Zrinku Šimunović sam, poslom, upoznala prije nekoliko godina ni ne sluteći kako se iza njenog stalnog osmijeha na licu krije čudesna radost življenja jer je sa 17 oboljela od karcinoma. Traumatično iskustvo mlade djevojke preokrenula je u svoju bitku života, pobijedila je i nastavila sa sportskim, aktivnim načinom života, stalno pomičući granice svoje fizičke kondicije i izdržljivosti. Postala je hard body trenerica i sa svojim stalnim osmijehom na licu, polaznike svojih grupa motivirala da mogu napraviti sve što požele. Uz treninge, organizirala je i savjetovanja za zdravu prehranu i način života. Zrinka je preselila u Zagreb i naš je Grad ostao bez jedne pozitivne vibre. Zašto se odlučila na takvu promjenu?
-Tijekom nekoliko posljednjih godina smo se suprug i ja već nekoliko puta našli u situaciji u kojoj smo razmišljali gdje ćemo živjeti, Dubrovniku ili Zagrebu. To se većinom odnosilo na moje poslovne prilike, jer je Maru kao pomorcu svejedno gdje će “sletjeti” po dolasku s broda. Nakon što su došla djeca, a potom i moja odluka o otvaranju Hard Body-a, Dubrovnik je bio logičan izbor. Proteklog ljeta se počela ponovno rađati nova prilika za preseljenjem i ovaj put smo je odlučili prihvatiti.
Za takve odluke, mislim, treba sazrijevanje. Što te je najviše sputavalo u “dizanju sidra” iz grada, što ostavljaš obitelj, posao, grad, zonu navike i komfora?
-Najviše me sputavao HB, moja treća beba na koju sam jako ponosna. Kad stvoriš nešto iz temelja, kad daš sebe i svoje vrijeme 150%, kad upoznaš divne duše koje vam ostanu u srcu za cijeli život, shvatite da je jako teško to i napustiti. Prijatelji i obitelj su nam bili podrška cijelo vrijeme i hvala im na tome. Grad nismo napustili, nego ga privremeno zamijenili većim mogućnostima i prilikama.
Vidjeli smo i kako, javljanjem uživo preko fb-a rješavaš neke svoje strahove. Kad si se odlučila stalno napredovati u svom psihičkom razvoju, tvoja stalna fizička aktivnost, koliko je utjecala i na pomicanje granica “u tvojoj glavi”?
-Mislim da je judo bio pokretač pomicanja tih granica, vrijeme moje bolesti kada sam naglo odrasla također, a onda mi je poslije kroz život to jednostavno postalo normalno. Uvijek sam bila tip za akciju, adrenalin i izazove. Samo da nije dosadno i monotono. Moji bliski prijatelji nisu bili iznenađeni mojom odlukom, jer znaju da je moja energija prevelika za sredinu kao što je Dubrovnik. Oduvijek sam razmišljala izvan okvira i težila nečem drugačijem i većem.
Starijeg sina si upisala u Novu školu u Samoboru i iz razgovora sam shvatila da je to bio glavni okidač. Kakva je to škola i zašto si se odlučila na takvu, zapravo ogromnu promjenu i za svog školarca?
-Očito je Noa tu potegao moje gene, jer nije za kalupe i kutije. On je dijete koje razmišlja na sasvim neki drugačiji način, dijete kojemu je bio potreban drugačiji pristup i koncept obrazovanja. Smatram da bi trebalo biti što više takvih škola gdje se kod djece potiču samostalnost, kreativnost i ravnopravnost, razvija djetetov potencijal te slobodno izražavanje misli, osjećaja i želja. Današnja djeca se rađaju u nekom drukčijem svijetu od onoga kakav je bio u našemu djetinjstvu, naših roditelja i nona, a škola je ostala skoro pa ista. Noa se super prilagodio i ostala djeca su ga baš lijepo prihvatila tako da mu ta promjena nije teško pala. Najteže mu je bilo odvojiti se od njegove učiteljice Ane koju je jako zavolio.
Kako je sada u Zagrebu, tim više što je grad ranjen potresom, a tlo i dalje podrhtava?
-Jako volim Zagreb i nije mi stran. Baš je po mjeri, niti premalen niti prevelik. Ima neku svoju lijepu dušu i prepun je raznolikosti. Sviđaju mi je njegovi parkovi, blizina prirode Sljemena i mjesta poput Jaruna i Bundeka gdje djeca uživaju. U zadnjih nekoliko godina baš se vidi povećanje njegove turističke popularnosti, pogotovo za vrijeme adventa. Tužno je prolaziti kraj njegovih ranjenih dijelova i velika je šteta da u 21.st. njegova obnova traje toliko dugo. Mislim da to nije zaslužio.
Kako je tvoj mlađi sin reagirao na promjenu okoline, prijatelja, šire obitelji?
-Vigo je jedan veseli zafrkant koji svojom jednostavnošću sve olakšava, kako sebi, tako i nama. Nema u njega velike komplikacije. Nevjerojatno je razuman za petogodišnjaka kojem je najvažnije imate sve njegove autiće na broju i dovoljan broj traženih zagrljaja u danu.
Jesi li inače tip koji je i prije bio spreman mijenjati adrese, koji nije previše nekim “korijenima” potkopan pod grad ili ti je život donio okolnosti koje su te primaknule tom zapadnjačkom mentalitetu i većoj mobilnosti?
-Dubrovnik je moj Grad, bio i uvijek će to biti. Tu sam se rodila i odrasla, ali s druge strane me njegov specifičan mentalitet oduvijek gušio tako da mi mijenjanje adrese nije teško padalo kad mi se za to pružila prilika. Znam za sebe reći da sam ptica koja voli letjeti visoko i slobodno. Grad me ponekad malo u tome sputavao, ali sam sigurna kako će me uvijek čekati kad mu se odlučim vratiti.
Je li Zagreb Vaše konačno odredište ili…?
-Nismo razmišljali o tome. Bit ćemo tu dok god Zagreb bude zadovoljavao naše potrebe. Maro i ja želimo svojoj djeci pružiti širu lepezu mogućnosti, slobodu izbora i priliku za ostvarenjem njihovih snova, a ako nam i Zagreb postane mali kao Dubrovnik, kupimo stvari i idemo dalje. Jedan je život i bilo bi šteta ograničavati ga mjestima i situacijama koje nam ne izazivaju osmijeh na licu, toplinu u srcu i leptiriće u želucu.
A posao?
-Bilo mi je žao da se Hard Body ugasi mojim odlaskom i imala sam sreću da sam našla cure koje će nastaviti voditi treninge. One će imati moju potporu u organizaciji, pripremi treninga kao i svim savjetima koje će trebati. Također sad imam više vremena posvetiti se mom online business-u koji mi se lijepo nadovezao na posao fitnes trenera u kojem imam mogućnost nastaviti pomagati ljudima!
