U obitelji Kravić u Čilipima su se vazda čuvale uspomene, pa je ta njihova osobina, uz sreću što je kuća u ratu ostala sačuvana i omogućila izložbu Božićnih čestitki koje su pristizale iz svih krajeva svijeta na njihova vrata, čestitim domaćinima.
Izložba koja se sutra, 16. prosinca otvara u 17 sati u Zavičajnom muzeju u Čilipima sigurno će izmamiti lijepa sjećanja, pomalo i nostalgiju za vremenom kad je prijatelj ili član obitelji izdvojio vrijeme za pisanje čestitki kojima bi poželio zdravlja, sreće i uspjeha svojima dragima.
Danas je brzina i tehnologija donijela copy paste instant poruke koje se jednim klikom upute na desetke adresa. Malo je onih koji će iza sebe ostavljati uspomene poput ovih koje ćemo sutra imati priliku vidjeti u Čilipima.
To je i bio jedan od razloga zbog kojih je Ana Kravić u suradnji s ravnateljicom Muzeja i galerija Konavala Antonijom Rusković Radonić poželjela izložiti dio tog obiteljskog nasljeđa i uspomena.
-S jedne strane sam sretna, a s druge i tužna. Sretna jer će se pokazati jedan detalj života koji je bio sastavni dio božićnog ugođaja, a tužna jer oni kojima su te čestitke stizale, više nisu s nama. Zato ovu izložbu i posvećujem mojoj obitelji, uz zahvalnost – kazala nam je Ana.
Ana se sjeća kako joj je kao djeteta bilo zabranjeno dirati pletenu košaru koja je imala posebno mjesto u njihovoj kući i u kojoj su se čuvale čestitke i razglednice koje su im stizale.
-Da nije bilo tako, sigurno ne bismo sačuvali našu “zbirku” koja se prikupljala od 1940. do 1990., a ostala je sačuvana zahvaljujući mom ćaći Ivu koji je ostao u kući i tijekom okupacije Konavala za vrijeme Domovinskog rata. Tu naviku čuvanja tako važnih uspomena koje su njima značile i čast – da se njima piše – vjerojatno su moj ćaća Ivo i njegove tri sestre, Ane, Marija i Kate naslijedile od svojih roditelja, a mojih babe Mare i đeda Nika kojega su zvali Nikilo.
Između njih ima, kazuje Ana, i nekih s vojnom cenzurom, ima razglednica i čestitki koje su stizale od rođaka iz Amerike, prijatelja iz cijele bivše države ili momaka koji su pisali trima očevim sestrama.
Zanimljivo je bilo, dodaje, čitati te tekstove i pronicati u to vrijeme u kojemu su naši pretci živjeli. Ima duhovitih, ima sentimentalnih, iz svake se može barem malo odgonetnuti kakva ih je osoba pisala.
-Meni osobno je najdraža čestitka koju je moj đed dobio od svog prijatelja Iva 22. prosinca 1955., koji je živio u Rijeci Fiumi i koji se uz čestitanje ispričava što neće stići doći do Božića. Ali, piše on, kad dođe, “platit će umbuli”. Kad sam to pročitala baš sam se od srca nasmijala, jer moji su imali prace i znalo se što se ostavlja za prijatelje. Ma, meni je bilo zanimljivo vidjeti preko tih čestitki kako se nekad slavio Božić, kako su ljudi komunicirali jedni s drugima, bilo mi je zanimljivo promatrati rukopise, načine na koji su napisane. Preko ilustracija na čestitkama i načina na koji su ljudi poželjeli jedni drugima sreću, mogu se vidjeti i promjene koje su nastajale u rasponu od 50 godina, što je također interesantno – ispričala nam je Ana.
Današnje vrijeme je pomalo odnijelo tu čar i ljepotu sentimentalnosti i emocija koje su preplavljivale prijašnje Božiće, a mislim da će ove izložene čestitke pokazati na što pri tome mislim – dodaje.
Ni mi ne sumnjamo da će biti tako. Patina vremena koja se naslagala na te uspomene u jednoj obitelji može izazvati kod nešto ipak malo starijeg uzrasta samo – nostalgiju.
