Dubrovačka javnost, osobito ona povezana uz kulturu, pozorno je popratila nedavno priopćenje iz gradske uprave o sastanku ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, gradonačelnika Mata Frankovića i rektora Zagrebačkog sveučilišta Stjepana Lakušića koji su najavili rješenje pitanja nedostatka koncertne dvorane na prostoru Preparandije. Nakon što je na to reagirala pijanistica i skladateljica, te profesorica klavira Marija Grazio putem društvenih mreža, zamolili smo je za malo detaljniji osvrt na tu i takvu ideju. Prof. Grazio svoj stav izražava na sljedeći način:
Toliko iščekivana i obećavana koncertna dvorana u samom zametku nije dobro počela. Kao prvo, u prijedlogu GUP-a na području Preparandije, a o tom je području bilo riječ na sastanku ministrice kulture, gradonačelnika i rektora sveučilišta, nije predviđena gradnja, a već postoji idejno rješenje za gradnju dvorane. Dakle, kako se uopće može razmatrati nešto što ne postoji u GUP-u? Hoće li se to opet takvo nešto rješavati jednim telefonskim pozivom? Govori se također o multifunkcionalnosti prostora, pa se već u startu sumnja u samoodrživost koncertne dvorane. Nadrobilo se tu svašta kao namjena prostora – od kazališta, kongresa i čega sve ne, kao da se radi o kvartovskom KUD-u u kojeg potrpate sve što narodu treba iz kulture. To bi bilo isto kao da u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku prodajete kineske suvenire. Dubrovnik zaslužuje kulturni elitiziam u najboljem smislu tog pojma.
Na prostoru Preparandije ipak koncertna dvorana? Današnji sastanak ide u tom smjeru…
Moram ovdje naglasiti da mi je potpuno jasno da netko tko nema dodira s kulturom, ne poznaje i ne prepoznaje značenje jednog prostora, utjecaja na odgoj, mentalitet i društvenu klimu i netko tko ne pozna funkcioniranje kulture može nehotice na takav način poniziti dignitet jedne grane umjetnosti i djelatnosti. Ali se toplo nadam da će stručna i profesionalna upućenost ministrice kulture na koji se način takvi projekti rade u Europi i svijetu spriječiti takvu ignoraciju. Naime, dignitet i integritet jednog prostora i mjesta upravo se gradi usmjerenom namjenom, a uspješni modeli održivosti itekako postoje.
Dubrovnik, kao jedini grad u Hrvatskoj s neprekinutim višestoljetnim glazbenim djelovanjem i tradicijom, Grad s najbogatijim glazbenim arhivom, Grad s jedinim simfonijskim orkestrom u Hrvatskoj od doslovno sto godina postojanja (osim, razumije se, zagrebačkih, jer u ostalim gradovima oni su vezani za operne kuće), grad koji je iznjedrio našeg prvog simfoničara, Grad čija bi, po meni, trebala strategija turizma biti kulturni turizam, Grad koji je nedavno dobio svog graditelja instrumenata, Grad koji ima toliko baštinskih instrumenata da bi se mogao s ponosom u sklopu dvorane otvoriti muzej bogat eksponatima – a ne da se otvaraju razni muzeji koji mogu stajati bilo gdje – e, takvom Gradu i takav Grad po ovom idejnom rješenju nije dostojan imati svoj koncertni/muzejski elitni prostor. Nadalje, kongresni turizam ne smije se miješati s kulturnim. Naravno da se dvorana može i mora iznajmljivati, ali njena prvenstvena namjena bi trebala biti koncertna, a zbog čega – navela sam u prethodnim rečenicama.
Govori se o dvorani o 450 mjesta. Realno, samom Dubrovniku ne treba veća, ali kako živimo od turizma, posredno i neposredno, zašto se ne misli malo šire? Zašto ne dvoranu od 750 do 1000 mjesta i zimi organizirati koncerte / gostovanja, da nam dolaze gosti iz cijele Europe i svijeta, onako kako to rade svjetki centri kulture?
Puno je parametara uključeno u takav objekt, a o kojima se nije vodilo računa o ovom brzopoteznom i površnom rješenju. Imam dojam da se ovakvim pristupom rješavanja pitanja koncertne dvorane sve uradilo bez nekog posebnog angažmana, s manjkom vizionarstva i minimalnom, ravnodušnom željom u stilu “skini mi se sa škine“.
Grad zaslužuje vrhunski, kraljevski tretman, a ne opet neko provincijsko krpanje. Na način svaštarske multifunkcionalnosti može se graditi samo ista takva multifunkcionalna svaštarska kultura. Postoje ljudi u Gradu koji bi konstruktivno mogli savjetovati i pomoći u idejnom rješenju, samo, po našem divnom običaju, struku se tek na kraju pita ili nikako ne pita. Ne mislim samo na arhitekte i urbaniste, nego na širi spektar zainteresiranih strana.
