Kapetanić na primjeru Konavala pokazuje kako je mala politička zajednica mogla opstajati između snažnijih susjeda, prilagođavati se promjenama i istodobno čuvati vlastiti identitet i unutarnju organizaciju. Upravo je u tome jedan od najvažnijih doprinosa knjige hrvatskoj historiografiji.
OSVRT na knjigu Nika Kapetanića: Politička povijest Konavala od VIII. do kraja XV. stoljeća
Društvo prijatelja dubrovačke starine, Dubrovnik, 2024.
Često nam promaknu vrijedna povijesna djela jer ih doživljavamo kao previše stručna ili zahtjevna. Ipak, takve su knjige nužne. Narod koji ne poznaje svoju povijest, kulturu, jezik i pismo teško može razumjeti vlastiti identitet i mjesto među drugim narodima. Zato su istraživači prošlosti čuvari društvenoga pamćenja i pripadaju istinskoj intelektualnoj eliti svakoga društva. Za razliku od prolaznih sadržaja virtualnog svijeta, knjiga ostaje trajno svjedočanstvo vremena, znanja i ljudskoga napora. Takvo je djelo Nika Kapetanića Politička povijest Konavala od VIII. do kraja XV. stoljeća, objavljeno 2024. godine u nakladi Društva prijatelja dubrovačke starine. Iako ima samo 110 stranica, riječ je o kapitalnom djelu za razumijevanje konavoske prošlosti i političkih odnosa na istočnoj obali Jadrana.
Povjesničar Josip Vrandečić ističe da smo ovom knjigom dobili pravu sintezu konavoskoga srednjovjekovlja. Ona je kruna Kapetanićeva dugogodišnjeg proučavanja konavoskih lokaliteta, utvrda, rodova, granica, arheoloških ostataka i arhivske građe. Niko Kapetanić svojim djelom nije zadužio samo Konavle i Konavljane nego je dao vrijedan doprinos hrvatskoj historiografiji. Proučavajući politički položaj srednjovjekovnih Konavala, istodobno objašnjava način funkcioniranja kneževina na istočnoj obali Jadrana, njihove međusobne odnose te njihov odnos prema Bizantskom Carstvu i drugim moćnijim političkim središtima. Knjiga zato nije samo povijest jednoga kraja nego i studija političkoga ustroja širega istočnojadranskog prostora u ranome i razvijenome srednjem vijeku.
Kapetanić pokazuje da srednjovjekovne kneževine, poput Hrvatske, Paganije, Zahumlja, Travunije, Duklje, Srbije i Konavala, nisu bile zatvorene i nepromjenjive političke cjeline. Njihove granice, odnosi i stupanj samostalnosti mijenjali su se ovisno o snazi domaćih vladara, odnosima sa susjedima i trenutačnoj moći velikih država. Posebno je važan njihov odnos prema Bizantskom Carstvu. Priznavanje bizantskoga vrhovništva nije uvijek značilo neposrednu vlast iz Carigrada. Kneževine su često prihvaćale carev politički autoritet i zaštitu, a istodobno zadržavale znatnu unutarnju samostalnost. Kada bi Bizant oslabio, njihova bi autonomija jačala, a kada bi Carstvo ponovno ojačalo, prihvaćale bi njegovu vrhovnu vlast.
Kapetanić na primjeru Konavala pokazuje kako je mala politička zajednica mogla opstajati između snažnijih susjeda, prilagođavati se promjenama i istodobno čuvati vlastiti identitet i unutarnju organizaciju. Upravo je u tome jedan od najvažnijih doprinosa knjige hrvatskoj historiografiji. Srednjovjekovne političke odnose autor ne promatra samo iz perspektive velikih država i moćnih vladara nego i iz perspektive manjih zajednica. One nisu bile tek pasivni objekti tuđih osvajanja, nego su znale pregovarati, štititi svoje interese i prihvaćati vrhovnu vlast udaljenih vladara, čuvajući pritom znatnu samostalnost.
Konavle su imale veliko gospodarsko i strateško značenje zbog položaja između Dubrovnika i Kotora, plodne zemlje, obilja vode te blizine važnih kopnenih i pomorskih putova. Prostor je bio naseljen još u prapovijesti, dok je u antičko doba njegovo središte bio Epidaur, današnji Cavtat. Rimljani su ga razvili kao značajno urbano središte, a okolno područje povezali cestama, gospodarskim imanjima i vodovodom, s kojim se povezuje i nastanak imena Konavle. U pisanim se izvorima Konavle prvi put spominju sredinom X. stoljeća u djelu bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta O upravljanju Carstvom. Prema Kapetanićevu tumačenju, još su od prve polovice IX. stoljeća bile zasebna politička zajednica kojom je upravljao arhont.
Stajale su uz bok drugim tadašnjim zajednicama istočnoga Jadrana – Hrvatskoj, Srbiji, Duklji, Paganiji, Zahumlju i Travuniji. Njihova se samostalnost tijekom vremena mijenjala, ali promjene vrhovne vlasti nisu nužno značile nestanak unutarnje posebnosti. Jedna je od glavnih konstanti konavoske povijesti upravo postojanost prostora, stanovništva i lokalne zajednice unatoč čestim promjenama političkih gospodara. Vrhovna vlast često je dolazila izvana, dok se svakodnevni život nastavljao prema potrebama i pravilima same zajednice. U drugoj polovici XII. stoljeća Konavle su ponovno imale obilježja zasebne kneževine pod zaštitom bizantskoga cara Emanuela I. Komnena. Iz toga vremena poznat je Devesije ili Deveš, prvi imenom poznati konavoski vladar. U ispravi iz 1164. godine navodi se kao gospodar Konavala i Žrnovnice, što potvrđuje da Konavle nisu bile samo zemljopisni pojam nego politički organizirana zajednica.
Nakon smrti cara Emanuela 1180. godine uslijedilo je razdoblje raške vlasti. Ipak, lokalni knezovi i župani zadržavali su određenu samostalnost. Tako je knez Črnomir sredinom XIII. stoljeća samostalno pregovarao s dubrovačkim knezom, bez neposrednog posredovanja raškoga kralja. U XIV. stoljeću Konavlima su upravljali različiti oblasni gospodari, među kojima Vojislav Vojinović i Nikola Altomanović. Krajem stoljeća ušle su u sastav države bosanskoga kralja Tvrtka I., a nakon njegove smrti područje su podijelili Sandalj Hranić i obitelj Pavlović. Takve promjene pokazuju da se današnje shvaćanje čvrstih državnih granica ne može jednostavno primijeniti na srednji vijek.
Vlast se temeljila na osobnim odnosima, prisegama, vojnoj snazi i dinastičkim vezama, dok formalna pripadnost nekoj državi nije uvijek značila gubitak lokalne autonomije. Kapetanića zato ne zanima samo kojim su državama Konavle formalno pripadale, nego i koliko je ta vlast bila stvarna te koliko su domaći knezovi, župani i stanovništvo zadržavali mogućnost samostalnog odlučivanja.
Posebno mjesto u knjizi zauzima odnos Konavala i Dubrovnika. Dubrovačka Republika stoljećima je pokazivala zanimanje za Konavle zbog njihove gospodarske vrijednosti, plodne zemlje i strateškoga položaja. Dubrovačko širenje nije ostvareno jednim vojnim pohodom, nego dugotrajnom diplomacijom, gospodarskim povezivanjem i konačno kupnjom.
Dubrovčani su 1419. godine od Sandalja Hranića kupili istočni, a 1426. od Radoslava Pavlovića zapadni dio Konavala. Od 1427. cijelo je područje bilo uključeno u Dubrovačku Republiku. Time završava dugo razdoblje promjenjivih vrhovnih vlasti i počinje višestoljetna povezanost Konavala s Dubrovnikom.
Dubrovačka vlast donijela je političku stabilnost, ali i duboke društvene i vlasničke promjene. Zemlja je podijeljena dubrovačkoj vlasteli i građanima, a dio domaćega stanovništva izgubio je stara prava. Otpor stanovnika prisilio je vlast da nekim domaćim vlasteličićima ipak ostavi kuće i dio zemlje. Dolazak pod vlast uređene i snažne Republike zato za sve stanovnike nije značio samo sigurnost i napredak, nego i gubitak dijela dotadašnjih prava.
Kapetanićeva knjiga ne govori samo o vladarima, velikašima i državama. Njezini su stvarni protagonisti Konavljani, koji su unatoč promjenama gospodara nastavili živjeti na svojoj zemlji i oblikovati vlastitu zajednicu. Politička povijest u ovoj knjizi povezana je s poviješću stanovništva, prostora, gospodarstva i svakodnevnoga života. Najzanimljiviji i najhrabriji autorov zaključak odnosi se na kontinuitet konavoskoga stanovništva.
Kapetanić smatra da kasnoantički slom, ostrogotska osvajanja i avarsko-slavenski prodori nisu doveli do potpunoga nestanka starijega stanovništva. Dio starosjedilaca preživio je povijesne lomove, postupno prihvatio slavenski jezik i povezao se s doseljenicima. U prilog toj tezi navodi trajnost imena prostora, arheološke nalaze, neprekinutu naseljenost plodnoga područja i izostanak dokaza o potpunoj izmjeni stanovništva. Iz toga proizlazi upečatljiva misao da su Konavljani najstariji spomenik Konavala. Ta tvrdnja ne umanjuje vrijednost arheoloških nalazišta, crkava, stećaka, utvrda i starih kuća. Ona poručuje da je čovjek koji pamti prostor, obrađuje istu zemlju te prenosi govor, običaje i osjećaj pripadnosti najvažniji nositelj povijesnoga trajanja.
Riječ je o odvažnoj tvrdnji koja zaslužuje daljnju znanstvenu raspravu jer su pitanja demografskog, kulturnog i etničkog kontinuiteta ranoga srednjeg vijeka vrlo složena. U njihovu istraživanju potrebno je povezati historiografiju, arheologiju, jezikoslovlje, onomastiku i suvremena genetička istraživanja.
Kapetanićeve zaključke zato ne treba prihvaćati samo zbog njihove privlačnosti lokalnom ponosu, nego ih valja procjenjivati prema dokazima koje autor iznosi. Ipak, čitanje knjige pokazuje da se ne radi o usputnoj tvrdnji, nego o zaključku utemeljenom na dugogodišnjem poznavanju prostora i povijesnih izvora. Kapetanić Konavle ne prikazuje kao pasivnu pozornicu tuđih političkih sukoba, nego kao povijesni subjekt s vlastitim stanovništvom, gospodarstvom, unutarnjom organizacijom i dugim trajanjem. U tome je posebna vrijednost njegova istraživačkog pristupa. Mali krajevi, koji se u velikim povijesnim pregledima često spominju samo kao rubna područja moćnijih država, ovdje dobivaju vlastitu povijest i svoje zasluženo mjesto.
Zbog toga knjiga nadilazi lokalne okvire i postaje važna za cjelokupnu hrvatsku historiografiju. Na primjeru Konavala pomaže nam bolje razumjeti kako su funkcionirale srednjovjekovne kneževine, kako su se povezivale i sukobljavale te kako su prihvaćale vrhovnu vlast moćnijih država, a istodobno čuvale vlastitu autonomiju. Jasnijima postaju i odnosi između lokalnih kneževa, Dubrovnika, Raške, Bosne, Bizanta i drugih političkih zajednica na istočnoj obali Jadrana.
Vrandečić s pravom ističe da Kapetanićeva knjiga može biti poticaj i model za pisanje povijesti drugih srednjovjekovnih zajednica, poput Paganije, Zahumlja i Travunije, koje još nemaju jednako cjelovite povijesne sinteze. Upravo zato povijest Konavala postaje važan dio razumijevanja mnogo širega prostora, a Kapetanićevo djelo značajan prilog proučavanju hrvatskoga i istočnojadranskoga srednjovjekovlja.
Politička povijest Konavala od VIII. do kraja XV. stoljeća nije samo kronologija političkih promjena nego knjiga o trajanju jednoga prostora i njegovih ljudi.
Na svega 110 stranica autor je obuhvatio gotovo osam stoljeća složene povijesti – od prvih srednjovjekovnih političkih zajednica do konačnog uključenja Konavala u Dubrovačku Republiku.
Niko Kapetanić ovim je djelom trajno zadužio Konavle i Konavljane, ali i hrvatsku povijesnu znanost. Njegova knjiga čuva povijesno pamćenje kraja koji je često ostajao u sjeni Dubrovnika, Kotora i velikih srednjovjekovnih država. Istodobno otvara šira pitanja o promjenjivoj naravi srednjovjekovne vlasti, političkom ustroju kneževina i sposobnosti malih zajednica da kroz stoljeća očuvaju svoju posebnost.
U vremenu kratkih objava i brzoga zaborava ovakve nam knjige vraćaju osjećaj trajanja. Podsjećaju nas da prostor na kojem živimo nije samo naslijeđena zemlja nego slojevita povijest koju smo dužni upoznati, čuvati i predati budućim naraštajima. Ako su Konavljani najstariji spomenik Konavala, onda je očuvanje njihova identiteta, jezika, običaja i povijesnoga pamćenja odgovornost prema prošlosti i budućnosti.
