Crkveni povjesničar iz Rijeke i sveučilišni izvanredni prof. Marko Medved se osvrnuo na sve učestaliju pojavu molitelja na glavnom zagrebačkom trgu, fino objasnivši kamo bi to moglo odvesti naše društvo. Njegov fb status prenosimo u cijelosti:
Ograđujem se kao kršćanin od manifestacija molitelja na trgovima. Sramim se kao kršćanin u Hrvatskoj.
Kada sam prošlih dana pogledao prilog emisije Provjereno shvatio sam da treba upozoriti na neprihvatljivost ovakvih stavova, čak i na opasnosti koje iz toga izviru. Skandaliziran sam stavovima koje izriče udruga Vigilare, ali i onima koje je izrekao intervjuirani isusovac, inače doktor teoloških znanosti.
Poimanje žene koje njeguju protagonisti toga okupljanja, shvaćanje žene kao demonske napasti koja ugrožava muškarca u njegovoj moralnosti itd. ukazuju na retrogradnu antropologiju i stavove za koje sam smatrao da ih danas mogu zastupati jedino marginalne sekte i pojedinci.
Smatram, doduše, da ova grupacija uistinu jest marginalna, ali da spletom okolnosti, političkom podrškom desnih opcija, izostankom zdrave sekularnosti, neprihvaćanjem ravnopravnosti žene, skrivenom mizoginijom može postati utjecajna i kod nas.
Upravo je na to upozorila sudionica ovog priloga iz Poljske upozoravajući da se i građanima te zemlje donedavno činilo kako slične skupine nemaju nikakvu društvenu moć. No određeni centri političke moći, tražeći društvenu podršku radi političkog opstanka, pretvorili su takve snage u utjecajni čimbenik.
Ovakav tip manifestacije neprihvatljiv mi je kao vjerniku jer predstavlja kršćane kao fundamentaliste, a molitvu kao čin nametanja na središnjem gradskom trgu glavnoga grada.
Protivno moliteljima, Matej piše u evanđelju: „Kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.“ (Mt 6, 5-6)
Ustvari ova manifestacija otvara pitanje prisustva religije u javnom prostoru. Pitanje je to koje se otvorilo nakon propasti komunizma koji je vjeru i manifestaciju vjere držao protjerane u skrovitost sakralnog prostora. Mogu donekle razumjeti da je kler oblikovan u komunizmu pokazao nesnalaženje u novim okolnostima koje su otvorila vrata vjere u javnosti.
No sada se prisustvo vjere u javnom prostoru pretvara u nešto drugo. Neki nastoje pretvoriti vjeru u politički katolicizam predprosvjetiteljskog tipa.
Zastupanje pretprosvjetiteljskih stavova u katoličkom kontekstu znači biti na pretkoncilskim pozicijama, što se konkretno ostvaruje zazorom prema osobnoj slobodi građanina i personalnoj slobodi vjernika. Na taj se način religiju politizira i retradicionalizira.
Vrijeđa me kao kršćanina iskorištavanje i manipulacija s molitvom.
Ona se ovdje ne koristi za jačanje duhovnosti, već kao sredstvo društvenog utjecaja, kao medij za retradicionalizaciju društva u kojem će žena biti „drugotna“ i u kojem će fundamentalističke skupine zadobiti društvenu moć.
To je u biti vrijeđanje molitve. Molitva je uzdizanje duše k Bogu ili traženje od Boga dobara u skladu s njegovom voljom. Tako je Ivan Damaščanski definirao molitvu, a nakon što ga je Toma Akvinski citirao ta je definicija postala vrlo raširenom.
Ukoliko se preko molitve ide za postizanjem drugih ciljeva poput društvene moći riječ je o instrumentalizaciji molitve.
Pišem ovaj tekst na dan Antuna Pustinjaka (17.01.), oca istočnog i zapadnog monaštva. On se povukao u osamu pustinje radi molitve, kontemplacije i askeze. Nije molio nasred trga u Aleksandriji, ali je svojim primjerom nadahnuo generacije molitelja koji su upravo zato što su znali koja je vrijednost molitve u životu kršćanina zazirali od njezina korištenja u dnevno političke svrhe.
