11.8 C
Dubrovnik
Petak, 19 travnja, 2024
NaslovnicaNaša čeljadCijeli svijet je znao za dubrovačke Ronchi klobuke, a gdje je Marina...

Cijeli svijet je znao za dubrovačke Ronchi klobuke, a gdje je Marina danas?

Gotovo da nema novinara iz cijelog svijeta koji bi, dolazeći po reportažu u Dubrovnik, “preskočili”priču o starom klobučarskom zanatu Ronchi u Lučuraci, na broju 2. O zanatu koji je u Dubrovniku započeo talijanski klobučar Euphilius Ronchi 1858. kada je procijenio da mu je pametan poslovni potez proširiti se na tržištu preko Dubrovnika. Na istoj adresi zanat je potrajao sve do 2013. kada ga je posljednja vlasnica i kreatorica, Marina Grabovac Ronchi morala zatvoriti, pa je Grad ostao bez jednog od svojih lica, a i naličja. Nema više gospara koji nose klobuke, a djevojke i gospođe će se najčešće opskrbiti pokrivalima za glavu u Zari ili H&M butigama. Možda su šeširi Ronchi odraz jednog pomalo zaboravljenog vremena i modnog izričaja po kojemu su se prepoznavali gospari i gospođe, ali njihova vrijednost i jedinstvenost je trajna. Vrijednost je vrijednost koliko god se vremena mijenjala i donosila neke nove užance.

Reklama za suvenirnicu Tilda u Gradu koja je “iskočila” na fb-u i klobuk Ronchi nametnuo nam je pitanje – gdje je Marina Grabovac Ronchi i izrađuje li još uvijek svoje klobuke?

Sve svoje klobuke, materijale, trakice, šivaću mašinu, uspomene na postojanje klobučarske radnje Ronchi, Marina je prenijela u svoju kuću u Žudioskoj 20. Nakon klobučarske i pjevačke karijere, posljednjih nekoliko godina je posvećena svom novom životnom pozivu – asistentica je u nastavi u OŠ “Lapad” i to je ispunjava velikim zadovoljstvom – kaže nam.

A klobuci?

-Napravim kad mi netko nešto posebno traži. Od prilike do prilike. A otkad sam zatvorila svoju radnju klobuci s potpisom Ronchi se mogu kupiti u suvenirnici Tilda u Zlatarskoj ulici – priča Marina, dodajući kako joj se za prodaju javila prijateljica te kako ju je i to uvjerilo da je udarce života puno lakše prebroditi kad oko sebe imaš dobre ljude.

Na mnogim revijama i natjecanjima ljepote manekenke su nosile šešire Ronchi

Klobuke treba znati “nositi”. Oni su, možda i više od ostalih modnih dodataka odraz stila i samopouzdanja. Odraz ekstravagancije i hrabrosti da na sebe privučeš i podrugljive poglede nenaklonjenih osoba.

-Pa ja bih rekla da su osobe koje su kod mene redovite kupovale šešire, osebujne osobe – uz smijeh odgovara Marina na pitanje kako bi okarakterizirala svoje kupce.

Osim brojnih osebujnih i anonimnih osoba, njene klobuke u svojim garderobama imaju i Francesca von Habsburg, Đurđa Tedeschi i Josipa Lisac.

-Svaki dolazak prijašnjih godina u Dubrovnik Francesca von Habsburg bi iskoristila za doći u našu radnju gdje bi kupila novi klobuk. Uvijek su to bili jednostavni i elegantni modeli koji su joj savršeno pristajali. A kad ste već spomenuli Josipu Lisac, kao pjevačica imam potrebu reći da je sjajno otpjevala himnu na predsjednikovoj inauguraciji i da mi zbilja nije jasno zašto se toliko digla galama u javnosti. Jesmo li mi u 19. ili 21. stoljeću?

Marina uvijek u razgovorima ističe svoj ponos činjenicom da je nasljednica stoljetnog obiteljskog zanata koji je započeo nono njezinog nona, a nju je izradi klobuka podučila majka.

-Naravno da se sjećam svog prvog klobuka. Bila je to godina 1984. i klobuk je bio ljubičasti. Danima je stajao u izlogu a onda su u butigu ušli gospar i gospođa kojima se jako svidio. Ne znam je li mi bilo teže prodati ga ili im reći da ga ne bih prodala. Naravno da sam ga prodala, jer su nam trebali soldi – prisjeća se Marina.

U svom ormaru,kao uspomene na obiteljsku tradiciju kojoj pripada, čuva klobuk od svog nona i none. A ona danas klobuk nosi kad ide na – kupanje.

-Veliki šeširi koju su savijeni na način da se doima kao da na glavi nosiš uzburkano more, Marinina su kreacija. Naime, upravo je ona “ostatke”, “viškove” materijala koji bi se, nakon dizanja klobuka s kalupa uobičajeno odrezivali, počela savijati na neobične načine. Igrala se i slobodno kreirala različite oblike što se njenim kupcima jako svidjelo i to je u određenom trenutku bio prepoznatljivi Ronchi timbar na glavi.

Zovu li je ljudi, pitaju li što je sa zanatom i klobucima Ronchi?

-Znate kako to već ide s našim svijetom. Kad nečega više nema, onda se sjete i počnu to cijeniti. Mene su prepoznavali novinari iz cijeloga svijeta koji bi došli u Grad napraviti priču o autentičnom Dubrovniku, a doma me nisu ni primjećivali. Mi Hrvati uvijek mislimo da je trava kod drugih zelenija. Nedostaje mi taj posao jer sam ga voljela, ali mi je ipak draži mir koji sam stekla nakon prestanka “borbe” s propisima, računima, zakonima, troškovima. Osim toga, da nisam prestala s tim poslom, nikada ne bih radila kao asistent u nastavi u čemu sam se baš našla. I to je u životu tako. Jedna se vrata zatvore, a druga otvore i to treba prihvatiti.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

KOMENTAR TJEDNA