U osnovnim školama su tajnice često duša škole, a jedna od njih je, kažu poznanici, bila upravo gđa Marija Marković koju su kolege nedavno toplo ispratile u mirovinu.
U današnjem svijetu rijetkost je kad se netko na radnom mjestu zadrži čak nekoliko desetljeća! Gospođa Marija Marković pripada upravo toj kategoriji rijetkih. Nakon 38 godina provedenih na radnom mjestu tajnice OŠ Mokošica, tijekom kojih je na tisuće učenika ručno upisala u školu, gospođa Marija, inače diplomirana pravnica “otisnula se” nedavno u zasluženu mirovinu.
Tim povodom otkrila nam je zbog čega je gotovo četiri desetljeća provela radeći u izazovnom sektoru školstva, njeno mišljenje o brojnim reformama koje je kao dio sustava implementirala, što će joj i tko iz radnog okruženja najviše nedostajati, te zbog čega se ipak veseli mirovini.
Jedan slučajni susret, s pokojnom gospođom Vesnom Mijović, tadašnjom ravnateljicom OŠ Miše Simon, danas OŠ Marin Getaldić, sad već davne 1988. godine gospođi Mariji Marković odredio je profesionalni put. Naime, do 1. rujna 1993. godine ta je škola u svom sastavu imala Područnu školu Mokošica, a kad je stasala prva generacija učenika osmih razreda stekli su se uvjeti da se i ta škola osamostali.
– Bila sam počašćena kad mi je ponuđeno mjesto tajnice novoosnovane škole iako sam bila svjesna koliko je različitih poslova pred tim radnim mjestom. Tad sam mislila da je to meni, kao tek diplomiranoj pravnici, samo privremeno zaposlenje dok ne nađem „nešto bolje“.
Što vas je zadržalo u školi toliko dugo? To je danas prava rijetkost.
– I ja mislim da je rijetkost ostati toliko dugo na jednom radnom mjestu, ali kad to danas gledam sa ove vremenske distance, sigurna sam da sam vrlo brzo shvatila koliko je to odgovoran i izazovan posao, kako s učenicima, njihovim roditeljima, učiteljima…. tako i sa društvenom zajednicom. Vjerojatno se zato to radno mjesto vrlo brzo i pokazalo to „nešto bolje“. Izuzetno je to dinamičan posao, jer ako dođete na posao u 8 sati s planom što ćete raditi taj dan, ja bi znala reći mojim mladim kolegama koji su se zapošljavali kao tajnici ili računovođe u drugim školama, da se taj plan najčešće raspadne već u 8.05 minuta, a upravo to je davalo čari i dinamiku radnom danu u školi. Naravno da je ta svakodnevna užurbanost i dinamika ponekad bila i opterećenje.
Vjerujem da su se tijekom godina skupile brojne uspomene, pogotovo one lijepe – koju biste danas izdvojili? I zašto je lijepo raditi u školstvu?
– Uspomena je bezbroj, uglavnom lijepih i teško je nešto izdvojiti. Ali, rekla bi suradnja s mojim kolegama i kolegicama tajnicama i računovođama iz drugih škola prvenstveno osnovnih ali i srednjih, te zaposlenicima moje škole je ono što me motiviralo i one manje lijepe momente činilo ljepšim. Veze koje smo započeli za vrijeme rata kada su sve škole van Grada bile dislocirane nastavile su se i bile još čvršće da kraja moga rada. Posebno bi istaknula jako lijepu profesionalnu, ali i ljudsku suradnju s Gradom Dubrovnikom koji je osnivač Škole, a pogotovo s Upravnim odjelom za obrazovanje.
Što se moje Škole tiče tu su uvijek bili odlični međuljudski odnosi, čiji su temelji posebno učvršćeni u teškim ratnim danima. U Školi nikad nije bilo podjela. Nezaboravni su dani druženja kako na seminarima tako na “team buidinzima” s kolegama iz škole. U školstvu je lijepo raditi u okruženju učitelja, stručnih suradnika, administrativno tehničkog osoblja i tih na tisuće učenika i roditelja kojima sam bila tajnica kroz ovih 38 godina.
Tijekom svog radnog vijeka proživjeli ste brojne reforme, promjene u školstvu – jesu li one bile uspješne i što je i na koji je način danas potrebno unaprijediti školstvo?
– Da, točno je, sudionik sam mnogih reformi i promjena u školstvu od kojih su neke bile čisti promašaji, ali sam smatrala da su namjere bile dobre, a u protekom vremena su se pokazale lošim i neprovedivima. Kad bih mogla utjecati, onda bih sigurno utjecala na to da se ovo zanimanje više poštuje i vrednuje, da se prava i obveze svih u sustavu jasno definiraju, da učenici znaju gdje pripadaju, ali isto tako da se vodi računa o dignitetu učitelja, jer bez obrazovanja nema razvoja ni napretka društva.
Kroz “vaše ruke” su prošle generacije i generacije djece, brojni su danas odrasli ljudi i njihova su djeca u školi. Sretne li ih i danas? Raduju li vas takvi susreti i je li bilo slučajeva da ste djecu bivših učenika upisivali u školu?
– Naravno da srećem bivše učenike koji mi se uglavnom srdačno jave. Posebno me raduje kad primjetim smjenu generacija u školi, a sadašnji učenici škole Mokošica su uglavnom djeca naših bivših učenika. Iako moj posao nije izravno vezan uz učenike, svaki taj susret uljepša mi dan.
Koliko su se kroz brojne generacije i sama djeca promijenila?
– Imala sam lijepa iskustva sa mnogim generacijama učenika, i moramo priznati da su se djeca promijenila, ali na to zasigurno utječe promjena okoline i vrijeme koje nam donosi neke nove obrasce ponašanja.
Kolege su vas na dirljiv način ispratile u mirovinu. Je li vam drago zbog toga?
– Jako sam sretna zbog druženja s mojim kolegicama i kolegama. Daje to čovjeku neko posebno zadovoljstvo, a bez lažne skromnosti, mislim da sve u životu treba zaslužiti. Drago mi je da su moje kolege to vidjele, to cijene i da su mi uljepšali trenutak odlaska u mirovinu koji je inače jako stresan i za njega čovjek nije nikad dovoljno spreman.
Što će vam najviše nedostajati? Učenici, kolege ili nešto treće?
– Sigurno će mi nedostajati svi, prvenstveno svakidašnji rituali u školi, žamor djece, moj ured, kava s kolegama u zbornici, a posebno će mi nedostajati naši stručni seminari Udruge tajnika i računovođa jer je to društvo koje me uvijek ispunjavalo novim znanjima, ohrabljivalo, motiviralo i davalo poticaj za dalje. Sigurno će mi nedostajati i to da svoje znanje i iskustvo, koje je uistinu ogromno, prenosim nekim novim kolegicama i kolegama kako oni ne bi morali počimati iz početka.
Veselite li se mirovini i kako namjeravate provoditi umirovljeničke dane?
– Mirovini se veselim zbog manjeg svakodnevnog stresa i užurbanosti. Kako je neki dan rekla moja kolegica „friška umirovljenica“ radujem se „punom slobodnom vremenu“, dužem boravku u mojoj Prožuri na otoku Mljetu odakle sam. Radujem se da cu se u mirovini posvetiti nekim poslovima za koje dosada nisam imala vremena , a posebno dužem i kvalitetnijem druženju s mojim nećakinjama.
