Prva ovogodišnja dramska premijera, Držićev Skup u režiji Paola Magellia svakako je pobudila velik interes i oprezna očekivanja, s obzirom da se radi o postavljanju naslova koji je formativan i stožeran za repertoar dramskog programa Igara.
Nastala u koprodukciji Dubrovačkih ljetnih igara, Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu te Kazališta Marina Držića u Dubrovniku ponudila je publici niz novih glumačkih interpretacija poznatih Držićevih likova.
Napisala: Petra Jelača
Ambijentiran na Boškovićevu poljanu ispred jezuitske crkve koja igra u predstavi kao i obližnji prostor isusovačkog Collegiuma Ragusinuma (scenograf je Miljenko Sekulić), Magellijev Skup ne donosi radikalnije redateljske zahvate, u smislu dekonstrukcije ili naglašavanja neke pojedine teme kojom se bavi.
Predstavom ne dominira ni naslovno lice Skupa, niti njegova škrtost i opsjednutost tezorom. Sva su lica smještena u prostore neoegzistencijalističkog gubljenja fokusa, što u jednoj mjeri korespondira s današnjicom. Vremenski i stilski aludiraju na pedesete godine dvadesetog stoljeća, talijanski filmski neorealizam ali ponajviše na autorsku i modernističku fazu Federica Fellinija.
Gubitak mjesta i smjera uz dozu melankolije i sjete dominira svim licima, što je naglašeno početkom i krajem predstave, kada sva lica korski govore prolog, i to uspješnije na početku negoli na kraju, s obzirom da je potcrtana poanta rasutih zlatnika kao jedinog smisla i jedine ljubavi u ovoj predstavi zapravo vrlo relativna.
Frano Mašković kao Skup bio je nadasve uspješan. Njegova je interpretacija sasvim nova i posve drugačija od svih do sada viđenih na Igrama. On nije opsjednut samo zlatom, rastrzan je između različitih briga i u tome suvremen, što nam prikazuje kroz vidljive slojeve svog sada već prepoznatljivog glumačkog rukopisa. Njegov Skup ima i dozu karakternog mraka, neublaženu komikom, pa sve to ovu njegovu ulogu čini vrlo sadržajnom i zahtjevnom za izvedbu. Njegov Skup nije samo komičko lice, puno je više od toga.
Ovo je i prvi Skup s erotskom motivacijom prema ženi, Varivi, a to nije bilo upisano u niti jednu interpretaciju do sada, baš suprotno, ljubav prema munčjeli sa zlatom bila je prepoznatljiva kao sublimacija Skupovog erosa.
Varivu vrlo autoreferencijalno gradi Nives Ivanković, na tragu svojih dosadašnjih prepoznatljivih uloga. Njezina je Variva puna grubosti, lascivnosti, čak i vulgarnosti, te mržnje i prezira, ali i privlačnosti prema Skupu. Posvećena manikiranju noktiju i tretmanima ljepote umjesto radu u kući, na prilično naturalističan način, kroz dvostrukost ljubavi i mržnje, provocira Skupovu mračnu stranu koja itekako postoji u Maškovićevoj interpretaciji.
Komičku je kreaciju pak odlično iznio Marin Nejašmić Banić kao Munuo.
Također na tragu svojih dosadašnjih dubrovačkih uloga vrlo spretno i glumački živo donosi ulogu užurbanog sluge namuranog gospodara, obilato koristeći figure scenskog pokreta potcrtane autorskom glazbom Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrle. Maštovita je to kreacija koja je već na premijeri pobrala simpatije publike.
Gruba Anđele Ramljak spaja pragmatičnost i prpošnost renesansnih sluškinja sa dozom melankoličnog snalaženja u svijetu izgubljenih puteva, naglašavajući svojom pojavom, zajedno s ostalim ženskim licima, nosivost ženske snage u ovoj komediji, ali i u svakodnevnom životu, na tragu razdoblja slatkog života u koji je radnja komedije ambijentirana. Anđela Ramljak u prvome je redu pokazala kako je odlična glumica, vješto nijansirajući osjećaje i crte karaktera svoje Grube.
Đivo Mara Martinovića karakterno je plastičan i živ, sa stavom, dok je Bojan Beribaka stvorio energičnog Pasimahu, tipskog Kotoranina s puno glumačke živosti.
Par mladih ljubavnika, mišljenih kao da su papirnate figure koje dunižaju i misle samo o ljubavi, izvorno pisani kao parodija petrarkizma, utjelovljuju Nea Martinović kao Andrijana i Dorijan Vicić kao Kamilo. U nerealnoj mladenačkoj potrazi za slatkim životom, mladi su ljubovnici vrlo točno građeni i karikirani kao dvije figure, posve izvan stvarnog života kojim obilato plove ostala dramska lica.
U suprotnosti s njima je itekako životno snalažljiv Pjerić Nikole Radoša, sa zanimljivo iščitanim karakternim crtama svoga lika, dok je Drijemalo Hrvoja Sebastijana zapitani promatrač svih tih komično-tragično-realističnih zbivanja.
Zlatikum Milivoja Beadera realistično je i karikaturalno u isti mah ocrtao dijete- starca koji ima luksuz novca i vremena u kojemu može uzgajati utopijske misli o općem dobru. Njegova sestra Dobre, igra je Barbara Nola, glumački je na tragu prijetvorne gospođe koja pokušava manipulirati bratovom infantilnošću, no treba još poraditi na zatvorenim vokalima i finesama scenskog govora, kao i na općem tonu karikaturalnosti svoje uloge.
Osnovna je mana predstave nedovoljno jasna redateljska ideja. Spomenute fellinijevske aluzije također su u tragovima, nisu posve jasne kao što je to bio slučaj u prethodnoj Magellijevoj režiji Držića na Igrama, Grižule iz 2003. godine u parku Gradac. Također, mizanscen nije do kraja izrežiran, te se nadomješta čestim ulascima i izlascima vespe te video projekcijama na fasadi jezuitske crkve, s portretima lica iz predstave, posve nepotrebnima.
Vidljivo je to i u glumačkim kreacijama. Doima se kao da su nastajale autonomno, jer se radi o odličnim glumcima, koji su samo uz najosnovniju redateljsku impostaciju i smještanje u prostor groteske i neoegzistencijalističke izgubljenosti samostalno gradili ova nova Držićeva lica, što im je omogućilo i veliku dozu glumačkog autorstva.
Naravno, sve ih na okupu drži i izvrstan tekst, koji je dobrim glumcima dovoljan da u impresivnom ambijentu koji glumi Skupovu kuću, trg i crkvu i kojega je vrlo teško glumački savladati, razviju vlastite autorske kreacije koje nose predstavu.
Pomaže im u tome i autorska glazba Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrle, sa zanimljivim zvučnim efektima, dok su kostimi Lea Kulaša u nekim segmentima nekoherentni što se stilskog razdoblja tiče, no moguće je da je ta stilska disperziranost na tragu redateljeve ideje.
Dramaturginja predstave Željka Udovičić Pleština odradila je odličan posao, naizgled neprimjetno dodavši nekim licima replike i stihove koji nisu iz teksta komedije Skup, te je prilagodila tekst ovakvoj scenskoj interpretaciji. Kao i uvijek kada je o dubrovačkim tekstovima riječ, jezični savjetnik Maro Martinović odradio je odličan posao jer je većina ansambla zaista dobro savladala Držićev dubrovački govor.
Sve u svemu, radi se o predstavi koja je unatoč redateljskim nedorečenostima i prazninama donijela jedno novo čitanje Držića i osvježila baštinski repertoar Igara, što posljednjih desetljeća zaista nije bio čest slučaj.
