Danijela Crljen, autorica dvaju uspješnih romana, “Strah od kupine” i “Deset tisuća koraka”, vratila se prepuna dojmova s nedavno održanog Dalkey Book Festivala. Riječ je o festivalu književnosti koji se već 15 godina održava u gradiću Dalkey u blizini Dublina, a koji je ove godine privukao preko 20 tisuća posjetitelja, autora i zaljubljenika u pisanu riječ. Danijela je sudjelovala kao panelistica na dvama događajima: Writing For A Living and Inside The Slavic Mind. Osim velikog uzbuđenja što se mogla naći oči u oči s nekim od najvećih imena današnje književnosti, izuzetno je ponosna i što je bila prva hrvatska spisateljica koja je pozvana na Dalkey Book Festival.
Zamolili smo je da nam napiše svoje dojmove, nakon povratka u Dubrovnik.
Irska je zemlja priča, a Irci ljudi koji ne kriju ljubav prema književnosti, smislu za humor i sposobnosti pripovijedanja. Poštovanje koje uživaju pisci u Irskoj, ali i mislioci općenito, vrijedno je divljenja.
Dalkey je mjestašce u okolici Dublina koje se jednom godišnje pretvara u svjetski centar književnosti. Mjesto koje broji nešto više od osam tisuća stanovnika tijekom četiri dana festivala ugosti preko dvadeset tisuća posjetitelja. Prošle je godine prodano više od dvadeset tri tisuće ulaznica, što je impozantna brojka. S osamdeset pet događanja i stotinjak sudionika-govornika iz cijeloga svijeta, festival je od 2010. godine kada je prvi put organiziran, postao jednim od najboljih literarnih festivala na svijetu. Ovaj je događaj ogromno slavlje ideja, kreativnosti i rasprava kakve nemate prilike čuti igdje drugdje. Mjesto genijalnih razgovora u opuštenoj atmosferi.
Poziv za sudjelovanje mi je stigao prošle godine u prosincu. Organizatori festivala, Sian Smyth i David McWilliams, koje sam upoznala na Ponti Lopud, pozvali su me da budem govornik na dva događaja. Unutar slavenskog uma (Inside the Slavic Mind), rasprava je na kojoj smo sudjelovale Jana Bakunina, Zhanna O’Clery i moja malenkost, a koja se održavala se crkvi sv. Patrika. Crkva može primiti oko tri stotine ljudi i skoro sva mjesta su bila popunjena. Informaciju da je netko platio 25 eura da nas dođe slušati sam procesuirala neko vrijeme jer su paneli/debate/rasprave bilo kojega tipa u Hrvatskoj uglavnom besplatne. I često se borimo kako popuniti mjesta. Spomenuta diskusija bila je zakazana dva sata nakon mog slijetanja u Dublin i pomalo me hvatala panika hoću li stići na vrijeme.
Međutim, s organizacijom kakva me dočekala, ubrzo nije bilo mjesta strahu. Na aerodromu me čekao vozač, a suputnik do Dalkeya mi je bila Mehreen Khan, urednica The Timesa, briljantna mlada novinarka koja se cijelim putem interesirala o Hrvatskoj, položaju žena, položaju pisaca i općenito pokazala zainteresiranost kakva krasi velike umove vječno gladne znanja. Vozač nas je odveo u hotel, gdje nas je čekalo spremno jedno od službenih vozila festivala koji zapravo stalno kruže po gradu i u svakom trenutku možete zatražiti prijevoz s jedne na drugu lokaciju. Stigli smo do crkve, ozvučili su me, objasnili pravila i kojim redom izlazimo na pozornicu i eto me najednom ispred barem 250 ljudi. Žao mi je što nemam snimke ili fotografije, ali prevelika je to organizacija i malo je teško kasnije naći službene fotografe da dođeš do svojih slika tako da mi ostaju uspomene i fotografija moje štikle u kutu fotke na kojoj je Jana J. Ono što me najviše oduševilo, osim vrhunski organiziranog eventa i mogućnosti da budem oči u oči s nekima od najvećih imena književnosti, novinarstva, politike, povijesti i filozofije je – njihova publika.
Publika koja popuni sva mjesta u publici, koja sluša, koja puno čita i koja pita prava pitanja. Na nijednom predavanju kojemu sam svjedočila nisam vidjela plavo svjetlo mobitela i gotovo nitko nije fotografirao. Irska je publika maksimalno angažirana i posvećena onome što se odvija na pozornici. Na predstavljanju nove knjige Elif Shafak bilo je, po mojoj slobodnoj procjeni, oko 700 ljudi. U nijednom trenutku tijekom predstavljanja nije se oglasio nečiji mobitel, a ne znam vam nabrojiti ruke koje su se digle kada je moderatorica Medeline Keane, koja je moderirala i moju drugu panel-diskusiju, upitala ima li tko pitanje. S takvom publikom – nema straha za književnost.
Na drugoj raspravi pozornicu sam dijelila s Donal Ryanom, Elaine Feeney i Jennifer Horgan. Pričali smo na temu „življenja od pisanja“ (Writing for a living). Divni pisci i divni ljudi koje danas imam čast zvati prijateljima. I upravo mi je ovo troje pomoglo da se jednom zauvijek riješim „sindroma provalnika“ kojega znam osjetiti na domaćem terenu. „A ti nisi završila književnost?“ Smijali su se spomenuto troje kada sam im rekla koliko puta sam čula to pitanje. Donal je diplomirani pravnik, Jennifer učiteljica. Donalove knjige prevedene su na više od dvadeset jezika, a on danas predaje kreativno pisanje na sveučilištu na kojem je diplomirao. Među piscima, kako kod nas, tako i kod njih, većina ih ipak nije završila književnost. Neki su novinari, neki pravnici, neki povjesničari. Svi s impulsom za knjige, talentom brušenim čitanjem i pisanjem i ogromnom količinom ljubavi za pisanu riječ.
Bogom dani glasovi nisu nužno završili glazbenu akademiju. Prekrasan glas je prekrasan glas, kako za mikrofonom tako i za perom. Hvala, moji irski prijatelji-pisci, na ovoj lekciji.
S Lionel Shriver o Trumpovoj administraciji, s Donal Ryanom i njegovom suprugom Anne Marie o svemu i svačemu životnom, s Michael Lewisom o njegovom bicikliranju kroz Hrvatsku. O, koje divne razgovore sam vodila ovoga vikenda!
Za paneliste, tijekom cijelog trajanja festivala osiguran je Author’s Lounge, prostorija predviđena za druženje sudionika, ali i mjesto na kojemu u svakom trenutku možeš doći i predahnuti, pojesti nešto, odmoriti, pročakulati… Elif Shafak, John Banville, James Shapiro, Donal Ryan, Michael Lewis, Bono Vox, Steven Pinker, Jennifer O’Connell, Hallie Rubenhold, samo su neka od imena koja možete sresti u tom predivnom intimnom prostoru u kojem se vode skupi, neprocjenjivo vrijedni razgovori. Od 85 događaja, ne znam što bih izdvojila kao najbolje. Rasprave na temu odnosa generacije Z i Dostojevskog, trenutnih ratnih zbivanja, psihologije novca, radionice pjesništva, predstavljanja novih knjiga… što god sam slušala, neizmjerno sam prosperirala.
Vožnja do aerodroma u nedjelju nije bila ništa manje stimulativna nego vožnja s aerodroma do hotela Fitzpatrick u petak. Lionel Shriver, američka autorica, jedna je od snažnijih osobnosti koje sam ikada upoznala, počastila me tijekom vožnje nekim svojim stavovima zbog koje je često na meti neistomišljenika u američkom javnom prostoru. Kada dijeliš vožnju s nekim takvim, onda put prebrzo prođe. Rezimirale smo festival, poželjele si sreću na daljnjem spisateljskom putu te iskrenu želju da se vidimo i dogodine, na idućem Dalkey Book Festivalu.
U Irskoj se nekidan slavio Bloomsday, dan posvećen omiljenom irskom piscu James Joyceu. Ne znam koliko zemalja u svijetu ima dan koji slavi nekog pisca i to čini na način na koji to rade Irci – s proslavama na otvorenom, spontano organiziranim čitanjima knjiga, raznim radionicama, uličnim performansima i turističkim turama pa čak i kućno organiziranim zabavama!
Irci poštuju književnost i pisce tretiraju s posebnim poštovanjem. „Biti piscem u Irskoj je zaista lijepa stvar“, rekla mi je Cauvery Madhavan.
A meni je kao spisateljici bilo lijepo čuti da je ova branša cijenjena onako kako zaslužuje i da sam upravo ja, eto, imala čast biti prvi hrvatski autor na Dalkey Book Festivalu.
