8.8 C
Dubrovnik
Ponedjeljak, 28 studenoga, 2022
NaslovnicaNaša čeljadLjudi NazbiljPsihologinja Renata Tolja objasnila nam je kako prepoznati depresiju

Psihologinja Renata Tolja objasnila nam je kako prepoznati depresiju

Kako prepoznati depresiju kod djece i tinejdžera? Zašto su dvije pandemijske godine uzrokovale ozbiljnu socijalnu anksioznost, osobito kod mladih? Kako djeluje kognitivno-bihevioralna psihoterapija? Zašto je tjelesna aktivnost na otvorenome važna za mentalno zdravlje? Odgovorila nam je Renata Tolja, psihologinja Osnovne škole Ivana Gundulića te volonterka u Obiteljskom savjetovalištu Dubrovačke biskupije.

Renata Tolja ima 27 godina. Rođena je u Dubrovniku, gdje je završila osnovnu školu te gimnaziju. Psihologiju je studirala na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Trenutno je pri kraju edukacije drugog stupnja kognitivno-bihevioralne psihoterapije. O svom odabiru zanimanja kaže.

– Oduvijek sam se htjela baviti nekom pomagačkom“ strukom. Psihologija mi se svidjela još u srednjoj školi. Zanimalo me kako ljudi razmišljaju, zašto se ponašaju na određene načine. Hrvatsko katoličko sveučilište sam odabrala zbog prisnijeg odnosa studenata i profesora. Nas je na godini bilo 40-ak, profesori su nas znali po imenu. Imali su vremena posvetiti se svakom studentu. Na početku studija sam bila oduševljena Zagrebom i planirala tamo ostati, a karijeru graditi kao klinički psiholog. Rad s djecom nije mi bio primarni odabir, no sve se promijenilo tijekom godina studiranja i sada uživam raditi s djecom. Osobito nakon pete godine, koju smo uglavnom provodili na praksi.

Prva iskustva stekla je na Hrabrom telefonu

Renata je kao studentica volontirala po raznim klinikama u Zagrebu, ali i na Hrabrom telefonu, namijenjenom prije svega djeci i tinejdžerima, kojima treba pomoć, a onda i roditeljima. Tu je stekla svoja prva iskustva u „slušanju“ i savjetovanju.

– Hrabri telefon je udruga za pomoć djeci i roditeljima. Otvoren je i Društveni centar Borovje, gdje se uživo radi s djecom. Pruža se pomoć na razne načine, od prepoznavanja problema, savjetovanja do pomoći pri učenju i raznih radionica. Mi kao studenti tamo smo volontirali po tri -četiri sata, tri puta tjedno. Telefon je stalno zvonio, a otvoren je i chat pa se broj upita povećao.

Jesi li se kao studentica osjećali sposobni slušati i savjetovati na Hrabrom telefonu. Je li bilo situacija u kojima ste ostali šokirani pričom s druge strane?

– Na 4 i 5. godini studija intenzivni su predmeti vezani uz savjetovanje, intervjuiranje, prva psihološka pomoć i slično. Kad sam došla na Hrabri telefon prošla sam i edukaciju koju prolaze svi volonteri, a vezanu uz specifične teme kao što su samoozljeđivanje, suicidalne ideje, sukobi s vršnjacima, bulling i slično. To nas je pripremilo za rad, ali su uvijek uz nas bili iskusniji kolege, koordinatori koji bi nam pomagali, osobito kad je u pitanju neki teški poziv, a znalo ih je biti.

Kako prepoznati depresiju?

U „Tjednu psihologije“ koji je iza nas, Renata je sa svojom kolegicom Severinom Hađijom održala predavanje za roditelje na temu kako prepoznati depresiju kod djece i mladih.

Ako je dijete bitno promijenilo ponašanje, ima sniženo raspoloženje, smanjenu zainteresiranost za aktivnosti u kojima je prije uživalo, i to traje dva tjedna i duže, svakako zatražite pomoć psihologa. Roditelji i drugi odrasli često su skloni promjene u ponašanju pripisivati lijenosti, pubertetu… Sigurno i ti čimbenici utječu na ponašanje. Ali ako to dugo traje, treba ispitati je li riječ o depresiji ili nekoj drugoj smetnji. Kod djece osobito često primjećujemo i somatizacije. Djeca se žale na bol u trbuhu, glavobolju, a koje nisu fizičkih uzroka. Nekima „zuji u glavi“,  nekima je muka. Nekad to doživljavamo kao izbjegavanje testova i ispitivanja, ali ponekad ti simptomi kriju anksioznost i depresiju. U školi se ponekad događa da djeca koja ne vole usmena ispitivanja i jednostavno ne dođu u školu, kad je red na usmeni. Stah ih je što će drugi reći, hoće li uspjeti odgovoriti. Neki se možda boje javnog nastupa i pri tome osjećaju anksioznost. Bijeg je svojevrsni obrambeni mehanizam. Kad nam je nešto neugodno, to izbjegavamo. Zato je važno detektirati takva ponašanja i na njima raditi.

Kako pomoći djetetu ili mladoj osobi kad sumnjamo na depresiju?

– Depresija nije tuga. To je stanje bezvoljnosti i sniženog raspoloženja u kojem se nekad teško i dignuti iz kreveta. Depresiju često prate i poremećaji spavanja. Nije da te osobe nešto ne žele napraviti, nego zaista ne mogu. Okolina ponekad ne razumije tu promjenu što može izazvati ljutnju kod drugih. Ohrabrivanje tipa: „Ajde, digni se iz postelje!“; „Razmišljaj pozitivno!“; „Pokreni se!“; nije uvijek djelotvorno. S djecom i mladima treba razgovarati, a najbolje je što prije potražiti stručnu pomoć i, najvažnije, razumjeti i ne osuđivati.

 A anksioznost?

-Nakon pandemije, anksioznost je postala učestala, a nerijetko prati depresiju. Osobito socijalna anksioznost, strah od javnog izlaganja, strah od komunikacije s nepoznatim osobama. Iz prakse mogu reći da primjećujem kako se povećao broj djece koja ne znaju kako započeti razgovor ili pristupiti drugoj djeci. Često su sama jer ne znaju kako pristupiti drugima. Osim toga, od straha da neće biti prihvaćeni povlače se u sebe. Čini mi se i kako je sve veći broj djece kod kojih se javljaju panične reakcije, a mislim da je tome doprinijela pandemija i zatvaranje. Možemo reći, na neki način, i online život. Kad razgovaram s djecom, oni mi pričaju o prijateljima. Često su to ljudi, koje su upoznali putem društvenih mreža, online prijatelji. Ne mora značiti da to nije pravo prijateljstvo, ali ipak su druženja uživo nužna za prirodni razvoj.

Može li školska stručna služba pomoći pri prepoznavanju ovih problema?

Mi smo dobro ekipirani. U OŠ Ivana Gundulića radi nas šest u stručnoj službi. Pokušavamo biti što češće u razredu na nastavi. Radimo radionice na satovima razrednika i pri tom razgovaramo s učenicima, osvještavamo neke probleme s kojima se mogu suočiti, a njih potičemo na traženje rješenja. Mogu reći da su djeca jako zainteresirana za teme, pogotovo kad imaju neki zadatak u kojemu trebaju aktivno sudjelovati.

Ne volimo kad se stručna služba doživljava kao mjesto za kaznu. Trudimo se biti stalno prisutni i otvoreni, a mogu se pohvaliti svojim, uglavnom starijim, učenicima koji često sami dođu razgovarati o svojim problemima, ponekad se čak i pohvaliti napretkom.

Često nam se obraćaju i roditelji, koji primijete da nešto nije uredu, pa traže informacije gdje i što dalje. Mi ih uputimo. Nije važan način na koji ste došli do nje, ali je važno da stručna pomoć stigne do djeteta. Moram napomenuti kako imamo oko 850 učenika, i iako nas je 6, da nas je još duplo toliko, svi bismo imali što raditi. Djeca trebaju našu pažnju, usmjeravanje i podršku. Ono što najviše obilježava moj rad su tehnike koje se koriste u kognitivno-bihevioralnoj psihoterapiji.

Što je kognitivno-bihevioralna psihoterapija?

– Riječ je o terapiji koju mogu obavljati dodatno educirani psiholozi i psihijatri. Edukacija se sastoji od tri stupnja, a traje otprilike 5 godina. Bazira se na prepoznavanju misli, osjećaja i ponašanja osobe. Kroz razgovor i različite zadatke osvještavamo probleme i pokušavamo promijeniti ponašanje, koje onda pokreće i promjene osjećaja i na kraju i misli. Bavi se simptomima. Onim što osobi smeta i što prepoznaje kao problem u svakodnevnom funkcioniranju. Neke misli, koje se brzo pojavljuju, teže zamjećujemo, ali utječu na ponašanje.

Na primjer netko nam se nije javio na putu, jer nas nije vidio. To možemo doživjeti kao da se druga osoba namjerno nije javila. U tom slučaju se naljutimo i automatski mijenjamo ponašanje prema toj osobi. Obuzmu nas neugodni osjećaji i negativne misli. Ubuduće se možda toj osobi više nećemo javiti.

S druge strane, netko druga bi istu situaciju doživio drugačije. Pomislio bi da je osoba bila zamišljena, nije ga primijetila i zato se nije javila. Ne bi se dogodili neugodni osjećaji ni promjena ponašanja.

Kad se misli osvijeste, na njih se može djelovati. Radimo na obrascima ponašanja i razmišljanja, te učimo kako se sprijateljiti sa svojim mislima i shvatiti pogreške u razmišljanju.

Korištenje tehnika ove psihoterapije u radu s djecom je uvijek kreativno. Kroz  igru dolazimo do informacija što to njih muči. Prilagođavamo  se njihovom načinu razmišljanja. Tinejdžeri su jako suradljivi. Često roditelji kažu kako ne mogu s njima razgovarati… A onda dođe tinejdžer, koji je otvoren za razgovor, zreo. Iznenade nas. Oni su većinom spremni raditi na sebi. Čak i djeca koja imaju problema u ponašanju, obično budu otvorena, vole saslušati, razgovarati. Dijete, a tinejdžeri posebno, drugačije se ponašaju s nama, drugačije s roditeljima, a na treći način u grupi svojih vršnjaka i to trebamo uzeti u obzir.

Je li depresiju i anksioznost potrebno liječiti i farmakoterapijom?

Ponekad jest, ali određivanje farmakoterapije nije posao psihologa već psihijatara. Ponekad je to nužno da bi se uravnotežila kemija mozga. No same tablete ne mogu izliječiti osobu. Za terapiju depresije i anksioznosti nužno je biti uključen i u psihoterapijski rad. To je proces. U tjedan, dva ne možemo očekivati promjene. Nekad dijete, tinejdžer ili odrasla osoba dođu s jednim problemom i radimo na tome zbog čega su potražili pomoć, a onda se identificira još neki  novi problem, pa treći i onda to potraje i duže od planiranog. Trajanje terapije je individualno.

S djecom treba razvijati odnos povjerenja

Smatrate li da je napredak tehnologije uzrokovao više mentalnih i socijalnih poremećaja?

– Cijeli se ritam života ubrzao, a povećali su se zahtjevi okoline. Djeca idu u školu, moraju znati hrvatski, matematiku, informatiku, pa moraju na slobodne aktivnosti, pa se očekuje da imaju prijatelje s kojima se druže, ali i da budu aktivni na društvenim mrežama jer su svi tamo aktivni. Puno je to zahtjeva i obaveza u ovom razvojnom razdoblju. Mislim da je važno osvijestiti kako provodimo vrijeme i mi odrasli i naša djeca. S djecom razvijati odnos povjerenja, ako nešto trebaju da se mogu otvoriti. Svi moramo odvojiti vrijeme za aktivnosti na zraku, aktivnosti bez ekrana, ali to ne znači zabraniti djeci Internet. To je danas jednostavno dio života i društva i nema nužno samo negativan utjecaj.

Zašto je 20 učenika nasrnulo na jednog?

Nedavno smo imali priliku čitati o strašnom incidentu u Istri gdje je 20 učenika teško ozlijedilo jednog školskog kolegu. Kako to objašnjavate? Ima li takvih situacija i kod nas?

– Nasilje se događalo i prije, ali mi se čini se danas o njemu više govori i svi smo više osviješteni. Uvijek ima trzavica, svađa , sukoba… Važno je prepoznati kada ti sukobi pređu granicu vršnjačkih sukoba i prerastu u nasilno ponašanje. Osobito je važno raditi na prevenciji. Ako se nešto dogodi, obično prvo reagira razrednik, a mi onda razgovaramo s djecom, roditeljima i održavamo radionice.

Zašto je 20 učenika nasrnulo na jednog? Vjerujem da je većina njih znala da takvo ponašanje nije uredu, ali zbog straha od suprotstavljanja grupi, ili straha od odbacivanja ili pak straha da sami ne postanu meta grupe, nisu se suprotstavili. Neke je ponijela i euforija grupe. Vidimo to često u ponašanju navijačkih skupina. Kad ih ponese euforija ljudi naprave stvari koje inače kao pojedinci nikada ne bi napravili. Bitno je raditi na prevenciji, a kad se incidenti dogode, osvještavati sudionike, okolinu, društvo. S druge strane, mi odrasli trebamo znati kada pustiti djecu da sami riješe svoje probleme, a kada je nužna naša intervencija. Neke situacije i nova iskustva oni mogu naučiti samo unutar vršnjačke skupine i to je potrebno za njihov razvoj. No, svakako moramo reagirati, ako se za to ukaže potreba.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

KOMENTAR TJEDNA