11 C
Dubrovnik
Utorak, 20 travnja, 2021
Naslovnica Lifestyle Đelem, đelem!

Đelem, đelem!

Od 1971. godine 8. travnja obilježava se kao Svjetski dan Roma. Prvi put je proslavljen u Londonu kao Prvi svjetski kongres Roma na kojemu je konstituirana romska međunarodna zajednica, a time se započelo aktivno raditi na emancipaciji ovog možda najdiskriminiranijeg naroda na svijetu. Tada je definirana zastava Roma kao i njihova himna Đelem, Đelem, a u svim se državama broje kao manjinski narod. Tada je i prihvaćen naziv Romi kao službeni naziv pripadnika ovog naroda, a svi ostali nazivi koji su se koristili, ostali su u zoni neslužbenog. Njihov jezik je romski jezik kojeg njeguju po cijelom svijetu premda se dijalektološki dosta razlikuje od skupine do skupine. Romski  je novoindijski jezik središnje skupine indoarijske grane indoeuropskih jezika, a njeguju ga iz snažnog osjećaja pripadnosti romskom narodu. Služili su se Romi različitim jezicima i bili su različitih vjeroispovijesti, ovisno koje im je uže područje bivanja.

Romi su nomadski narod, vječni putnici, narod koji je rasprostranjen po cijelom svijetu. Njihova pradomovina je Indija, s čijeg su sjevera krenuli prema Europi još u 11. stoljeću iz nepoznatog razloga. Europu su nastanjivali preko dvije glavne rute: sjeverne preko Rumunjske i južne preko sjeverne Afrike i Gibraltara. Obje su se rute sastale u Francuskoj.

Romska zastava

Kod nas su prvo nastanili dubrovačko i zagrebačko područje. Na dubrovačkom području bilježi se njihova prisutnost još u 12. i 13. stoljeću. spominje ih se pod nazivom Egipćani ili Jeđupci kako su ih i drugi na Mediteranu nazivali smatrajući da im je podrijetlo iz Egipta. Iz istog vjerovanja potiče i njihov naziv na engleskom: Gypsies. Egipatski Romi koji su za vrijeme Republike dolazili do naših krajeva, u Egiptu su pripadali koptskoj kršćanskoj crkvi. U 15. stoljeću o njima u Dubrovniku imamo najviše podataka. Njihova imena i prezimena tada su bila u patronimima iz okolnih zemalja, a ni sami nisu poznavali svoja originalna imena. Od domaćeg su se stanovništva razlikovali samo izgledom, a njihove prve poznate kuće bile su na Pločama i u Gružu, u gradskim predgrađima.

Gradske sredine naseljavali su zbog trgovine i obrta, a uklopljeni u tadašnje društvo obavljali su obaveze koje su im društveno pripadale, kao što je služenje vojne obveze i slično. Bili su obrtnici, najviše trgovci konjima i svinjama, a vrlo često i glavni zabavljači, vrsni svirači. Bilježe se njihovi nastupi i na svjetovnim i državnim svirkama, i na privatnim i na javnim događanjima. Od obrta bi se najčešće bavili različitim obradama metala i drva.

“Fanfare Ciocarlia”, rumunjski puhački orkestar
Preuzeto s web-stranice Hrvatske enciklopedije

Na području Konavala Rome se pamti po njihovim privremenim nastambama u koje bi se smjestili na neko vrijeme, a  potom otišli dalje. Između dva rata stacionirali bi se u predjelu Konavoskog polja gdje je bilo vode. Dolazili bi u velikim zapregama i razvijali šatore u kojima su živjeli, kuhali, umirali i rađali se. Cigani su u Konavlima bili po cijele famije, s puno đece, živjeli su na Marinom, sjedali su na potoku, u Žuću ili okolo Marine bi razapeli šator, tu bi se rađalo i umiralo i svašta. Imali su staro konjče ili mazgu koji je ostavljen da krepa pa bi se njime služili za ono malo što im je trebalo dok su tu. Muški su zarađivali najviše što su kalajisali naše bakrene kutliće, romjenče i kačule. Po temu smo ih zvali tečari. Ženske bi išle po kućama kalašit i ne bi li našle koga da bi mogle gatat. Ako ne bi gatale, prosile bi. Vazda bi se našla kakva koja je vojela čut da je muž vara ili da će doj pare iz Amerike pa bi dobro platila gatari. Ova bi glupljoj rekla po volji pa bi je dobro nagradila. A Ciganke su gatale iz ruke, iz kafe iz graha, iz svega… U njih se vazda nešto kuhalo, skupjali bi trava svakakvih i iskopali bi krtole u koga. Ne bi stari žalili to malo krtole. Ko je imo, nije mu premalo, ko nije imo, njemu ne bi ni vadili. Uzeli bi đekad i kakvu živinicu, kokoš koja bi pobjegla, ne treba ti mislit, ako se živina izgubila, sigurno je završila u njih….

Bilo je lijepe đečice pa su išli prosit po kućama. Ko je imo, njemu bi vazda dolazili na vrata. Mi bi se đekad igrali s nje đecom. U mene sestra kad je bila mala se sprijateljila sa jednom malom cigančicom koja se uz nju prilijepila i nikako se razdvojit. Dovela je malu doma da niko ne zna i stavila je spat s njom u kamaru. Niko nije zno dok je sutri dan nisu došli tražiti, prvo veče nisu ni obadali da im fali dijete. Kad su došli po nju, jedva su se razdvojile njih dvije, a dundo je to izgladio s njiovima da ne bude skando. Boca vina je sve riješila, vojeli su popit..

Iza Drugog svjetskog rata vratili su se Romi u Konavle, na ista mjesta sve dok se nije željeznica ukinula. Svoje nove nastambe našli su u napuštenim kućama na željezničkim postajama otkud su djelovali. Tako je čilipsko romsko naselje bio svojevrsni stacionar iz kojega se nije išlo samo po selima, već i dalje. Osim kalajisanja, tada su već popravljali kišobrane, oštrili nožove, a kučki bi ih pučili po selimaNadaleko su ih poznali po ognju na koji su se čuli. Žene bi vazda nosile malo musavo dijete, od vrata do vrata obilazile i govorile: „Bog će ti platit…“ Njihovo se vješto muziciranje moglo čuti i po zabavama: O Spasovu danu u Vitajinu bi ti došlo čejadi, to je čudo. A bio ti je jedan Cigo na Igalu. Došo bi ti taj, Ćamil iz Igala, iso bi ti se i lupo nogom po gvozdenom poklopcu i sviro harmoniku, došlo bi ti svijeta znaš koliko…

Onda su negdje u drugoj polovici osamdesetih nestali iz Čilipa, tako iz Konavala, napustili su dugogodišnji stacionar i nastavili negdje drugo tražit sreću.

Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

Komentar tjedna by Lidija Crnčević

Put oko Svijeta

Slatki život Alise Nenadić