Vani kiša, naša je preporuka dekica i poezija. Ovoga puta, stihovi Ivane Lovrić Jović.
Otvaranje igara
Opet je tu
desete noći u mjesecu sanjā,
večer samo naša…
Pune se place i tarace,
Prozore zazidala lica
ovom prigodom
lijepa od bezbrige i veselja.
Stradun – aorta što dovodi do srca,
pa ga pumpa i s njim trumpa,
vrvi bijeli izlizani kamen
podanicima ovoga vremena –
Raguzejcima po stavu ili postanju.
Kuca grad, nakon praska, pa grča –
Opet kuca.
Tutnji odanost i gordost
ulicama moga Grada,
putima pjesničkoga dara.
Isat će opet zastavu
vječnu slobodu slaveć’
i mrijet ćemo načas
mi zatočenici kneževa ključa
k’o dosad mnogo puta
uz posljednje taktove ode.
A onda ćemo se, življi no ikad,
suproć otrcane svagdanje jave
diviti, sad, ocrtanom nebu
svrsi naših muka…
Preplavit će nas vatre htijenja,
žar noćašnja bdijenja
i moć’ ćemo sve što dotad nismo
a činit ćemo samo ono što oduvijek jesmo:
prođirat gradom unoć
noseći mu povijest i prošlost u ruci.
Ilicom o velikom blagdanu
Donje rublje boje krvi
s prazninama čipke u beskraju mašte,
povoljno – 10 posto na gotovinu
(znači, lopovima na ruku,
jer tko pošten ima šuškavu monetu?).
Pomozi, nisam jeo danima…
Kobasice što mladce podsjećaju,
bijele bečke po hrvatskoj cijeni
kečap/senf/majoneza?
Djetetu za mlijeko, molim Vas…
Vino u boji rublja iz prvoga stiha
kuhano sad samo za Vas,
kuna 15, čista milina, ni dva eura,
ili bijelo, komu bi se htjelo!
Pomozite, može i hranom…
Na Trgu već predugo poznata tri čardaka
o na zemlji itekako, ne miču se od nje lako
zamagljena od dahtanja potrošača iznutra.
Invalid sam, daj što daš…
S trafike se rugaju teme:
kako Mu zasjati u ponoć da zaboravi s kim je…
bivši premijer čami čekajući,
sadašnji gradonačelnik nije mu više sused, ali ni ne dela…
budući predsjednik ne zna da je to on još uvijek…
Može koja kuna, gospoja, gladan sam…
Duga je ova pjesma, duga k’o ulica Ilica
pravilna oblika, šarolika lica.
U HU HUU, koji miš-maš,
Uf, znaš – baš!
Bezmislica
Iz ove guste
ljepljive
bezmislice
može me trenuti
samo nečiji
trpki stih.
Za njim ne posežem.
Tako je lijepo biti tup.
Kredit
Hipoteka na dušu,
vrag u gostima,
oko vrata željezan lanac.
Al’ za nagradu:
krstarenje na galiji!
Zle misli
Zle misli
ušle u posjed
moga mozga.
Spustile noć
na radost ovoga dana,
zloćudnom množinom
preplavile trenutak
pa kažem sebi:
bježi lijepa,
unakazit će ti razum –
a nemaš zavoje
i ne znaš trikove
za vedru zoru.
Strah
Brončani Apolon
usred grčkoga muzeja.
Ljudi ga obožavaju,
fotografiraju se s njim,
lijep je kao bog jer to jest…
Žena jedna, samo ona,
oštra oka, britke svijesti,
iz njegove oštećene zadnjice
vidi kako curi hrđa.
Virus
Virus – ne otvaraj!
Ali, bila je znatiželjna.
Posrnula.
Protrnula.
Ogoljela.
Neodoljela.
Poletjela.
Oboljela.
Sletjela.
Klonula.
Napisala.
Dr. sc. Ivana Lovrić Jović živi i radi u Zagrebu u koji je doselila iz Dubrovnika, stalnice njezina privatnoga i znanstvenoga života. U Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje zaposlena je kao viša znanstvena suradnica, a na Odjelu za povijest hrvatskoga jezika i povijesnu leksikografiju ponajviše se bavi dubrovačkim govorom. Osim mnogih znanstvenih radova njemu posvećenih, izdala je 5 knjiga, samostalno ili u suautorstvu. Voditeljica je dubrovačke podružnice Instituta i institutskoga projekta Rječnik dubrovačkoga govora. Pjesme piše od studentskih dana, godinama ih objavljuje u književnim časopisima, a 2016. izdala je zbirku U skutima tango iz koje su ovdje predstavljene pjesme. Glavna je urednica Literata, dubrovačke revije za književnost i publicistiku.
