je bilo u blizini.

Meni je moj Grad sve. Ne mogu izdvojit čime me je osvojio, on te osvoji čim se rodiš i čim kročiš nogom u njega. Ja Grad volim i poštivam, a ljubav je obostrana. Žao mi je što sve manje ljudi živi u Gradu i što je sve gotovo prodano. Ima tu problema, ali o problemima nećemo danas govorit. Grad je meni dosta dao, a mislim da smo i mi njemu. Volim svoj Grad i iz njega ne idem nikamo drugdje.

Rekla sam sebi: ja to mogu!

Puno je Konavljana imalo kuće u Gradu, bila je to mudra odluka ondašnjih očeva i djedova. Odrasli ste u Konavlima, velikoj obitelji, ali ste prvi koji se bavite izradom muške nošnje. Ipak, ljubav prema tradiciji ste zacijelo stekli u obitelji. Kako je izgledao život u 13članoj obitelji, što je mnogima danas posve neshvatljivo, a rekla bih mnogima bi bilo i neprihvatljivo…

Moja obitelj iz koje potječem je preko 500 godina stara konavoska familja Bagović i kako sam već rekla moji su imali 3 kuće u Gradu, a kuća u kojoj ja živim je kupljena od prodaje rakije davnih godina. Kad sam bila dijete, bilo nas je 13-ero u kući, puno generacija je živjelo zajedno, ali se dobro znalo tko, što radi i poštivali smo jedni druge, znao se svaki red, kao što je i bilo i u svim drugim konavoskim obiteljima.

Moja baba i tete su vazda bile u konavoskoj robi, mati i tetka su vazda oblačile konavosku robu kad bi išle na misu ili neke svečane prigode. Mi k’o djeca smo se svi pričestili i krizmali u konavoskoj nošnji. Svirala sam i pjevala u tamburaškom orkestru kojeg je vodio pok. profesor Hajduković i on bi nas vodio po nastupima i svi bi se lijepo obukli u nošnju i s ponosom smo i kao djeca to voljeli i nosili.

Doma se vazda zimi vezlo, prela se vuna, plelo, šilo pa i mi kao djeca smo vezle, ali nas nitko nije prisiljavao da moramo to raditi. Doma su se šili djelovi ženske nošnje. Sjećam se da je baba uzgajala bubice i da se pravila svila za potrebe izrade nošnje. Ja sam voljela šiti na mašinu. Svojim bih lutkicama šila robicu na mašinu kriomice jer je to bila stara singerica koja se pažljivo čuvala. 

Imam 4 kćeri i sve njih sam oblačila u nošnju za Sv. Vlaha. Ja sam to voljela, a i one su to obožavale i jedva čekale festu i procesiju. Dio nošnje sam im ja sašila. Imam jednu staru zlatnu čermicu još od prije 200 godina i čuvam je k’o oči u glavi. Prije petnaestak godina sam bila planirala napravit jednu zlatnu čermicu po uzoru na tu što je već imam.

S obzirom da to u nas nitko ne radi, bila sam prisiljena proučavat kako se to radi. To je terzijski rad i dosta je komplicirano, a nemaš nikoga za pitat. Proučavala sam kako se radi i trebalo mi je vremena. Tražila sam zlatni konac zvani srma i gajtane i trajalo je dosta dugo dok nisam našla ono što trebam, a onda je došla korona. Vrijeme kad sam rekla se: idem počet. I tako je i malo pomalo počelo. Prvo što sam napravila je jedna mala ženska crna čermica. Rekla sam sebi, ja to mogu.

Nikolina Deranja

Zatim sam napravila 4 zlatače (ženske kapice), 4 zlatne čermice, pa sam se onda prebacila na mušku nošnju, jer imam maloga unuka kojega je trebalo obući za njegova prvoga Sv. Vlaha. Sašila sam mu muške konavoske gaće, napravila muški gunjac, koret, košuljicu. Nabavila pletene čarape i opasala ga svilenim crnim pasom. E onda sam se odlučila počet pravit mušku presomitaču za odrasle i sad sam završila koret. Na koret ide gunjac i to ću sad počet radit. Sviđa mi se kako radim i imam podršku od familje, a i imam veliku podršku mojih Konavljana i Konavoka, ali i Župljana i Primoraca jer su nam muške nošnje jako slične. 

Što vas je potaknulo na izradu ovih dijelova muških nošnji?


Konavoska muška nošnja se sastoji od crvene kapice, bijele košulje, presomitače, koreta, gunjca svilenog ili vunenog pasa i muških gaća sa špazima od crvenog gajtana.

Ljubav prema Konavlima i samoj festi Sv.Vlaha koja pokaže svu ljepotu naših Konavala me je potakla na rad, a najviše moja djeca i moj unuk. Jedan od velikih razloga bio je i taj što je puno toga uništeno u ratu ’91. Želja za obnovom je bila jača od svega.

Došla je korona i bilo je slobodnog vremena na pretek i tako sam se odlučila. Malo pomalo i krenula. Za ovaj koret mi je trebalo jedno mjesec dana rada. Nije to rad po cijeli dan, jer treba pravit pauze kako bi se odmorili kralježnica i oči. 

Odgojena sam da budem skromna!

Približava nam se festa sv. Vlaha, dan koji na poseban način u srcima nose Dubrovčani ali i svi žitelji dubrovačke okolice…ventaju se i spravljaju nošnje. I u Vašoj obitelji sigurno vlada uzbuđenje.

Evo festa nam je blizu. Ja se za festu već pripremam. Sašila sam jednu bjelaču za moju Romanu, a ja i Katija ćemo obuć modrinu i sve što ide uz to, a moga unuka Davida ćemo obuć da bude pravi mali Konavljanin. Nadam se da će nas vrijeme poslužit i da ćemo uživat. Jedva čekamo.

Kako izgleda festa u vas doma…vazda su rođaci i svojta iz Konavala, Župe, Primorja koji su dolazili na festu bili na objedu kod svojih…iako se taj običaj dolaskom auta značajno promijenio, kod nekih je običaj ostao. Budući ste vi baš u Gradu, kako je kod vas i što spravljate za te dane?

Sjećam se da smo se kao djeca veselili festi i odlasku u Grad na procesiju, a iza toga smo išli u moje tetke na objed, pa na povijanje barjaka. Ako ideš u procesiju, onda nemaš baš puno vremena za spravljat objed, pa je najlakše spremit šporke makarule i tortu od skorupa za sve koji dođu na objed. To i jest iz tih razloga postala naša tradicija. Bude nas puna kuća i to nam je zapravo najbitnije.

Imate četiri kćeri, Katiju, Mateu, Romanu i Barbaru, najmlađoj su 24 godine, uz tako veliku obitelj, pretpostavljam da je ocu obitelji s toliko žena k’o “bubregu u loju”… jeste li se kao majka četvero djece morali odreći nekog dijela svog života dok su one narasle… danas je prava rijetkost sresti tako mnogobrojne obitelji..

Moj muž Luka i ja imamo četiri kćeri i nije bilo lako. Sve smo morali sami. Radila sam godinama u “Atlasu”, radio je moj muž, a s druge strane četvero djece, vrtić, škola, i sve druge obaveze koje uz to idu. Mi se nismo predavali. Nije bilo vazda lako, ali borili smo se u svakom pogledu da bi nam bilo bolje. Ja ne mogu reći da sam se odrekla nečega, jer sam ja rodila moju djecu i svaki dan moga života je bio uložen u našu obitelj. Ja to ne mogu zvati odricanjem, ali s druge strane nisam marila za markirane stvari da bi nekoga dojmila. Odgojena sam da budem skromna što sam i ostala, da budemo pošteni i da drugome vazda pomognemo ako mogu, što i činimo.  

Životni puti su čudni i teško je planirat svoj životni put, jer kad dođeš na raskrižje, moraš znat koji je tvoj pravac kojim ćeš krenut. Uz svaki korak moga života bio mi je na pomoći dragi Bog koji je vazda bio uz mene i dao mi snage za dalje. Nismo bili megalomani, išli smo korak po korak. Bavimo se iznajmljivanjem.

Poštujem ovaj Grad i volim ga

Kupili smo dvije ruševne kuće u Gradu koje smo u cijelosti obnovili i bavimo se iznajmljivanjem i cijela obitelj je angažirana u ovome poslu. Sretna sam što su mi djeca tu, što nisu morali ići trbuhom za kruhom. To je ono što sam već rekla, da poštujem moj Grad, Grad mi je dao priliku za bolji život, a mi kao obitelj smo obnovili tri kuće u Gradu. Vratili smo tom istom Gradu tri kuće, iz ruševina ih pretvorivši u 3 prave ljepotice i učinili da dijelom Grad ne propada. 

Obitelj Nikoline i Luka Deranja

Jeste li svojim ručnim radom, privukli pozornost neke od kćeri da vam se pridruži u izradi nošnja?

Moje kćeri su oduševljene mojim radom. One su još mlade da bi se ozbiljno bavile ovim, ali bitno je da sudjeluju. Čak ima i njihovih uspješnih pokušaja, što me raduje. Ima vremena. Bitno je da gledaju kao što sam ja gledala.

Što je pri tome najteže? Pretpostavljam da treba imati “hrpu” strpljenja i imati spretne vezilačke ruke… jeste se i prije baviti s vezom?

Ja i nisam baš bila uspješna u vezenju kao dijete. Treba imati strpljenja za to. Godine su učinile svoje. Ovo što radim danas to je samo ljubav prema Konavlima i smjelost da se u to uprtiš.

Je li Vas iznenadila reakcija i podrška javnosti nakon što ste javno prezentirali što radite i može li se kod vas možda naručiti izrada za one kojima je u ratu uništena nošnja?

Objavom na Fejsu dozivjela sam šok u pozitivnom smislu. Svi ti lajkići i divni komentari su mi velika podrška u mome radu jer u današnje doba kad se netko u bespućima interneta baš zaustavi na tvojoj objavi i izdvoji minutu svoga dragocjenog vremena da bi napisao takve divne komentare, to je velika čast što je neprocjenljivo i jako sam im zahvalna na tome.

Meni je bitno da prvo napravim da moja djeca i moji unuci imaju nošnje i da imam doma sve, a naravno da bi napravila i drugima kojima nošnja treba. Ponosna sam što sam Konavoka. Moj muž je Konavljanin. Konavoska krv teče našim venama. Volimo naš Grad i poštivamo ga. Veselimo se Festi. ŽIVIO NAM SVETI VLAHO, naš GRAD I KONAVLE.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA