Ivica Hajdić na svom je FB profilu ispričao jednu lijepu, istinitu priču iz našega grada u kojoj su glavni, pozitivni likovi, troje sezonskih radnika iz Makedonije, koji su prešli pola grada da bi učeniku na njegovu adresu vratili novčanik koji je izgubio.
-Jedan je učenik danas izgubio novčanik sa svim dokumentima i novcima u našem Gradu. Troje mladih Makedonaca ( dva mladića i jedna djevojka) našli su sve i tražili mladića na adresi koja im nije bila nimalo usputna. Nije im bilo teško ni veliki put prepješačiti. Zovem učenika. On presretan, ne može vjerovati da mu je sve nađeno i vraćeno. Od sreće bi najradije zaplakao.
Nisu tražili nikakvu nagradu. Iskreno hvala i široki osmijeh im je bio dovoljno veliko hvala. Samo su mu htjeli sve vratiti i nekog njima nepoznatog i stranog usrećiti. Oči su im bile pune nekog toplog spokoja i neke dobrote, kao da ih je sam Toše uputio na pravu adresu.
Rekao sam mu da od danas pa u buduće gleda na Makedoniju i Makedonce s još većim poštovanjem. Da svima priča o njima i o tome kako su mu vratili novčanik sa iznosom koji debelo premašuje njihovu dnevnicu. I da svima priča kako su to pošteni ljudi iz zemlje gdje vječno sunce sja… I da mu to bude pouka i poruka za život, da jednako postupi kad se nađe u sličnoj situaciji, u što ne sumnjam, jer je Petar takav sam od sebe.
Kažu mi da rade u Dubrovniku, da im je tu dobro. Skromno mi predaju novčanik i kažu da su samo postupili onako kao što bi voljeli da i drugi prema njima postupe u sličnoj situaciji.
Za nekoga možda jednostavna gesta, usputna, nebitna. Za mene topla, ljudska i velika kao ocean…
Hvala vam dragi Makedonci, nadam se da ćete se i vi jednako dobro i sigurno osjećati među nama u našem Gradu.
Bog sve vidi, i ne dijeli ljude kao što se mi nekad dijelimo u našoj ovozemaljskoj površnosti. Vjerujem da će im On vratiti na najbolji mogući način. Jer nema uzvišenije molitve na svijetu od pružene ruke drugom i nepoznatom…
Oni su na ovaj način izmolili najljepšu molitvu na svijetu. Onu koja prodire u ponore duše i dubine srca. Postupili su onako kao što bi svi trebali najnormalnije postupati. Ljudski.
Kako je lijepo biti čovjek. Ovakvi ljudi vraćaju osmijeh, vjeru, nadu. Ovakvi ljudi bude ono najljepše u čovjeku. Bude empatiju. Bude čovječnost. Onu čovječnost koju smo negdje usput prosuli, izgubili i zametnuli između raznih nepotrebnih podjela, pohlepe i sebičnosti. Zato ovo pišem.
Za nekoga je ovo tek izgubljeno-vraćeni novčanik, za mene je ovo izgubljeno-nađena ljudskost. Ovakve priče želim da ostanu zabilježene zauvijek.
Hvala vam dobri ljudi…, zapisao je Ivica Hajdić.
